Riječanin Silvije Novak jedan je od osnivača zagrebačkog renomiranog arhitektonskog ureda 3LHD koji je ovih dana proslavio svojih prvih trideset godina rada.

Sve je započelo još u studentskim danima, kad je sa svojim kolegama Sašom Begovićem, Tatjanom Grozdanić Begović i Markom Dabrovićem započeo graditi novi mali svijet 3LHD-a, u kojem su kasnije izrasli pravi arhitektonski giganti poput riječkog Mosta branitelja, sportskog Centra Zamet, splitske rive, Sportske dvorane Bale, Hrvatskog paviljona na svjetskoj izložbi EXPO 2005. u Japanu, hotela Lone, Adriatic i Park u Rovinju, Akvarija i muzeja rijeka u Karlovcu, Infobipa HQ, Rimac Campusa tek su neki od njih.

Trenutačno se prema njihovom projektu radi i autobusni kolodvor na Žabici, što nakon 18-godišnjeg čekanja i odgađanja predstavlja važan događaj za grad Rijeku. Arhitektonski studio našao je svoj prostor i na inozemnoj sceni, prisjetimo se rekonstrukcije Rive Grignano u Trstu i Hotela LN Garden Resort u Guangzhou u Kini.

Ono najvažnije, ovaj zagrebački studio razvio je svoj osobni pristup i prepoznatljiv potpis u projektima u kojima razvija integraciju različitih disciplina, arhitekture, urbanog i pejzažnog krajolika, dizajna i umjetnosti te otvara nove mogućnosti interakcije između arhitekture, društva i pojedinaca.

Naš sugovornik Silvije Novak jedan je od partnera ove kreativne ekipe koja uz osnivače i partnere danas broji šezdesetak mladih i kreativaca. U razgovoru s njim, osim prisjećanja na početke 3LHD-a, otkriva i mnogobrojna arhitektonska i prostorna rješenja koja bi naš grad učinila ugodnijim i ljepšim za stanovanje.

Upornost prije svega

Sve je započelo prije 30 godina, tri lijeva i jedan hard disk ili skraćeni naziv vašeg arhitektonsko-projektantskog ureda 3LHD. Početak zvuči kao dobra šala, no vi ste u ovih 30 godina napravili ozbiljan posao. Kad se osvrnete, osim kompetentnosti, koju osobinu vašeg tima biste istaknuli kao najzaslužniju za takav uspjeh?

– Kad jedan posustaje, drugi se diže! Upornost prije svega, diskurs unutar tima nas osnažuje i nastojimo da nas klijenti prihvate kao partnere s kojima radimo da ostvarimo dodanu vrijednost u prostoru.

Tatjana Grozdanić Begović, Marko Dabrović, Saša Begović, Silvije Novak i Paula Kukuljica / Foto Maja Bosnić/Vizkultura

Kako je bilo naći se na tržištu četvorici studenata, pronaći svoju nišu na već prenapučenom tržištu, gurnuti se između afirmiranih arhitektonskih ureda, uzeti ozbiljne poslove, pobijediti na natječajima… Zvuči kao golem izazov?!

– Godine ‘94. nije bilo posla, gotovo da se nije gradilo, a velike projektantske firme su se raspale tijekom rata. Bilo je to vrijeme neizvjesnosti, ali mi smo bili mladi i neopterećeni. Netom diplomirana arhitektica Tanja dobila je poziv preko stolarske radionice da sudjeluje na jednom pozivnom natječaju za Hotel M u Zagrebu u konkurenciji s trima renomiranim arhitektonskim imenima.

Okupila je nas trojicu studenata i naš projekt je pobijedio na natječaju. Trebali smo potpisati ugovor, a da bismo ga potpisali, morali smo osnovati firmu. Te godine su bile početak tranzicije i malo arhitekata je znalo proceduru. Projekt hotela je nažalost ubrzo stao…

Mi smo nastavili crtati manje projekte, uglavnom interijere. Tako smo ostvarili prve kontakte i često bili plaćeni robnom razmjenom, a ne novcem.

Došli smo u posjed telefaksa, prvog mobitela (Nokije), fotokopirke, pa čak i automobila, a da nismo imali prebijene pare u džepu i jeli smo na bonove u studentskoj menzi. Veliko hvala našim tadašnjim asistentima na fakultetu koji su nas udomili na svojim radnim stolovima.

