Jedino što možemo je konstatirati da je Europa i dalje Europa kapitala, a manje Europa radnika, jer radnik sve teže živi, a javne politike okrenute su kapitalu koji postaje sve krupniji
Banke u Hrvatskoj zaradile su u prvih deset mjeseci ove godine novih 1,2 milijarde eura, izvijestila je Hrvatska narodna banka, na što više nitko nije ni trepnuo jer smo na ogromne dobiti banaka, pogotovo nakon ulaska u eurozonu, već i navikli, i nikoga ne čudi koliko je taj sektor u stanju zaraditi na ovom malom, ali za njega uvijek izdašnom tržištu. To je na godišnjoj razini dobit »tek« deset posto veća nego lani, što bi značilo da je rast dobiti usporio, međutim, kako je lanjska godina bila godina rekordnog skoka dobiti, gdje se dobit banaka udvostručila u odnosu na godinu ranije, jasno je da je bilo kakav prirast na toliku bazu veliki uspjeh bankarskog sektora, koji i dalje najvećim dijelom »parazitira« na kamatnoj politici Europske središnje banke koja mu ide na ruku. Otkad je, naime, inflacije u eurozoni, ECB je dizao ključne kamate, a jedna od njih, depozitna, služi za ukamaćivanje bankarskih viškova kod središnjih banaka. Ona je još u lipnju bila čak 4 posto, sada je nešto manja, 3,25 posto, a prema kraju godine bi se ključni kamatnjaci trebali nastaviti smanjivati jer je inflacija postala manji problem od gospodarskog rasta, odnosno njegovog izostanka. To znači da banke još uvijek izdašno zarađuju ako »svoj« novac, točnije novac svojih klijenata (jer banke rade s tuđim novcem), deponiraju kod središnje banke. Ako dakle one taj novac deponiraju kod središnjih banaka diljem eurozone, imat će povrat u visini depozitne stope ECB-a, koji je dosta viši od onoga što daju svojim štedišama, građanima, kada oročavaju u bankarskom sektoru. Kako ECB bude snižavao ključne stope, tako će one iz tog izvora zarađivati sve manje, no vrijeme teče polako, ECB-u se ne žuri, iako je na pomolu novo, dodatno usporavanje rasta, odnosno očekuje se da će Europa u 2025. biti još slabije rastuće gospodarstvo, a ni inflacija nije do kraja riješena.
Nakon što je Hrvatska ušla u eurozonu, a bilo je to početkom prošle godine, sve pogodnosti ECB-ove politike počele su uživati i banke u Hrvatskoj, a većinom je riječ o kćerima većih europskih bankarskih grupacija. Da nije pak bilo državne intervencije u pogledu izdavanja narodnih obveznica i trezorskih zapisa, kamate na štednju ostale bi valjda i dalje na nuli. Ovako su ih banke ipak morale malo podignuti jer su ih depozitari počeli napuštati, što je onda ipak djelovalo kao protuteža da im te dobiti ne budu još veće. No, državni dug opet je kamata za one koji imaju što uložiti, a dug i trošak za sve građane i porezne obveznike koji će ga vraćati, pa vjerojatno tako neće moći unedogled. Kada se međutim ministra financija pitalo hoće li biti dodatnog oporezivanja bankarskih dobiti, s obzirom na to da je, je li, navodno tendencija Vlade da se porezni teret prebaci s rada na kapital (a ovo je itekako krupni kapital, daleko krupniji od ponekog apartmana), mahom je iznosio »argumente« zašto to ne bi bilo dobro učiniti… I mjere za ograničavanje naknada su na čekanju jer se navodno želi izbjeći kolizija između okružnice HNB-a i mjera fiskalne politike. Tako banke itekako mogu slaviti ulazak u eurozonu, kao najveći dobitnici te tranzicije, dok vidimo da potrošačke cijene divljaju – i jer je Hrvatska ušla u eurozonu na valu opće inflacije, i jer se tome još pridružio i euro. Cijene su se zaokruživale, brojne usluge poskupjele i duplo, pa kome plaća nije rasla, a više od polovine zaposlenih ostalo je na dohocima nižim od tisuću i sto eura, sada itekako žali za dobrom starom kunom. Od nostalgije, međutim, nema koristi, tu smo gdje smo, i jedino što možemo konstatirati je da je Europa i dalje Europa kapitala, a manje Europa radnika, jer radnik sve teže živi, a javne politike okrenute su krupnom kapitalu, koji postaje sve krupniji. Bilo bi stvarno bolje da ECB što prije sasiječe te kamate jer inflaciju ionako ne može kontrolirati, ili može tek sporadično. Inflacija naime proizlazi, ili iz nestašice energenata, što je dublji problem europske gospodarske politike koja je dugo zapuštala industrijski razvoj, ili iz inflacije potražnje koja se može nešto kočiti preko bankarskog sektora (međutim više ovisi o raznorodnim fiskalnim politikama i dizanju plaća), ili iz pohlepe poduzetnika i trgovaca koji koriste tu potražnju i nabijaju marže. Ovo kočenje cijena samo ključnim kamatama grubo je i neprecizno, uz brojne nuspojave koje su gore od ciljanog problema. S druge strane, europska ekonomija je već neko vrijeme na dnu, industrijski rast usporava, potrošačkog optimizma nema, s iznimkom mahom uslužno orijentiranih ekonomija, u koje spada i Hrvatska. U Hrvatskoj gospodarstvo raste uslijed javnih radova financiranih europskim novcem zbog nedavnog ulaska u eurozonu (što je apsolutno korist od ulaska, ali je pitanje što poslije), ali i neumorne domaće potrošnje koja se oslanja na politiku plaća u javnom sektoru i bankarsku kreditnu polugu gdje su potrošački gotovinski krediti eksplodirali. Industrija, međutim, gubi utrku, pada već mjesecima, jer se oslanja na narudžbe izvana i slabo doprinosi rastu. Slabljenje industrije povezano je i sa strukturnim razlozima slabljenja tehnološkog razvoja i inovacija, a tranzicija u zeleno sve se više pokazuje kao izlet visokog rizika.
