“Istarska baština: Noblesse oblige” glasio je naziv programa na Sa(n)jmu gdje je predstavljeno iznimno djelo povjesničara umjetnosti, konzervatora te vrsnog poznavatelja istarske baštine Ivana Matejčića koji će u utorak u Poreču dobiti nagradu Istarske županije “Krasna zemljo” za životni rad u kulturi. O tome su u programu uz moderatora Aljošu Pužara govorili Joško Belamarić i Robert Matijašić te, dakako, i sam Matejčić.

– Svi mislimo da znamo što je to baština, to je ono što moramo ostaviti našim nasljednicima, Matejčić je glavna zvijezda, u najpozitivnijem smislu riječi, za sve što je učinio da se ta baština očuva. Često čujem od prijatelja, od raznih ljudi kako se žale na konzervatore i konzervatorsku struku općenito, no oni samo rade svoj posao.

Matejčić je ne samo fizičkim, doslovnim očuvanjem dijela baštine napravio iznimno puno za Istru, nego i putem raznih knjiga, monografija, toliko je toga napisao, objavio, kazao je Matijašić.

Umjetnička baština

Belamarić je rekao da je cilj projekta “Umjetnička baština istarske crkve” istražiti, valorizirati i prezentirati cjelokupnu sakralnu baštinu koja se nalazi na području Istre.

– Objavljena je, prije nekoliko mjeseci, treća knjiga od predviđenih sedam, cijeli projekt imat će ukupno oko tri tisuće stranica, to je zbilja iznimno vrijedno djelo, koje obuhvaća razne aspekte i segmente umjetnosti, a iza svega toga stoji detaljan, predani rad i veliko znanje Matejčića i njegovih suradnika. Nekada se i nalaz dogodi u dramatičnim okolnostima, a često se pitamo i zašto progres mora imati žrtve, kazao je Belamarić.

Ivan Matejčić govorio je pak o nebrizi i o tome kako u devedeset posto slučajeva zaštita spomenika nije restauracija, to je nešto drugo.

– Imamo očuvane crkve jer su biskupi bili siromašni jer je upravo to siromaštvo pogodovalo očuvanju spomenika, rekao je napomenuvši da u Istri je prisutna gustoća raspoređenosti spomenika približno ista kao u Dalmaciji, koja je po tome iznimno bogata.

– Što se tiče izdavačkog projekta, moram reći da se baština i na taj način zaštićuje, i kroz publikacije. Veliki je to posao, treba odabrati ljude, fotografije, a količinu znanstvene informacije sam naučio i usvojio dok sam radio u Leksikografskom zavodu, piši, skrati, opet skrati, oblikuj, da se podatci ne izgube, treba reći ono relevantno, kazao je Matejčić.

“Od ruže će ostati samo ime”, citirao je Matejčić Umberta Eca i fratra iz 13. stoljeća dodajući “Pod stare dane sam naučio da trebamo raditi na tome da od ovih naših spomenika ne ostane samo ime, nego barem fotografija. I to je jedan od načina zaštite spomeničke baštine”.

Na Doručku s autorom uz Aljošu Pužara govorio je o svome radu, školovanju, projektima, a za pazinsku je gimnaziju rekao da je veća od samoga Pazina, te da u odnosu na druge gimnazije “ne zna ako je bila bolja, ali je bila stroga te praktički su svi išli studirati”.

– Povijest umjetnosti nema toliko veze s umjetnošću, to bi bila prije povijest nematerijalne kulture. Mala nećakinja mi zna reći, vi povjesničari umjetnosti ste kao neki čarobnjaci, čim vidite nešto, odmah znate što je to, od kada i čije.

Sada mi se kolege s tih studija žale da se na povijest umjetnosti upisuju slabiji studenti, no ima i sjajnih mladih. Spomenicima se može administrirati, njih treba konzervirati, treba “pročitati” taj predmet.

Baština je zaštitnica identiteta. Spomenici nisu privatno vlasništvo. Što se umjetnosti tiče, kada je došla transavangarda, prestao sam sve to pratiti. Samo se jednom treba napraviti pisoar, samo se jednom treba zalijepiti bananu, ali sve se to ponavlja tisuće puta. Kod restauriranja, istina je istina, a laž je laž, sam predmet istraživanja je najvažniji, rekao je.

Bilo je tu govora i o vrijednim djelima iz serije “Umjetnička baština istarske crkve”, te o tome kako je krenuo taj hvalevrijedan projekt.

Četiri plamena

“Četiri plamena, led” naziv je knjige Nade Gašić o kojoj je razgovarala uz Emira Imamovića Pirkea i Ivana Sršena.

– Radila sam dugo na ovom romanu, u fazama, vidjela, sam, slušala i doživjela grad, radnja počinje 1704. godine na Gradecu, kazala je autorica, a nazočni su mogli saznati da je te godine gradski poreznik Martin Eberle popisao troškove koje je grad imao pri torturi i spaljivanju žena optuženih za vještičarenje, a nešto sitno i pronevjerio. Gašić je tražila i kuću koja bi mogla izgledati kao Eberleova kuća.

– Sve stvaram u glavi, nemam sinopsis, jedino “nabacim” nešto kada su potrebna sredstva za traženje potpora, kada me Ivan Sršen to zatraži, navela je, a Eberlea su definirali kao visokim državnim službenikom te Pirke je tražio i “poveznicu” s aktualnim stanjem.

