Gotovo pa nema osobe koja se fiktivno barem jednom nije zamislila u svijetu cirkusa.

Ples na svili, akrobacije na trapezu i sva ta čudesa koja izvode ponajveći profesionalci te struke doista su za svako divljenje, a jedna od njih, naša sugovornica Nives Soldičić, može se pohvaliti veoma zanimljivom karijerom, i to u svijetu – cirkusa. Iako je završila Ekonomski fakultet (smjer menadžment), život ju je odveo u potpuno drugom umjetničkom smjeru pa je tako postala cirkuska umjetnica, klaunesa, joga učiteljica…

Kako je započela vaša ljubav prema cirkuskoj umjetnosti i što vas je privuklo ka njoj?

– Kad sam bila dijete jedva sam čekala ići u cirkus, koji je tada dolazio na Preluk. Bio je to cirkus Moire Orfei. Gledala sam to kao nešto nestvarno i čarobno. Tada nisam ni sanjala da ću i sama jednog dana biti dio te čarolije. Sve je započelo u Zagrebu prije 16 godina kada sam na poziv prijateljice otišla na trening plesa na svili.

Nisam znala o čemu se radi a kada sam ušla u dvoranu i ugledala vertikalne šarene tkanine sve mi je bilo jasno, to je bilo to – ljubav na prvi pogled! Redovno sam pohađala treninge i već nakon manje od godinu dana imala prvi nastup u klubu Boogaloo u Zagrebu uz DJ-a Cristiana Varelu.

Nives Soldičić

Adrenalin, mir i sloboda

Kako ste se uopće pronašli u toj sferi umjetnosti?

– Moj prvi susret s izvedbenim umjetnostima je bio kroz Udrugu Prostor Plus koja je osnovana 2002. godine s ciljem podržavanja izvedbenih umjetnika u suvremenom plesu i fizičkom kazalištu, a do tada takva vrsta edukacije nije niti postojala u Rijeci. Tijekom satova suvremenog plesa i fizičkog kazališta te kroz razne intenzivne radionice otkrila sam novi oblik izražavanja koji pruža slobodu i kreativnost.

Nakon što sam otkrila ples na svili počela sam istraživati i druge cirkuske vještine pa sam odlazila na razne radionice, festivale i konvencije u Hrvatskoj i inozemstvu ne bi li isprobala što više toga. Vrata cirkusa su se sve više otvarala, dok sam ga ja istovremeno istraživala i uživala u tom svijetu zaigranosti. Put cirkusa i znatiželje me doveo i do audicije za Crvene nosove, klaunove doktore, pa od 2013. godine postajem klaunesa Verna Đumbus, što upotpunjuje moj cirkuski poziv.

Koliko srodnih zaljubljenika i cirkuskih umjetnika/umjetnica postoji u Hrvatskoj?

– Cirkuska scena u Hrvatskoj počela se razvijati prije dvadesetak godina i mala je u usporedbi sa zapadnoeuropskim državama. S obzirom na to da Hrvatska nije imala tradiciju cirkusa na koju bi se moglo osloniti kao što je to u većini europskih država, put nije bio lak.

Danas u našoj zemlji djeluje oko dvadeset udruga koje promiču cirkusku umjetnost, dok pedesetak umjetnika aktivno djeluje na sceni. Producira se sve više te se ostvaruju izvanredni rezultati prepoznati i od strane europske scene.

Gdje ste se i kako upoznali konkretno s plesom na svili? (odgovor je I u 2. pitanju!)

– To je bilo 2008. godine u Zagrebu, u centru za kulturu Maksimir. Moja današnja kolegica Nikolina Komljenović je tada počela voditi treninge plesa na svili. Nakon što sam godinu dana pohađala treninge vratila sam se u Rijeku gdje sam organizirala radionice kako bi i drugima približila i omogućila da isprobaju ovu cirkusku disciplinu.

Što vas u toj disciplini posebno privlači?

– Kao mala rekreativno sam trenirala sportsku gimnastiku. Međutim, uz obveze osnovne glazbene škole prestala sam trenirati. Ostala je želja, ali godine kada se nešto može postići u tom sportu su prošle. Akrobacije na svili su me na neki način vratile u djetinjstvo. Spoj gimnastike i plesa u zraku me zaokupio, a što sam dublje ulazila u tehniku otkrila sam da mi pruža u isto vrijeme dozu adrenalina, mir i slobodu.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Life Novi list (@life_novi_list)

Velika želja i ljubav

Kakve sve radionice vodite u Rijeci? Što na njima podučavate?

– Trenutačno u udruzi Prostor Plus dva puta tjedno vodim jutarnje i večernje treninge za odrasle. Treninzi obuhvaćaju zračne vještine (tkanina, trapez i ring). Uče se akrobacijski elementi koje pretačemo u plesne elemente. Vodim i dvije grupe za djecu od 7 do 14 godina, a s jednom grupom djece radim već tri godine. Osim zračnih vještina učimo i ostale vještine poput žongliranja, balansiranja, akro balansa i plesa. S obzirom na količinu upita ove sam godine pokrenula i drugu grupu.

Tko se može okušati u njima? Odnosno, je li potrebna određena fizička sprema ili je znatiželja dovoljan uvjet?

– Treninzi za odrasle primjereni su muškarcima i ženama svih dobnih skupina koji se žele okušati u ovim vještinama, te su grupe prilagođene početnicima, ali i onima koji već imaju iskustva. Fizička sprema dobiva se redovnim treninzima i to je nešto na što treba biti spreman. Kontinuirano treniranje je vrlo bitno u svim cirkuskim vještinama. Znatiželja svakako, no s vremenom mora prijeći u veliku želju I ljubav!

