Prije dva dana bio je blagdan svetoga Nikole. Neki su ga samo obilježili, a mnogi dolično proslavili. Bolje je reći da ga raznim manifestacijama obilježavamo tijekom čitavog tjedna. Između ostaloga, u Splitu je održana svečanost dodjele Plave vrpce Vjesnika, 60. po redu. Usput rečeno, posljednji spomen na nekadašnjeg velikana hrvatskog novinstva.

Dobrog sveca, kako ga često nazivaju, mnogi imaju za svog zaštitnika. Svi znamo, sveti Nikola zaštitnik je djece te mornara, ribara i putnika. Za ostale grupacije koje su pod njegovim patronatom rijetki znaju, vjerojatno samo oni koji im pripadaju. Tu su još gradovi, razne ustanove, pa i neke države. Veliki dobročinitelj bio je za života, spomen na njegova djela zapisan je za sva vremena ljudske povijesti.

Pakete s darovima djeca su, nema sumnje, ranim jutrom otvorila, i pohvalila sveca što je pročitao upućeno mu pismo i – ispunio im želje. Sa željama za mirno more i sigurnu plovidbu, svom svecu zaštitniku molitvu su uputili mornari na svim morima i oceanima te oni koji su se zatekli na kopnu.

Njima koji su egzistenciju našli na moru, koji na njemu provode veći dio života, njegova je zaštita najpotrebnija.

Dječak je prohodao!

Težak je život pomoraca, iako danas znatno lakši i komforniji nego nekad, još u vremenu što ga stariji pomorci čuvaju u sjećanju. Priča mi nedavno jedan iz te generacije. Za poantu priče nevažno je njegovo ime.

Mogu samo spomenuti da je dobro poznat u pomoračkim krugovima, u Rijeci pa i na čitavom Jadranu.

Mnogi će se prepoznati u njegovoj priči. Važno je napomenuti – nije star, još nema uvjete za mirovinu.

U tada domaćoj kompaniji već je imao određeni staž, nije bio početnik. Kada je pristigla novogradnja, našao se u biranom društvu koje je činilo prvu posadu. I odmah – iz Jadrana za Daleki istok!

Taj ukrcaj trajao mu je 16 mjeseci u komadu, bez boravka na kopnu. Nezamislivo za današnje poimanje naviganja i života pomoraca, odvojenosti od kopna i obitelji na njemu. Za finale priče ono najvažnije, što najbolje karakterizira život pomoraca onog vremena.

– Kada sam se ukrcao na brod kod kuće je ostala supruga u drugom stanju. Prilikom povratka dočekao me sinčić koji je radio prve korake. Nezamislivo za današnje vrijeme, glasio je njegov zaključak.

Jedan od onih koji su slušali, kratko je prokomentirao.

– Današnji pomorci negoduju kada su četiri mjeseca na brodu, a dva doma. Žale se da im boravak na moru dugo traje. Trebali bi najprije iskušati taj stari režim rada i života. Drugačije bi cijenili ovo što sada imaju.

Plovidba u davnom vremenu

Ne mora biti baš tako. Sve se mijenja, ide naprijed, u svim segmentima čovjekova života i rada danas je neusporedivo lakše i bolje. Pomoračko zanimanje kroz povijest je bilo, i ostalo, jedno od najtežih. Ne kaže se uzalud da »pomorački kruh ima sedam kora«.

Danas je to samo uzrečica, a u nekom davnom vremenu uistinu ih je imao. Sjetimo se samo starih drvenih jedrenjaka na kojima su naši ljudi plovili još početkom 20. stoljeća.

O tome piše knjiga »Otok pomoraca«, u originalu »L’isola marinara«. Autor joj je Giovanni Gerolami, pomorski djelatnik i povjesnik pomorstva i brodogradnje rođen u Malom Lošinju, koji je od mladosti živio u Trstu. Spomenimo i prevoditelja, jer bio je to mukotrpan posao.

To je izveo Dubravko Balenović, koji se u poznim godinama upustio u poslove prevođenja.

U poglavlju »Život na brodu«, između ostaloga, stoji:

Stožer broda, kapetan, škrivan i kadet, ako je bio ukrcan, obitavali su na krmi u »kamarinima« smještenim oko »salete« gdje su jeli svi za jednim stolom. »Saleta« je bila »sancta sanctorum« broda.

Služila je osim kao blagovaona, i kao dnevni boravak, i nautički salon, i brodski ured. Iz nje se ulazilo u najtajnija skrovišta na krmi gdje su bile složene najvrjednije stvari na brodu: zalihe hrane, zamjenska jedra, oružje, streljivo, a u posebnim željeznim spremnicima posebna oblika, pitka voda.

Nastambe za posadu na brodovima, koji su šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća rijetko prelazili dužinu od četrdeset metara i nosivost od 700 tona, bio je zaista jadan.

Skučenost prostora, smrad i vlaga koji su vladali, u kojima je mjesecima, pa i godinama, bilo prisiljeno živjeti od sedam do četrnaest osoba svih životnih dobi, raznih temperamenata i navika, u najvećoj skučenosti, činili su to »šotoprova« najsličnijim nenastanjenim jazbinama. Stoga nije nikakvo čudo što su često planule svađe i tučnjave i da je nezadovoljstvo često poprimalo prijeteće razmjere.

U takvim prigodama strogost discipline i kapetanov mrki pogled, njegov glas, a nerijetko i tvrdoća njegove šake, znale su svaku stvar staviti na svoje mjesto. Ipak, gunđanje se vrlo rijetko pretvaralo u stvarnu pobunu.

Naši mornari nisu bili svadljivci, a uostalom, najčešće se radilo o prolaznim »grmljavinama« koje su vrlo brzo prošle, i vedrina se vratila.

Opće je poznato da je prehrana na brodu bila samo odraz poslovične škrtosti pojedinih kapetana ili brodovlasnika.

Nažalost, ona je s protjecanjem vremena bila blagoslovljena i s pokojom iznimkom prihvatili su je svi. Posade su se, zaista, često žalile pomorskim vlastima, no one se nisu, osim platonski, miješale u suštinu i puštale su da stvari teku svojim tokom.

Voda je bila dragocjenost

Brodski jelovnik na dugim plovidbama uistinu je bio maštovit, takav da iznenađenja nije moglo biti.

Brodska je hrana zaista rijetko uspijevala zadovoljiti više nego skromne običaje posade: u sedam izjutra šalica čaja ili kave bez mlijeka, razumljivo, u podne »rižibiži« ili »paštafažol« s kuhanom slaninom, u sedam navečer uobičajena »kalandraka« ili nešto slično »žvacetu«, spremljeno s kuhanim, često pokvarenim, krumpirom i s pokojim komadićem usoljenog mesa. I to šest od sedam dana.

Samo petkom, danom posta, događala se željena promjena: jela se palenta s bakalarom. A ako se ulovila koja riba, i bakalar je bio zamijenjen svježom ribom, posada je vjerovala da je prstom dotakla nebo.

Za blagdane kapetan je, po pravilu, dostojanstveno počastio posadu čašom vina za ručkom i večerom.

Dvopek je bio jedina stvar koja je bila dijeljena bez ograničenja i mora se priznati da, razlomljen na komadiće i oslobođen najezde crvića, nije bio ni sasvim nejestiv. Sasvim druga stvar bila je pitka voda. Ona je na brodu bila smatrana najdragocjenijom stvari i bila je, razumije se, racionirana…

Nije bila baš čista i prozirna kao s izvora, ali »začinjena« s kapljom limuna ili octa, doimala se izvrsnom.