Napisao: Mateo Popić

Početkom te 2021. godine je vladala tipična zima na zapadnoj obali Istre. Hladno, mutno i prilično mrtvo more. Temperatura 9 – 10⁰C, a ponegdje i mrvu niža.

Sutra, 21. siječnja mi je trebao biti rođendan, a u prognozi su zvali jaku buru.

A baš bi bilo lipo uloviti koju ribu za se počastiti.
Pa iako je vrime lubina bilo već za nama, uvik kad oblačim odjelo se ponadam da mi mogao koji slučajno zalutati pred strelu na čeku.

Vjerojatnost je mala pa zato koncentracija mora pokušati ostati na visokom nivou.

Jedino šta kad je vanjska temperatura -3⁰C, a more ispod 10⁰C, prilično je teško ostati koncentriran.

Poseban problem je i to što su prilike rijetke pa ih i zato triba probati iskoristiti najbolje.
– Dolazim tako na barku po mraku da se polako odjenem u debelo osam milimetrsko odijelo, da priviknem tijelo na nisku temperaturu i pokušam pronaći koncentraciju prije ulaska u more.

Dok uvala Molendrijo sva isparava zbog razlike u temperaturi vanjske i morske, prova reže bonacu i vozim se pola sata prema poziciji gdje se nadam kojem lubinu.

A more je bistro bez znakova girica i hrane u plitkome koje lubin toliko voli tako da prvih uru vrimena ne viđam ništa.

Mijenjam još par mista ali se situacija ne mijenja tako da sam sebi govorim na glas:

– Kako je lipo naše more,tako čisto i mrtvo.
Kad je takav dan, a pogotovo zimi kad su prilično česti, jedna od opcija je uzeti lampu, kratku pušku i kopati po rupama.

Tako je došlo i gotovo podne, a ja u moru od 7.

Moral je niski, ali me drži ono što me pred puno godina moj prijatelj Gianmatteo Grossi, inače vrsni podvodni ribolovac iz Genove i bivši reprezentativac Italije u podvodnom ribolovu, naučio.

Gianmatteo mi je rekao:

– Treba vjerovati do posljednjeg zarona, jer sve se može promjeniti u tom jednom zaronu i tako spasiti dan.
Naoružan takvim mislima se selim na dublje vanjske sike gdje bi me makar jedan šarag ili kavala razveselili za sutrašnji ručak.

Padam na jednu rupu, dubina je 20 metara, na granici moje komfort zone.

Gledam rub rupe gdje uglavnom  bude riba.

Prazno, ali rubom oka primjećujem da se dignuo neki oblak pijeska.

Malo sam zbunjen jer sam prilično uvjeren da s desnom rukom to nisam napravio ja.

Pažljivo okrećem lampu  desno  i vidim veliki narančasti obraz.

Istog trena pucam i izranjam puštajući mulinel sedamdesetpetice.

Bio sam dugo dole tako da nisam htio riskirati ništa.

Bonaca, relativno bistro i bez kurenta. Triba to pametno odraditi.

Zaranjam opet da proučim situaciju i napravim pametno.

Dolazim dole  i evo iznenađenja!

Velika škarpina kakvu nisam nikad vidio prije niti sanjao, stoji u rupi s harpunom u glavi. Neću se igrati s tim.

Izranjam van i uzimam pedesetpeticu s ostima da preventivno osiguram ribu.

Opet sam dole i pucan ribi u tijelo tako da sam sad siguran da ne bi tribala pobjeći.

Opet izron pa odmor i dole-

Čupam, pokušavam je pomaknuti, ali ne ide.

Noge mi počinju biti teške.

Penjem se na barku i skidam olova pa ležim na pajole 30 do 40 minuta da odmorim. Riba nema gdje, strele su u njoj i puške dole.
Nakon poduže pauze vraćam se u dubinu.

Pokušavam lampom odozgora vidjeti gdje je zapelo, zašto ne izlazi od kuda sam ju pucao jer vidim da ima prostora.

I otkrijem tako da se, kad sam joj pucao u glavu, pomakla i glava joj je tako zapela iza kamena pa zato ne izlazi.

Bit će gadno, predosjećam.

Vraćam se na barku po parangalski gaf za pokušati pomaknuti glavu 30 do 40 centimetara od kamena, pa odmah idem dole.

Jedva jedvice uspjevam je kroz usku rupu odozgora pomaknuti u dva zarona.

Fizički sam blizu ruba premorenosti, ali sam istovremeno i optimist jer sam jako blizu cilja.

Gaf ostavljam u barci i nakon ponovne pripreme urona od 6-7 minuta sam opet u dubini. Grabim obje strele i povlačim ribu metar prema ulazu.

– Još malo… – si mislim.

Opet izranjam s mišlju da će idući zaron vjerovatno biti i zadnji.
Opet sam na dnu i privlačim ribu.

Lijevom rukom grabim velika usta, desnom strele.

Konačno je vani i krećemo zajedno u jedan od najljepših izrona u životu.

Plačem od sreće… Divim se crvenkapici snova.

Još jedan trofej koji mi je nedostajao u karijeri.

Zbog čudovišta od ribe mojoj sreći nema kraja.

Vičem, smijem se, plačem na površini…
A na brodu vaga je pokazala čak 2,2 kilograma!

To je pravi poklon za rođendan. Hvala ti more…