Do sada ste ostvarili brojne velike projekte i ono što je svima zajedničko o svima se puno pisalo. Iako nisu uvijek bile ni sve samo pohvalne kritike, prisjetimo se primjerice riječkog slučaja i Mosta branitelja. Čini se da se povodite za onom za dobrim se konjem praši?

Most hrvatskih branitelja ključna prekretnica

– Most hrvatskih branitelja (MHB) bio je ključna prekretnica za 3LHD. Pobijedili smo na natječaju 1997. s izuzetno laganom konstrukcijom, a most je izgrađen tek 2001. godine. To je bilo naše prvo veliko suočavanje s javnom kritikom i pritiskom medija.

U našem projektu jedni su vidjeli partizane, drugi ustaše, a građevinska struka nas je napala da je most neizvediv. Sjedili smo i diskutirali tko bi mogao dati odgovore na ta pitanja s autoritetom. Zatražili smo pomoć od uglednog povjesničara umjetnosti Radovana Ivančevića, a za pitanja konstrukcije od najpoznatije konstruktorske londonske tvrtke Arup, i, naišli na vrlo nesebičnu pomoć.

U komunikaciji s lokalnom strukom puno nam je pomogao prof. Zlatko Šavor. Upornošću i radom shvatili smo da postoji odgovor na svaki izazov, ali da su za dobar projekt potrebni vizija i vrhunski tim suradnika i stručnjaka iz različitih područja.

Na kraju je Riječka inženjerska pamet izvela most: divni i pametni ljudi iz »3. maja«, stručnjak za najteže izazove Branko Jurjević, tada u tvrtki Almes, a sve pod vodstvom GP-a Krk. Za Most smo primili i značajnu nagradu u Londonu za mlade arhitekte: AR+D.

Ova nagrada nam je donijela europsku vidljivost, a za isti projekt primili smo i nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata »Viktor Kovačić«. To nam nije bila prva nagrada, domaća stručna javnost već nas je primijetila kroz projekt obiteljske kuće Vila Klara, za koju smo dobili nagradu Ministarstva kulture »Vladimir Nazor«.

Konstrukcija Mosta hrvatskih branitelja / Foto 3LHD

Radili ste i na projektu splitske rive na kojoj tisuće turista zadovoljno uživa, ​pulski hotel Valkane izgrađen je u kamenolomu, a Rimčeva hala koja izgleda vrlo »spacy«… Zanimljivo je što poštujete prostor, ali ​uvijek u​gradite i neku s​voju grintu?

– Galama koja je nastala oko Mosta u Rijeci je ništa u usporedbi s reakcijama na splitsku rivu i medijski linč kojem je taj projekt bio izložen. Pobijedili smo na javnom natječaju, ali tada su počeli problemi.

Nikada nećemo zaboraviti trenutak kada je TV-voditeljica okupila ekipu u udarnom terminu HRT-a i počela ih ispitivati treba li ostati kamen ili riva treba biti popločena tzv. tehnobetonom. »Stručnjaci« su redom započeli diskusiju, a nitko nije ni spomenuo da je cijela Riva bila u razrovanom asfaltu.

Na našoj velikoj samostalnoj izložbi u MSU-u u Zagrebu – »Interakcije 2015.«, na koju smo izuzetno ponosni, jer je to bio jedan poseban i značajan projekt, htjeli smo predstaviti našu arhitekturu kroz suradnje s ostalim strukama.

Jedan dio izložbe posvetili smo temama debata u javnom prostoru, prikazujući stotine članaka napisanih na temu mosta i rive, te suočili pozitivne i negativne kritike, informacije i dezinformacije.

Hotel Valkane projektiran je u napuštenom kamenolomu, više od 100 metara udaljenom od obale. Kapacitet hotela je 180 soba, a ispod njega je skrivena garaža za 180 automobila. Kako bi se produljila sezona, hotel sadrži kongresnu dvoranu i spa centar.

Prostor ispred hotela bit će pretvoren u park. Paralelno s razvojem hotela, u medijima se pojavljuju neistinite teze o uzurpaciji obale – gdje će se građani kupati, može li infrastruktura to podnijeti i slično.

