ZAGREB – Zagrebačko gradsko kazalište Komedija predstavilo je ovih dana novu produkciju predstave A. Boublila i C. M. Schönberga »Jadnici« (u originalu »Les Misérables«), jednog od najpoznatijih svjetskih naslova ove vrste. Temeljen na romanu Viktora Hugoa, ovaj je mjuzikl, u kojem gotovo da i nema govornih dijelova, od svoje premijere 1980. godine do danas zadržao neke od titula »najdugovječnijih« ili »najizvođenijih« u povijesti kazališta.

Dugovječna brodvejska predstava

Tako je, primjerice, premijerno izveden u Parizu, ali je Londonska produkcija na West Endu započela krajem 1985. godine i traje i danas, dovodeći predstavu s više od 15 tisuća izvedbi u svoju četrdesetu neprekidnu godinu izvođenja. Brodvejska inačica prikazivati se počela 1987., trajala je do 2003. godine sa 6.680 izvedbi i u vrijeme svoga zatvaranja bila je najdugovječnija predstava u povijesti Broadwaya. Tijekom svoje povijesti »Les Miserables« i njegovi izvođači osvojili su brojne nagrade među kojima je i nagrada Tony za najbolji mjuzikl.

Dobri poznavatelji mjuzikla ostali su nemalo iznenađeni odlukom Komedije da se uhvati u koštac s ovakvim naslovom, i to ne zbog činjenice da postoji neka sumnja u izvedbene mogućnosti ovog našeg kazališta, već zbog činjenice da se radi o predstavi s brojnim izvođačima, tehničkim zahtjevima, brzim scenskim izmjenama, zahtjevnim glazbenim dionicama i slično. Predstava koja s pauzom između dvaju činova traje nešto više od tri sata svakako je respektabilna u svakom smislu. Jednako tako, u mnogim je aspektima ova predstava postala arhetipska na način da su određeni pjevački dijelovi, prizori, kostimi ili scene toliko popularni da ih je moguće izvesti jedino onako kako se to radi na najkvalitetnijim svjetskim pozornicama.

Hrvatska verzija

Očekivali smo da će Komedija možda posegnuti i za nekim međunarodnim castingom, odnosno da će za pojedine uloge tražiti međunarodne zvijezde. Ipak, već je odluka da se predstava u Zagrebu izvodi na hrvatskom jeziku (prevoditelj Dražen Bratulić) jasno dala do znanja da se računa prvenstveno na vlastite snage što je na pojedince moralo staviti i veliki teret. Nije, naime, lako uskočiti u uloge koje su tumačili ili tumače Colm Wilkinson, Alfie Boe, Simon Bowman, Ramin Karimloo, Patti LuPone, Ruthie Henshall, Lea Salonga ili Samantha Barks, jer svatko tko je poželio čuti snimke ovoga mjuzikla dobio bi upravo od prethodno navedenih (a i ne samo od njih) doista vrhunske, dojmljive i teško nadmašive izvedbe. Teško je moguće očekivati da se bilo koja kasnija izvedba, pa i ova u Zagrebu, neće uspoređivati s njima i time unaprijed postaviti nevjerojatne kriterije. U takvim okolnostima s nestrpljenjem smo očekivali što će se to dogoditi u Zagrebu i kakva će se predstava pojaviti na pozornici.

Foto Ines Novković

Sada nakon odgledane izvedbe možemo samo reći da je zagrebačka produkcija jedna od najboljih produkcija mjuzikla u Hrvatskoj posljednjih desetljeća! Toliko profesionalno, brzo, dinamično i maštovito odrađeno, a sve u okvirima zadanoga, nešto je čime se Komedija doista može ponositi. Redatelj Stanislav Moša kvalitetno je doskočio svim potencijalnim zamkama izvedbe u kazalištu te je stvorio vrlo funkcionalno ozračje u kojem su svi elementi scene maksimalno iskoristili ono što nudi, moramo reći, malena pozornica Komedije. Unatoč poteškoćama koje su same po sebi jasne, redatelj je izbjegao neku sirotinjsku scensku koncepciju koja bi »mogla proći«, a stvorio je prizore koji su u potpunosti ispunili očekivanja.