Ivan Sršen spomenuo je i kajkavski dijalekt iz prvog dijela romana, ističući da je to napisano tako da svaki čitatelj može razumijeti, a spomenuto je da roman ima 478 stranica i čita se s lakoćom.

Ena Katarina Haler je, uz Aljošu Pužara, predstavila roman “Nevini”, što je u biti i priča o odrastanju, gdje su prisutne i epizode zlostavljanja te incesta. Autorica je za sebe rekla da je stroga prema sebi, a prema drugima pravedna te da su njezini likovi izdvojeni od normalne sredine. Ovo joj je književno iskustvo, veli, bilo prekrasno.

– Kao čitateljica nadahnjujem se svim knjigama koje čitam, čak i onima koje mi nisu bile toliko dobre. Romani nastaju velikom većinom noću, tada pronalazim vremena za stvaranje, volim mir i tišinu noći. Nekada, istina, nedostaje malo vremena i sna, ali tada najbolje stvaram, kazala je.

Marinko Tomić dobitnik je ovogodišnje čitateljske nagrade “Dr. Ivo Borovečki”, koju Sa(n)jam knjige u Istri dodjeljuje već dvanaestu godinu zaredom za najčitatelja, u spomen na nezaboravnog dr. Ivu Borovečkog, iznimnog liječnika i intelektualca te velikog prijatelja Sajma, jednog od najistaknutijih hrvatskih esperantista, zaslužnog za prijevode hrvatske književnosti na ovaj nadnacionalni jezik.

Prethodnih su godina ovo priznanje dobili: Amra Pende, Saša Drobnjak, Denis Vugrin, dr. Lems Jerin, dr. Mirjana Žmak, Miodrag Čerina, Nevija Matošević, Zvonimir Trošić, Josip Kovačić, Ivana Vareško i Vera Mihajlović.

Nagrade

Dobitnik, inače zaposlen u OŠ dr. Mate Demarina Medulin zaželio je Sajmu još puno izdanja i programa. Kratki program dodjele vodili su Iris Mošnja i Emir Imamović Pirke. Njemu je išla skulptura u obliku slova Č i poklon-bon na Sajmu u vrijednosti od 150 eura.

Potom su Pirke i Goran Gavranović predstavili šest naslova finalista ovogodišnje književne nagrade Fric, koja nosi ime po nadimku Miroslava Krleže. To su: Magdalena Blažević “Sezone berbe”, Miljenko Jergović “Rat”, Kristian Novak “Slučaj vlastite pogibelji”, Tanja Radović “Oda mladosti”, Marko Tomaš “Knjiga za Maju” te Ante Tomić “Nada”.

Za nagradu su konkurirale knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj, a pobjednik osvojit će nagradu koja donosi mobilnu skulpturu i deset tisuća eura (bruto).

Dakako, na Sajmu se i tijekom vikenda održavaju programi za najmlađe, a posebno atraktivne su priče za laku noć, koje su na programu svakodnevno, uz mnoštvo zanimljivih protagonista i prepoznatljiv lik iz Monte Librića, Baku Librić, odnosno Gordanu Trajković.

Uspješno porinut “Propulzor”

U sklopu Sajma na do kraja ispunjenoj Maloj sceni INK-a održana je premijera audio-vizualnog performansa “Propulzor – Partitura za brod Galeb”. Autori projekta su Alen i Nenad Sinkauz (glazba), Andrea Matošević (istraživanje, scenarij, tekstovi), Vladislav Knežević (scenarij, redatelj filma), Miodrag Gladović (višekanalni audio postav, oblikovanje zvuka) i Mario Kalogjera (montaža i obrada video sekvenci).

“Propulzor” je projekt, eksperiment i priča, koji u svim segmentima funkcionira savršeno, od glazbe i videa do žive pripovijesti. Glazba je odlična, braća Sinkauz inače sklona eksperimentiranju ovaj put daju nešto vrlo slušljivo za širu publiku (ne u onom pop, komercijalnom smislu), dinamično poput same priče, kondenzirane povijesti koja nas ne maltretira suvišnim detaljima.

Ukratko, priča je to o brodu “Ramb III” za prijevoz banana porinutom 1938. u vrijeme fašističke Italije koji za rata Njemci prenamjenjuju u minopolagač koji strada od savezničke bombe i završava na dnu Jadrana dok ga ne izvuku te u pulskom Uljaniku postaje školski brod “Galeb”.

Onda se Josip Broz Tito njime koristio za odlazak u posjet i susrete s državnicima s kojima je formirao Pokret nesvrstanih te je, barem načelno, taj brod bio brod mira, a danas čeka da postane brod hotel te priča koju priča Matošević ide u moguću blisku budućnost 2027. godine.

Ipak, najbolji dio je usklađenost glazbe i videa, prilagođenih i premontiranih scena iz starih filmova, žurnala, koji u tom spoju daju nešto novo, nešto što ima smisla pa je lijepo bilo povremeno gledati glazbenike kako bez problema uspijevaju držati korak s filmskim sekvencama i biti povezani s kolegama u stražnjem dijelu kazališta.

Otići ću toliko daleko i “Propulzor”, oprezno ali ipak crno na bijelo, proglasiti najboljim i najzanimljivijim projektom braće Sinkauz do sada, a za argument takvoj konstataciji poslužit će mi reakcije publike nakon koncerta, u kazalištu i izvan njega. (Mladen RADIĆ)