Svake godine na širem području grada Pule registriraju se novi kapaciteti u privatnom smještaju, koji po broju turističkih kreveta odgovaraju trostrukom hotelu Valkane. To se događa već deset godina zaredom! Nitko se ne pita gdje ti gosti parkiraju, gdje obavljaju nuždu, gdje se kupaju, gdje bacaju smeće, niti koliko novca od toga ide u gradski, a koliko u državni proračun.

Naš komentar na tu temu može se sažeti u jednu rečenicu: U Hrvatskoj je došlo do zamjene teza; broj apartmana postao je javni interes, jer ako nisi rentijer, onda si gubitnik, dok se izgradnja hotela smatra privatnim interesom. Logično je da ljudi biraju vlastiti interes.

Campus Rimac je naš najveći projekt do sada. Samo krov proizvodnog dijela koji je nedavno realiziran, ima površinu od 75.000 metara četvornih. Nadamo se da će uskoro biti realiziran i ostatak Campusa. Projekt je napravljen prema načelima EU taksonomije i održivosti, koristeći nove tehnologije s ciljem smanjenja emisije CO2. Tvornica ne koristi fosilna goriva, već isključivo obnovljive izvore energije.

Projekt splitske rive / Foto Domagoj Blažević

Žabica – projekt od velike važnosti

I vizualizacija riječkog kolodvora na Žabici djeluje vrlo moderno na fotografijama, čini se kako će se moderne arhitektonske linije uklopiti uz postojeću staru kamenu građu i staru gradsku jezgru. Imate li još kakvih iznenađenja?

– Posebno smo vezani uz taj projekt jer traje već više od 18 godina, otkako smo pobijedili na natječaju. Radi se o vrlo specifičnoj strukturi koja je samo 30 posto zatvorena ili grijana, za razliku od uobičajenih zgrada.

Nalazi se na spoju dviju urbanističkih tipologija: gradskog bloka i infrastrukture luke i željeznice. Projekt je od velike važnosti za grad Rijeku, jer njegova realizacija omogućuje da se trgu Žabica vrati urbani karakter i istovremeno omogući potpuno uklanjanje automobila s riječke rive i gatova, čineći prostor ugodnijim za građane.

U javnim medijima objavljene vizualizacije montažnih objekata ne obećavaju kvalitetan javni prostor. Radi se o objektima kakve vidimo po božićnim sajmovima, ali ne u razdobljima duljim od 2 mjeseca.

Godine 2003. izradili smo Detaljni plan uređenja za cjelokupno područje putničke luke Rijeka, koji je i danas na snazi. Riječku Rivu i njezine gatove tada smo vidjeli kao pravo Riječana na slobodan javni prostor. Svaki grad na svijetu sastoji se od zgrada različitih namjena i praznina koje one formiraju (trgova, ulica, parkova), a te praznine su za grad puno važnije od samih zgrada.

Na toj lokaciji volio bih vidjeti kvalitetno raspisan arhitektonski natječaj, koji, nažalost, godinama nije održan u Rijeci. Rezultati tog natječaja trebali bi donijeti rješenje kako grad učiniti privlačnijim za život svih stanovnika i omogućiti da građani Rijeke konačno dobiju svoju Rivu dostojnu grada na moru.

Vizualizacija autobusnog kolodvora na Žabici / Foto 3LHD

S obzirom da ste rođeni Riječanin, imate li još neke ideje o tome kako bi grad uljepšali i učinili funkcionalnijim? Što vama osobno najviše nedostaje u našem gradu?

– Kada smo 1997. pobijedili na natječaju za Most hrvatskih branitelja, zamišljali smo da projektiramo novi ulaz u gradski park na Delti i da je to sljedeći logičan korak, odnosno druga faza projekta. Godine 2013. dobili smo prvu nagradu, zajedno s još dvije jednako vrijedne, na natječaju za urbanističko rješenje cjelokupne Delte i luke Porto Baroš.

Za nas je to bio nastavak rada na području koje već jako dobro poznajemo, samo u širem obuhvatu. Nažalost, do danas nismo nikada bili pozvani niti na jedan konkretan sastanak na tu temu.