Tehnička zaokruženost

Scenografski elementi Petra Hlouseka odradili su svoj dio zadatka, a kostimi Andree Kučerove i maske Irene Ružić ostali su u okviru tradicionalnog i očekivanog te su bili jednostavno lijepi. Oblikovatelj svjetla David Kachlir sve je podignuo na novu razinu omogućavajući stvaranje različitih planova i dajući prostora za scenske promjene koje u mnogim trenucima ostaju neopažene. Valja pohvaliti i koreografiju Tihane Strmečki, dobre poznavateljice ovoga žanra, iako, ruku na srce, ovdje se ne radi o tipično plesnom naslovu, pa je posla bilo nešto manje.

Posebnu pohvalu treba uputiti zboru Komedije, članicama i članovima kojih nema mnogo, ali odrađuju lavovski posao ginući na barikadama kazališne pozornice, brzo se transformirajući iz skupnih nastupa u manje solističke uloge. Zvukovno i glasovno odlični (zborovođa Davor Kelić), a scenskom igrom nenadmašni, nedvojbeno daju okvir bez kojeg ova predstava ne bi imala nikakve šanse za uspjeh. Zapravo, upravo zbor sa sobom povlači na scenu jedan vidljivi duh zajedništva u koji onda bivaju uvučeni i solisti, a konačni rezultat je nastup ansambla koji daje sve što može ne bi li publici pružio ono što treba. Takav duh zajedništva, bez pukog odrađivanja posla i fingiranja obojenog indiferentnošću, sve je teže pronaći na našim pozornicama i u profesionalnim ansamblima diljem zemlje, a što je zapravo – strašno za zaključiti! Orkestar pod ravnanjem Dinka Appelta također je bio odličan, uigran i kvalitetno pripremljen s tek nešto manje brojnih trenutaka u kojima su u konačnoj zvučnoj slici nedostajala poneka glazbala ili harmonijski okvir na koji smo navikli.

Spektakularni Baučić

Solističku podjelu predvodio je Ervin Baučić kao Jean Valjean, glumac i pjevač velike karijere i iskustva koji je očito temeljito prionuo u proučavanje ove antologijske uloge. S obzirom na to da se radi o dionici složene strukture, opravdano je bilo postaviti pitanje može li Baučić odraditi baš sve što se traži – dramskim nabojem obojene monologe jednako kao i eterične ili suptilne visoke držane tonove u najtišoj dinamici. S nestrpljenjem smo tako čekali brojeve poput »Bring Him Home«, ali, na našu radost, u svemu smo ostali impresionirani. U trenucima u kojima je Baučić bio na »domaćem terenu« sve je bilo spektakularno, a tamo gdje glasovno možda manje adekvatan, bio je jako, jako dobar.

Jednako kao i Baučić, Igor Drvenkar kao Javert bio je drugo solističko iznenađenje, posebno ako mu poznajemo glasovnu boju, a u alternaciji za istu ulogu kao partnera ima Đanija Stipaničeva. No, Drvenkar nas je oborio s nogu prije svega koncentracijom i fokusom tona, jasnoćom dikcije i, jednostavno rečeno, profesionalnim pristupom koji na scenu dovodi umjetnika u kojem vidimo svjetski potencijal. Od Renate Sabljak kao Fantine nismo ni očekivali ništa manje od onoga što smo čuli i vidjeli, a radi se o opsegom manjoj ulozi koja se i treba povjeriti primadoni kuće. Tijekom cijelog nastupa u svim transformacijama, a posebno u očekivanom broju »I Dreamed A Dream« Sabljak je ponovno potvrdila svoj status ponajbolje pjevačice ove vrste na našim prostorima.

