U istarskom jezičnom idiomu pojmom »ćemo ben« označava se nešto što se dogovara, ali je pri tom onima koji se dogovaraju jasno da od svega neće biti ništa.

Potpuno je suprotno s istoimenim, danas objavljenim albumom istarskih (Poreč ponajprije, ali i druge istarske sredine) funky hip hop i rap majstora iz čak jedanaesteročlanog sastava Tacoor.

Drugim riječima »ćemo ben« u ovom slučaju nije tek isprazno obećanje, već stvarnost i to jako dobra kad je riječ i o glazbi i o tekstu.

Petnaest ponuđenih pjesama Mladena Đakovića i ekipe s tekstualne su strane sjajan opis hrvatske i istarske svakodnevice, a s glazbene vrlo uspješan miks različitih glazbenih izraza (funk, hip-hop, crossover, dub, trap, disco, rock, pop…) plesno motivirajućeg ritma i dobrih back vokala te repanja i »hiphopiranja« u kojem često pjevač oponaša način na koji govore Romi usmjeravajući time i vokale ka kritici stupidnih narodnjaka kojih danas ima posvuda i previše.

Ismijavanje sebe i drugih

Uz Tacoor je jednostavno plesati, dobra su podloga i autu i kafiću, a možda je najbolje slušati njihove stihove jer će vam sigurno na licu narisati osmijeh, možda češće ciničan i posprdan, ali ipak osmijeh.

Istarska jedanaestorka udara po svemu što ih smeta ismijavajući i sebe i druge nastojeći humorom nadići totalno sivilo i siromaštvo duha modernog nam društva.

Tako uvodna »Kruha bez motike« ismijava, nažalost, onu starinsku poštenu kako treba raditi da bi se nešto imalo. Danas je potpuno drukčije pa je fraza da nema kruha bez motike isto što i »ćemo ben«.

Odlična je »Što’š popit?«, komična ljubavna priča o mladiću koji ne zna kako pristupiti konobarici koja mu se sviđa pa je sve što je pita pri dolasku u kafić u kojem radi – Što’š popit?

Muke s nekvalitetnom komunikacijom tema su i odlične »Hej, mila«, samo što u ovoj pjesmi nije u igri konobarica, već uposlenica nekog trgovačkog centra koja radi u Konzumu kao »unapređivač prodaje« pa diže obrvu kad vidi da on nosi majicu kupljenu u Lidlu.

E – nemaš šanse, jarane, kao da mu kaže! Ljubavnu tematiku dotiču i »Undo« s duhovito izraženom željom da se neke napravljene greške poprave onako kako to možemo na računalu pritiskom na undo.

No, još je bolja, potencijalni pravi hit, »Gimisom Love« s odličnim disco ritmom i iznova životnom i vrlo duhovitom pričom iz svijeta noćne zabave koja ne završava baš bajno.

No, većina pjesama koje nam Tacoor isporučuje vezane su ponajprije uz uspješnu kritiku negativnosti današnjice. Iznimno je u tome dobra »Kud si poš’o?«, odlična i duhovita priča o nasilju s odlično odglumljenim reakcijama »seljač’ne« koji pod velikom dozom maligana samo želi u kafiću nekome batinama »da izbije slezenu«.

Odlična je »Zajebačka banka« koja duhovito progovara o kreditima, dugovima, bankama i bankarima, dok je »Blame Game« uspješan osvrt na za mnoge tipičnu igru okrivljavanja svih osim sebe, a još bolja »Extremiteti« koja također progovora o tom nepristajanju na krivnju, ali uz dodatak nasilja ako netko ne razumije to nepristajanje na krivnju.

»Ruke gore« posprdno je ismijavanje svih koji pristaju na ponašanje mase bez kritičnog pristupa, odnosno kritika manipulatora koji rukovode »stadom«, a briljantna završna »Priča se po selu« govori, po riječima samih članova benda, »o klijentelističko-ortačko-partijskom sustavu, a primjenjuje se na gotovo sve političke stranke« pri čemu u pjesmi predstavljaju lika koji je odan »kradezeu« i uživa »k’o prase« u onom klasičnom »u se, na se i poda se« stilu.

Osobna iskustva

Uz u ovoj, ali i u ostalim pjesamama, lijepo je opisan životni put priličnog broja javnih ličnosti domaće političke scene.

Članovi Tacoora znaju stvoriti i dobre stihove utemeljene na osobnim iskustvima pa tako, primjerice, »Nema se« kroz žešći i agresivniji glazbeni izraz govori o mukama kad ti fali opijat, a u urnebesno-duhovitoj »Čezneš da me zezneš« na filmski »a la Kusturica« način prenose nam muke posuđivanja nekadašnjih 200 kuna, stripa Dylan Dog, nogometnog dresa….

Sve to skupa, kao da poručuju u temi »Meteor«, trebalo bi nestati u udaru meteora. To bi bila apokalipsa koju svijet današnjice i zaslužuje, jer, zaključuje Đaković – »Bit će nam bolje kad bude nas manje!«

Sve u svemu, »Ćemo ben« odličan je album koji bitno obogaćuje ovogodišnju glazbenu produkciju u Hrvatskoj i sigurno je da će u procjenama kritike biti u vrhu ponajboljih albuma objavljenih ove godine.

Zaslužan je za to, uz mnogočlani bend, za to svakako i producent Davorin Poropat koji je iskazao itekako uočljivo znanje spajajući svu silu glazbeno raznorodnih izraza u zajedničku moćnu i dojmljivu cjelinu.

Foto: CRO.REC