Nadalje, kada se Rijeka pripremala za Europsku prijestolnicu kulture kroz program »Slano i slatko«, predlagali smo da se započne sa sadnjom drveća na Delti. Vjerovali ili ne, još uvijek se nadamo da bismo na tom projektu mogli nastaviti raditi i da bi taj projekt mogao biti od velike važnosti za održivi razvoj grada Rijeke.

Školjić, Delta, Mlaka, bivša tvornica Istravino najvrjedniji potencijali

Što biste naglasili u Rijeci? Primjerice, Zadar ima orgulje, Split rivu i Marjan, Rijeka ima Molo longo, Harteru, staru rafineriju, sve o svemu puno zapuštene ruzine. Prema vašem mišljenju, u čemu je potencijal Rijeke?

– Rijeka ima Kvarner, savršen geografski položaj, vrlo zanimljivu multikulturalnu baštinu, ima i »Benčić« u kojemu je zadnjih godina napravljeno jako puno, imali smo veliki peh da su se poklopile pandemija i vrijeme kad je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture, ali osobno smatram da je izostala strategija reurbanizacije.

Usporedimo li zračnu snimku šireg područja grada Rijeke iz 90-ih i danas, vidljivo je kako se stanovništvo iselilo na sjever iznad Rijeke – Mariniće, Rešetare, Viškovo i druge okolne lokacije, čime se razvija suburbija.

To zahtijeva ogromne količine javne infrastrukture – nove prometnice, kanalizacijske i vodovodne cijevi, više kilometara koje mora pokrivati čistoća, da ne spominjemo potrebu za automobilima i neučinkovit javni prijevoz.

Čitam da se posljednji komad zelenog, neizgrađenog područja grada Rijeke, Turanj iznad Kostabele, planira urbanizirati. To se urbanističkim rječnikom zove »sprawl« – beskonačno širenje grada bez reda i pravila, koji gradu samo donosi minus na računu.

Školjić, južna Delta, bivša rafinerija Mlaka, bivša tvornica Istravino – to su najvrjedniji potencijali za razvoj grada. Samo grad visoke gustoće može biti održiv. Infrastruktura već postoji, a dio nje ionako treba obnoviti, gotovo sve je unutar pješačke zone.

Nitko me ne može uvjeriti da je jeftinije razvijati suburbiju, krčiti makiju i graditi novu infrastrukturu nego prenamijeniti urbano područje u centru grada. Kad spomenemo Mlaku, mnogi odmahuju rukom i kažu da je preskupo sanirati kontaminirano zemljište ispod pogona rafinerije.

Međutim, uvjeren sam da je konačna računica na strani Mlake kada usporedimo troškove gradnje na periferiji i na Mlaki – pitanje je samo tko što treba platiti.

Grad Rijeka nije izuzetak po pitanju širenja na periferiju, dapače, većina hrvatskih gradova ima isti problem, Zagrebu u tome prednjači. Istovremeno, svi ti gradovi imaju znatno veće cijene komunalnog doprinosa bliže centru nego na periferiji gdje javnu infrastrukturu s tim novcem tek treba razviti. Radi se o potpunom apsurdu.

Prostorno planiranje u Hrvatskoj suočava se s ozbiljnim izazovima. Nijedno od navedenih područja nema Urbanistički plan uređenja (UPU), a postojeći planovi često nisu rezultat ozbiljnih programskih, prostornih ili ekonomskih studija.

Čekamo investitore da dođu sa svojim vizijama i financiraju planove, a nakon toga se suočavaju s nizom zakonskih i administrativnih prepreka. Na kraju, sve ovisi o njihovoj sposobnosti da se snađu u vrlo kompliciranim i nejasnim uvjetima.

Većina gradova ima sličan stav prema razvoju – nude se koncesije cijelih područja uz obvezu izgradnje infrastrukture, što je pristup tipičan za zemlje s manje razvijenim društvom i urbanizmom.

Svi urbanistički planovi trebaju biti unaprijed pripremljeni, s jasnom vizijom i transparentno predstavljeni javnosti. Komercijalni dijelovi trebaju biti prepušteni investitorima uz jasno definirane parametre, uvjete i očekivanja. Vlasništvo zemljišta, bilo da je riječ o državi, gradu ili privatnim vlasnicima, ne smije biti prepreka za prostorno planiranje. Prostorno planiranje treba biti iznad vlasničkih interesa.

