Već iz posvete kojom se otvara novi roman hrvatske književnice Julijane Matanović jasno je o čemu će »Stoji ti put« govoriti. Naime, rečenica koju pročitamo prije no što budemo uvučeni u radnju glasi: »Svim trpljivim ženama moje obitelji«. Stvorivši novu riječ i označivši je drugačijim fontom slova, autorica je istodobno i privukla pažnju i naznačila temu jer je jasno da pojam trpljive znači one koje su puno trpjele, puno propatile, a budući da u istoj rečenici posvete Julijana Matanović spominje i svoju obitelj, jasno je kako će u velikoj mjeri, a to je kod nje već uobičajeno, tekst imati i autobiografske elemente.

Putovanje koje slijedi

Dodamo li tome i nedvojbeno poetski, a opet pomalo tajnovit naziv romana, naziv koji predstavlja svojevrsnu frazu kojom govornici bosansko-hercegovačkog jezičnog idioma označavaju putovanje koje slijedi, simbolično i neki drugi nesvakidašnji događaj, onda je logično da »Stoji ti put« i prije početka čitanja izaziva znatiželju.

A po pročitanih 120 stranica ovog kratkog romana nedvojbeno je kako je riječ o još jednom upečatljivom trenutku hrvatske književnosti vezanom uz prikaz teške i nezavidne sudbine žena u društvu koje ih je (pre)često i potpuno nezasluženo pretvaralo u žrtve. Ovoga je puta temelj priče, uz nedvojbenu literarnu imaginaciju i maštu, prošlost autorice i njezine obitelji o kojoj se progovara kroz nesretne sudbine triju žena – Rite, Agate i Delfe. Priča počinje s Ritom neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, nastavlja se s njenom kćeri Agatom te Agatinom kćeri Delfom koja je posljednja u tom nizu žena o kojima nam priču pripovijeda njezina u ovom romanu neimenovana kći. Zajednički nazivnik sudbine svih ovih žena je, najjednodstavnije rečeno, to što nisu imale sreće s muškarcima. No, kad se malo uđe u podslojeve te tvrdnje, onda se lako otkriva da za tu nesreću nisu krivi samo muškarci vezani uz njihove živote, već još i više društveni i okviri tradicije koji su od njihovih muškaraca i stvorili pojedince koji će prije ili kasnije svoje žene ne samo gurnuti u drugi plan, već prema njima primjenjivati nasilje, iskazivati bešćutnost, čak i mržnju.

Uplašene žene

Sve to čitatelju preneseno je kroz brojne epizode iz njihova života, epizode u kojima stalno susrećemo na bezbroj raznih načina ugrožene i uplašene žene koje nastoje preživjeti tako da budu što tiše, da se sklanjaju sili te da pošto-poto osiguraju život i budućnost svojoj djeci, mahom također ženskog spola čime su, nažalost, već od početka predodređene za patnju.

Ono što uz dobru priču nude te epizode, pa i roman u cijelosti, su vrlo snažne emocije, bilo da su vezane uz bešćutnost njihovih partnera ili njihovu ogromnu ljubav prema djeci, odnosno zaista dojmljive scene siromaštva i teškog života u kojem glavna radnja svakog dana postaje kako djetetu osigurati hranu, kako doći do drva da se prezimi surova bosanska zima, kako ih sačuvati od potencijalno uvijek opasnog nasilja najčešće pripitog mužjaka.

Roman je Julijana Matanović podjelila u tri cjeline od kojih je svaka posvećena jednoj od spomenutih žena, a u svakoj od tih cjelina radnja se isprepliće u raznim vremenskim razdobljima, pa čitatelj mora uložiti trud da bi pohvatao konce priče koja se na kraju slaže u skladnu i emocionalno vrlo moćnu cjelinu kojoj je, kao i ostalim knjigama ove tematike, cilj posvjedočiti i upozoriti na nimalo lijepu prošlost te time postaviti, nadamo se, temelje za bolju budućnost kad je riječ o položaju žena.

Dojmljiv stil

Pisan jednostavnim, gotovo minimalističkim, a opet iznimno dojmljivim stilom, kratki roman »Stoji i put« iznimno je snažno svjedočanstvo za ove prostore tipične nesretne ženske sudbine, a s literarne strane nedvojbeno ide u red ponajboljih ostvarenja Julijane Matanović koja je debitirala 1997. godine briljantnom autobiografskom prozom »Zašto sam vam lagala«, knjigom koja je doživjela čak četrnaest izdanja. Roman »Stoji ti put« zaslužuje sličnu sudbinu.