Na koji način spajate elemente cirkusa, joge i suvremenog plesa? Kako si te “discipline” međusobno pašu?

– Zračne vještine kao spoj akrobatike i plesa zahtijevaju dobru pripremu tijela. Zagrijavanje s elementima plesa i joge koristi sve mišiće u tijelu, poboljšava vitalnost, elastičnost i mobilnost svih zglobova. Suvremeni ples razvija tijelo plesača ali i plesnu izražajnost koja nam je potrebna prilikom izvođenja točki.

Čujemo da iza sebe imate i podosta gostovanja i odrađenih performansa, kako u Hrvatskoj tako i vani. Možete li nam o tome nešto više ispričati?

– Prije 14 godina ples na svili je u Hrvatskoj bio novitet. Tada je postojalo svega nekoliko izvođačica, među kojima sam bila i ja. U to vrijeme smatrala sam to svojim hobijem jer sam paralelno radila i trenirala, no u jednom trenu trebala sam odlučiti u kom smjeru nastaviti. U Rijeci sam dosta nastupala sama ali i s kolegom Vladimirom Ježićem, a s vremenom sam uključila i jednu od mojih polaznica Martinu Šopić u neke od performansa.

Bilo je tu i par gostovanja u Italiji i Sloveniji. Kroz godine nastale su i neke druge cirkuske forme poput živih kipova. Danas najviše izvodim sa suprugom Emiliom Alcantara koji je također cirkuski umjetnik. Kreirali smo nove predstave u likovima Harlequina i Pierrota, a imamo i predstavu pod nazivom “Los Flacos” koja uključuje zračne akrobacije.

Pravi cirkuski život

Radili ste i s engleskim cirkusom Petit. Možete li nam otkriti pokoji detalj?

– U sklopu jednog EU projekta koji sam provodila u udruzi Prostor Plus pružila se prilika da izvedem performans u Londonu. Nakon performansa prišao mi je jedan gospodin čestitati i predstaviti se. Ispostavilo se da je taj gospodin profesionalni klasični klaun koji iza sebe ima dugo godina iskustva, a i sam je bio vlasnik cirkusa. Pozvao me da dođem i radim s njim u novom malom cirkusu Petit.

Željna avanture i novih izazova prihvatila sam poziv, no shvatila sam da u tom šatoru neću moći izvoditi zračne akrobacije pa sam mjesecima pripremala druge točke. Bilo je to nezaboravno i lijepo iskustvo: odlična publika koja je izvrsno reagirala na moje komične točke, putovanja po istočnoj obali Engleske, život u šatoru i prikolici – pravi cirkuski život.

Koji su za vas najveći izazovi i prednosti bavljenjem umjetnošću, osobito u performansima koji traže fizičku i emocionalnu predanost?

– Najveći izazov je bio odlučiti se baviti isključivo cirkuskom umjetnošću, pogotovo u Hrvatskoj gdje cirkuski umjetnici još uvijek nemaju prava kao drugi umjetnici. Što se tiče fizičke predanosti, ona postane navika i svakodnevna potreba koju održavam redovnim treninzima te ostalim aktivnostima kojima se bavim. Kao i u svakom poslu, ponekad je teško, no sve brige nestanu kada razveselite svoju publiku i kada vidite da ste im izmamili osmijeh na lice. To je lijep osjećaj koji me nadahnjuje i preplavi emocijama. Zato volim svoj posao!

Koji su vam planovi i želje za budućnost?

– Dugo godina sanjam o prostoru u Rijeci koji će biti namijenjen isključivo cirkusu. Mjesto koje bi okupilo sve zaljubljenike u ovu umjetnost kako bi imali priliku vježbati i usavršavati se u adekvatnom prostoru. Time bi se i novim generacijama pružila kvalitetna edukacija. Također, budući da najviše vremena provodim u prirodi i sve više težim njoj, imam veliku želju pokrenuti cirkuski kamp u prirodi.

Kako vidite razvoj cirkuske umjetnosti u Hrvatskoj, točnije, u Rijeci?

– Cirkus se u Hrvatskoj razvija, te iako se radi u neadekvatnim uvjetima, stvara se sve više. Mlađe generacije odlaze na školovanja u inozemstvo što podiže izvedbenu kvalitetu. U 2021. je osnovano Društvo umjetnika suvremenog cirkusa koje se zalaže za formalno kategoriziranje suvremenog cirkusa kao izvedbene umjetnosti. Rijeka je grad koji ima potencijala, no smatram da treba mlade ljude zadržati i pružiti im kvalitetnog sadržaja. Po mom mišljenju, najbitnije je imati adekvatan prostor (centar) namijenjen suvremenim umjetnostima kako bi se okupili, zajednički djelovali i napredovali.

Postoji li nešto što želite poručiti našim čitateljima?

– Ljudi su u današnjem svakodnevnom životu preokupirani poslom, žurbom i digitalnom tehnologijom. Sve se brzo odvija. Željela bi podsjetiti čitatelje da je umjetnost svima potrebna da izrazimo svoju kreativnost i osjećaje i budemo u trenutku, bilo da smo izvođači ili publika. Kao što je rekao Friedrich Nietzsche: “Jedini mogući život je u umjetnosti jer inače se odvraćamo od života. Ona nam pomaže da živimo, ona nam savjetuje da živimo, ona nas potiče da živimo”.