Most hrvatskih branitelja u Rijeci / Foto 3LHD

Stari duh i suvremena interpretacija

Općenito, koja ​ je glavna vodilja v​ašem timu kad određujete novi projekt u zadanom, često i povijesnom prostoru nekog gradskog središta?

– Najvažniji elementi u našem radu su razumijevanje konteksta, topografije, te potreba korisnika i investitora, kao i dijalog s gradom. Koncept projekta uvijek proizlazi iz pažljivog isčitavanja »geniusa loci«, a interpretacija je uvijek suvremena.

Osim gradskih središta radili ste i projekte na jadranskoj obali, spomenimo neke vrlo luksuzne hotele kao što su Grand Park Hotel i Hotel Lone u Rovinju, a trenutno radite i na Hotelu Marjan u Splitu, dubrovačkoj Argentini… Ima li među tim projektima neke poveznice, odnosno u čemu se očituje vaš autorski potpis?

– Hotel Lone je bio prvi veliki hotel izgrađen na hrvatskoj obali nakon gotovo 20 godina pauze. Tim projektom dokazali smo turističkoj industriji da se može napraviti iskorak u arhitekturi i dizajnu hotela, stvarajući prepoznatljiv karakter.

Okupili smo najbolje hrvatske dizajnere i umjetnike naše generacije, čime smo postavili nove standarde u hotelskoj arhitekturi. Mnogi kolege koji danas uspješno projektiraju u turizmu zahvalni su nam na tome jer je Hotel Lone postavio temelje za novi pristup. Te godine, za Hotel Lone, dobili smo nagradu u Londonu za najbolji novi hotel na svijetu.

Nakon uspješne realizacije hotela Lone, dobili smo narudžbu za gradnju velikog hotela u kineskoj pokrajini Guangdong, što smo uspješno realizirali. U isto vrijeme, pobijedili smo na pozivnom natječaju za hotel Dolder Waldhaus u Zürichu, u vrlo snažnoj međunarodnoj konkurenciji, što nas je dodatno motiviralo za daljnji rad.

Hotel Park, Hotel Argentina i Hotel Marjan predstavljaju luksuznije projekte u usporedbi s Hotelom Lone, projektirani su s mnogo više detalja koji ih čine posebnima. Zajednička karakteristika svih ovih projekata je da su to brownfield investicije. Smatramo da bi zakonska regulativa i poticaji trebali znatno više podržavati brownfield investicije u odnosu na greenfield.

Što dobar arhitekt nikad ne smije prekršiti, koja su pravila koja nikad ne zaobilazite?

– Arhitekt treba razumjeti što investitor traži, ali istovremeno zadržati zdrav razum i ne slijediti upute bez kritičkog promišljanja. Ne koristimo prečace. Čvrsto se držimo stava da projekt razvijamo kroz sve njegove faze, od koncepta do projektantskog nadzora izvedbe. Jedino na taj način možemo u potpunosti stajati iza naše arhitekture.

Cilj raditi projekte koji su bolji od prethodnih

Trenutno uz vas četvoricu osnivača i partnera radi oko 60 arhitekata, dizajnera i suradnika. Što to podrazumijeva, rade li svi na spomenutim projektima svatko u svom segmentu ili svaku cjelinu odrađuje određeni tim, zapravo zanima me kakva vam je organizacija?

– Od 2016. imamo i petu partnericu, Paulu Kukuljicu, koja je prije toga već godinama radila s nama. Donijela nam je stabilnost i dodatno razumijevanje izazova u vođenju većeg tima ljudi. Do 2019. smo istovremeno radili na jednom većem projektu i nekoliko manjih.

Tada smo, zbog povećane potražnje, odlučili napraviti iskorak i povećati tim. Preselili smo se u napušteno kino Urania na Kvaternikovom trgu u Zagrebu, koje smo potpuno rekonstruirali i prilagodili našem načinu rada, omogućujući nam da istovremeno radimo na više velikih projekata.

Cijeli prostor zamišljen je kao mjesto »Interakcija« – prostor za suradnju. Osim što je Urania ured, tu se nalazi i veliki višenamjenski prostor za predstave, filmove, koncerte, predavanja, tribine i kafić otvoren za javnost.