Najteži zadatak

Kako se ovaj mjuzikl svojom radnjom smješta u razdoblje više desetljeća 19. stoljeća, neke uloge »odrastaju« tijekom predstave pa je za iste potrebno osigurati i više izvođača. No, za razliku od uobičajenog načina, skladatelj od svih »uzrasta« iste uloge ovdje traži i pjevački izričaj. Tako moramo pohvaliti izvrsnu Leonoru Herceg kao dijete Cosette i još boljeg, zapravo fenomenalnog Josipa Makara kao Gavrochea koji je ravnopravno na sceni parirao svim starijim kolegama. Odraslu Cosette tumačila je Gabriela Mijatović koja je od svih u podjeli imala možda i najteži zadatak. Naime, ova uloga pisana je na način na koji onemogućuje tipičnu tonsku boju, napose zbog čestih nastupa u visokom registru, pa je kompromis nužan, u čemu se Mijatović snašla relativno dobro.

U scenskom aspektu zamjerki na ovu ulogu nije bilo, posebno u suigri s Nevenom Stipčićem kao Mariusom. Vokalno gledano Stipčić je odradio sve kako treba s nešto muklijom glasovnom bojom od one koju bi on svakako mogao izvesti. U ulozi Eponine zabljesnula je Nikolina Vujić odradivši sve što treba, posebno u songu »On My Own« u kojem je vrhunski istaknula jače strane svog glasovnog opsega oblikujući interpretaciju koja joj potpuno odgovara. Kao dijete Eponine nastupila je prethodno i Rita Palić. Fabijan Pavao Medvešek tradicionalno je bio dobar u svom nastupu kao Enjolras, a što, poznavajući njegove dosadašnje nastupe, i nije neko iznenađenje, posebno kad se ne radi o odveć opsežnoj ulozi.

Hvalevrijedne interpretacije

Na kraju, ostaje za spomenuti one koji su zaslužili posebne pohvale i to zato što najviše cijeniti valja kad netko od svoje sporedne uloge napravi potpuni šou i pobere najveće ovacije publike, a to su Jan Kovačić i Nika Ivančić kao g. i gđa Thenardier. Ova njihova interpretacija u glasovnom, glumačkom, scenskom i energetskom aspektu, a potpomognuta dobrim scenskim pokretom i kostimima, zaslužuje Nagradu hrvatskog glumišta i tu se malo toga treba dodati osim uputiti sve čestitke na ovakvom profesionalizmu i izvedbi. U alternacijama svih uloga tijekom daljnjih izvedbi moći ćemo čuti i vidjeti Dražena Bratulića kao Valjeana, Đanija Stipaničeva kao Javerta, Vandu Winter kao Fantine, Filipa Hozjaka kao Mariusa, Gitu Haydar i Katarinu Margaretić kao odraslu Cosette, Ronalda Žlabura i Zrinku Kušević kao Thenardiere, Devina Juraja kao Enjolrasa, Doru Trogrlić i Saru Vojičić kao Eponine, Lejlu Hajdarević i Emili Rogina kao dijete Cosette, Davida Novosela i Lovru Žužula kao Gavrochea te Unu Šilić Dragoljević kao dijete Eponine.

Naslov za privlačenje publike

Što reći na kraju osim da je šteta da je gledalište Komedije relativno maleno te da je već formiran dugi popis čekanja na ulaznice. Cijene ulaznica nekima se čine skuplje, ali valja istaknuti kako su i dalje višestruko jeftinije od bilo koje slične produkcije ovog naslova u Europi i svijetu. Ukoliko se odlučite na odlazak na ovu predstavu svakako nećete požaliti jer već sada znamo da imamo uspješnicu. Dapače, ovakvi naslovi idealni su za privlačenje nove i mlade publike, onih koji nisu navikli na odlaske u kazalište jer prikazuju sve ono što kazalište jest i što može pružiti. Bez ovakvih predstava ne možemo očekivati neko dugoročno poboljšanje u razvoju publike pa se u tom kontekstu ova predstava može preporučiti svima jer, vjerujemo, svatko tko ovo doživi iz kazališta, može izaći jedino sretan i zadovoljan.