Europski čelnici sada imaju oči uprte u Ameriku, boje se carina i zatvaranja tog gospodarstva, a i ljubormorno gledaju u činjenicu da je američkom rastu podosta pomoglo razvijeno tržište kapitala. Europa međutim nema ni zajedničku fiskalnu politiku, a kamoli zajedničko tržište kapitala. Europa je u financijskom smislu stoga podosta ovisna o spomenutim bankama, a banke slabo financiraju razvoj. One ostvaruju velike dobiti, zbog opisane politike ECB-a, pri čemu slabo honoriraju štednju građana, a druge strane nisu sklone financirati inovacije, razvoj, ni ulaziti u rizike, što Starom kontinentu sada treba da se pomakne s nulte točke. Tako je predsjednica ECB-a Christine Lagarde, govoreći o zajedničkom europskom tržištu kapitala i potrebi jake i funkcionalne burze, pozvala na ‘Kantov obrat’ (Kantian shift) gdje umjesto da izvanjski svijet stvara našu percepciju, naša spoznaja, percepcija, definira kako svijet doživljavamo. Lijepo je da europski monetarni krugovi citiraju Immanuela Kanta, to govori o europskoj širini i tradiciji humanističke komponente u obrazovanju, koja međutim sve više kopni, no Kantovu se filozofiju danas može i bolje upotrijebiti. Njegovo načelo hospitaliteta, gostoprimstva za čovjeka gdje god da se kreće, ideja kozmopolitizma i vječnog mira, što se povezuje s pojmom commerciuma, trgovine, globalne razmjene i suradnje, sve su to filozofske postavke aktualnije nego ikad, pri čemu je i u doba kada ih je Kant pisao pitanje zatvaranja ili otvaranja, protekcionizma i autarkije naspram slobodnog i otvorenog tržišta bila jedna od ključnih tema koja će kasnije utjecati na definiranje suživota na Starom kontinentu. Već sam oblik Zemlje kao planeta, sferičan, okrugao, determinanta je suradnje i međunarodne razmjene gdje je harmoničan i usklađen razvoj preduvjet održivosti te razmjene. Dijelimo zajedničku Zemlju, stoga smo prije svega građani svijeta. Sama je Zemlja zbog svog oblika, dakle, jedna zatvorena privreda na kojoj smo nužno upućeni jedni na druge jer ne možeš ništa unedogled prodavati, ako to u perspektivi neće imati tko kupiti i obratno… Europsko ekonomsko ujedinjenje desilo se međutim puno kasnije, po principu ‘ugljena i čelika’, da bi se, eto, u novije doba neslavno preselilo na burzu, u financijski vrtlog, koji je Europu i otuđio od čovjeka, a umjesto da se čovjeku približi, iz ključnih se europskih institucija kapital i dalje podastire kao ključna spona i mehanizam povezivanja.