Prije godinu dana angažirali smo novog direktora Vladimira Karmelića, stručnjaka s iskustvom u vođenju većih timova kreativaca. Vođenje firme prepustili smo njemu kako bismo se mi, partneri, mogli više fokusirati na same projekte.

Naša kolegica, Romana Ilić, preuzela je vođenje Uranije, gdje se gotovo svakog četvrtka održava »OdrživaUra« – serija predavanja i diskusija s ciljem istraživanja prostora i održivosti, što je postalo ključno pitanje za sve nas.

U 3LHD-u nas pet partnera vodi klijente, dok 13 voditelja projektanata upravlja pojedinim projektima. Svi partneri aktivno sudjeluju u kreativnim sastancima, koje pripremaju članovi tima. Iako postoji organizacijska hijerarhija, sve kreativne teme otvorene su za sve članove tima, bez obzira na starost ili iskustvo.

Izjavili ste kako je vaš godišnji cilj napraviti barem jednu veliku zgradu i pokupiti barem jednu nagradu. Koliko nagrada do sada brojite i koju očekujete za ovu godinu, odnosno sljedeću?

– Stvarno? Ne bih to tako rekao. Naš cilj je uvijek raditi projekte koji su bolji od prethodnih, a priznanja struke dolaze kao rezultat toga. Nismo usmjereni na broj nagrada i zapravo im ni ne znam točan broj.

U Hrvatskoj smo osvojili nagrade poput »Vladimir Nazor«, »Viktor Kovačić«, »Bernardo Bernardi« i »Drago Galić«. Među međunarodnim nagradama, posebno nam je draga nagrada iz 2008. godine za najbolju sportsku građevinu na svijetu na festivalu arhitekture u Barceloni, za malu dvoranu Bale u Istri. U konkurenciji su bili bazen za Olimpijske igre u Pekingu i londonski Wembley.

Sportska dvorana Bale / Foto Damir Fabijanić

Osim što se bavite projektiranjem objekata, bavite se i unutrašnjim dizajniranjem, moglo bi se reći da mislite od početka do kraja i klijentu nudite gotov proizvod u cijelosti. Ipak, ima li odstupanja od zamisli odnosno zahtjeva od strane klijenta? Koliko su vam odriješene ruke?

– Naš pristup arhitekturi je integralan – ne radimo strogu razliku između interijera, eksterijera i krajobraza. Nastojimo anticipirati sve želje klijenta, jasnom komunikacijom, narativom i vizualizacijama vodimo klijenta kroz sve faze kako bismo ostvarili zajednički cilj i stvorili novu vrijednost.

Spomenimo dizajnerske lampe, namještaj… Tko je najzaslužniji za taj dio širenja 3LHD-a?

– Naša partnerica Tatjana Grozdanić Begović ima najviše zasluga za taj segment, a mi ostali pružamo podršku kako bismo zajedno ostvarili najbolje rezultate.

P​oznati ste i po projektima manji​h objekt​a, primjerice obiteljskim kućama. U tom smislu kakve su navike i želje stanovanja u zemlji? ​Jeste li imali možda neku posebnu želju koja je i vas kao napredni tim zatekla?

– Realizirali smo više od deset obiteljskih kuća različitih tipologija. Projektiranje obiteljskih kuća je zahtjevno jer zahtijeva duboko razumijevanje osobnih potreba klijenta kako bismo stvorili projekt s pravom dodanom vrijednošću. Danas smo više usmjereni na projekte kolektivnog stanovanja i druge namjene.

Teško je zamijeniti tradicionalne građevne materijale

S obzirom na razvoj tehnologije, digitalizacije i svih suvremenih mogućnosti u projektiranju postoji li nešto što smatrate nezaobilaznim u budućem sustavu obrazovanja mladih arhitekata? Ili smatrate crtaći stol, ravnalo i šestar najinspirativnijim alatom?

– Nikako, crtanje pomagalima koje navodite pripada prošlosti; mi stariji i dalje puno skiciramo rukom i koristimo dosta papira za šaranje, a stalno potičemo i mlađe kolege da to također rade. Godine 1994. samo je naš partner Marko Dabrović imao kompjutor, a CAD programi su tek počeli dolaziti na tržište

. Već više od 15 godina koristimo BIM sustav za trodimenzionalno projektiranje. Nažalost, građevinska struka, u usporedbi s ostalim, još uvijek zaostaje u digitalizaciji. 3LHD je razvio specijaliziranu platformu za koordinaciju svih sudionika u projektiranju i građenju – VOLUM3, od koje imamo velika očekivanja te je postupno uvodimo na hrvatsko i europsko tržište.

Najzaslužniji za to je moj partner Marko Dabrović. Drugi partner, Saša Begović, izuzetno je posvećen studentima; predavao je na Cornellu u SAD-u, bio gost predavač na mnogim fakultetima, a danas vodi katedru za turizam na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu.

Sve se više pojavljuju i novi tehnološki materijali​ u gradnji, možete li nam reći nešto o tome? Kakve su odlike tih novijih materijala i kojima se vi osobno volite koristiti? Može li nešto zamijeniti prirodni kamen, mramor, drvo, opeku…?

– Teško je zamijeniti tradicionalne građevne materijale poput drva, kamena, čelika ili opeke. Kompozitni materijali dugoročno su problematični zbog svoje otežane razgradnje i ponovne upotrebe.

Danas smo došli do trenutka kada će se objekti i materijali ocjenjivati kroz njihov cjelokupni životni vijek, uključujući izračunavanje CO2 otiska građevine – od proizvodnje materijala koji se koriste u gradnji, preko potrošnje energije i vode tijekom korištenja građevine, pa sve do razgradnje ili reciklaže. Arhitektura će se morati znatno mijenjati kako bi odgovorila na ove izazove.

Za kraj, hoćete li nam otkriti u kojem kvartu, kakvom stanu/kući vi stanujete​?

– Odrastao sam u neboderu na Trsatu, odnosno Vojaku. Jednom u neboderu, uvijek u neboderu. Živim u Zagrebu u neboderu koji je izgrađen krajem 50-ih godina jednog od najboljih arhitekata toga vremena.

Spa Grand Park Hotela u Rovinju jedan od najboljih na svijetu

Časopis Red uvrstio je Spa Albero Grand Hotela Park u Rovinju u jedan od najboljih spaa na svijetu. Kojim ste se čarobnim rješenjima dovinuli i zaslužili tako laskav kompliment?

– Grand Hotel Park u Rovinju specifičan je zbog svoje lokacije uz more, koja nema plažu, već šetnicu i marinu. To je zahtijevalo posebnu pažnju pri oblikovanju otvorenih i zatvorenih bazena te wellness prostora, koje smo smjestili na dva najviša kata hotela, pružajući spektakularan pogled na Rovinjski poluotok sa zvonikom.

Terasasta struktura, utopljena u okoliš, prekrivena je mediteranskim biljkama. Unutarnji bazen projektiran je tako da se ljeti može u potpunosti otvoriti i spojiti s vanjskim bazenom i terasama. U hladovini smo stvorili wellness vrt pun egzotičnog bilja. Posebne zasluge za unutrašnje uređenje i dizajn opreme pripadaju Pieru Lissonniju.

Grand Park Hotel u Rovinju Foto Jure Živković

Park na Delti neostvarena želja

Koje su građevine za vas kao arhitekta fascinantne, imate li favorite među svjetski čuvenim kolegama?

– Svijet, pa i Hrvatska, ima puno fascinantne arhitekture koje pripada raznim vremenima nastanka pa sve do danas, sa svakog putovanja se vratim inspiriran i novim usvojenim znanjem; arhitektura je složena i potrebno ju je doživjeti, a ne gledati kroz zamrznute slike.

Svaka zemlja ima podjednako dobrih arhitekata s obzirom na broj stanovnika (naravno), ali nema podjednako dobre arhitekture. U Hrvatskoj nije lako graditi dobru arhitekturu, sustav javne nabave za usluge projektiranja je izvan svake pameti ako nam je cilj njegovanje kvalitete i izvrsnosti.

Mladim talentima je iznimno teško, privatni investitori u većini slučajeva kopiraju javni sektor i podcjenjuju ulogu arhitekta.

Imate li neku želju, projekt koji maštate?​

– Zar nisam već odgovorio na to pitanje ? Park(ing) na Delti.