SAT FILOZOFIJE
Kant na burzi
Aneli Dragojević Mijatović
08. prosinac 2024 07:34
Reuters
Jedino što možemo je konstatirati da je Europa i dalje Europa kapitala, a manje Europa radnika, jer radnik sve teže živi, a javne politike okrenute su kapitalu koji postaje sve krupniji
Banke u Hrvatskoj zaradile su u prvih deset mjeseci ove godine novih 1,2 milijarde eura, izvijestila je Hrvatska narodna banka, na što više nitko nije ni trepnuo jer smo na ogromne dobiti banaka, pogotovo nakon ulaska u eurozonu, već i navikli, i nikoga ne čudi koliko je taj sektor u stanju zaraditi na ovom malom, ali za njega uvijek izdašnom tržištu. To je na godišnjoj razini dobit »tek« deset posto veća nego lani, što bi značilo da je rast dobiti usporio, međutim, kako je lanjska godina bila godina rekordnog skoka dobiti, gdje se dobit banaka udvostručila u odnosu na godinu ranije, jasno je da je bilo kakav prirast na toliku bazu veliki uspjeh bankarskog sektora, koji i dalje najvećim dijelom »parazitira« na kamatnoj politici Europske središnje banke koja mu ide na ruku. Otkad je, naime, inflacije u eurozoni, ECB je dizao ključne kamate, a jedna od njih, depozitna, služi za ukamaćivanje bankarskih viškova kod središnjih banaka. Ona je još u lipnju bila čak 4 posto, sada je nešto manja, 3,25 posto, a prema kraju godine bi se ključni kamatnjaci trebali nastaviti smanjivati jer je inflacija postala manji problem od gospodarskog rasta, odnosno njegovog izostanka. To znači da banke još uvijek izdašno zarađuju ako »svoj« novac, točnije novac svojih klijenata (jer banke rade s tuđim novcem), deponiraju kod središnje banke. Ako dakle one taj novac deponiraju kod središnjih banaka diljem eurozone, imat će povrat u visini depozitne stope ECB-a, koji je dosta viši od onoga što daju svojim štedišama, građanima, kada oročavaju u bankarskom sektoru. Kako ECB bude snižavao ključne stope, tako će one iz tog izvora zarađivati sve manje, no vrijeme teče polako, ECB-u se ne žuri, iako je na pomolu novo, dodatno usporavanje rasta, odnosno očekuje se da će Europa u 2025. biti još slabije rastuće gospodarstvo, a ni inflacija nije do kraja riješena.
Nakon što je Hrvatska ušla u eurozonu, a bilo je to početkom prošle godine, sve pogodnosti ECB-ove politike počele su uživati i banke u Hrvatskoj, a većinom je riječ o kćerima većih europskih bankarskih grupacija. Da nije pak bilo državne intervencije u pogledu izdavanja narodnih obveznica i trezorskih zapisa, kamate na štednju ostale bi valjda i dalje na nuli. Ovako su ih banke ipak morale malo podignuti jer su ih depozitari počeli napuštati, što je onda ipak djelovalo kao protuteža da im te dobiti ne budu još veće. No, državni dug opet je kamata za one koji imaju što uložiti, a dug i trošak za sve građane i porezne obveznike koji će ga vraćati, pa vjerojatno tako neće moći unedogled. Kada se međutim ministra financija pitalo hoće li biti dodatnog oporezivanja bankarskih dobiti, s obzirom na to da je, je li, navodno tendencija Vlade da se porezni teret prebaci s rada na kapital (a ovo je itekako krupni kapital, daleko krupniji od ponekog apartmana), mahom je iznosio »argumente« zašto to ne bi bilo dobro učiniti… I mjere za ograničavanje naknada su na čekanju jer se navodno želi izbjeći kolizija između okružnice HNB-a i mjera fiskalne politike. Tako banke itekako mogu slaviti ulazak u eurozonu, kao najveći dobitnici te tranzicije, dok vidimo da potrošačke cijene divljaju – i jer je Hrvatska ušla u eurozonu na valu opće inflacije, i jer se tome još pridružio i euro. Cijene su se zaokruživale, brojne usluge poskupjele i duplo, pa kome plaća nije rasla, a više od polovine zaposlenih ostalo je na dohocima nižim od tisuću i sto eura, sada itekako žali za dobrom starom kunom. Od nostalgije, međutim, nema koristi, tu smo gdje smo, i jedino što možemo konstatirati je da je Europa i dalje Europa kapitala, a manje Europa radnika, jer radnik sve teže živi, a javne politike okrenute su krupnom kapitalu, koji postaje sve krupniji. Bilo bi stvarno bolje da ECB što prije sasiječe te kamate jer inflaciju ionako ne može kontrolirati, ili može tek sporadično. Inflacija naime proizlazi, ili iz nestašice energenata, što je dublji problem europske gospodarske politike koja je dugo zapuštala industrijski razvoj, ili iz inflacije potražnje koja se može nešto kočiti preko bankarskog sektora (međutim više ovisi o raznorodnim fiskalnim politikama i dizanju plaća), ili iz pohlepe poduzetnika i trgovaca koji koriste tu potražnju i nabijaju marže. Ovo kočenje cijena samo ključnim kamatama grubo je i neprecizno, uz brojne nuspojave koje su gore od ciljanog problema. S druge strane, europska ekonomija je već neko vrijeme na dnu, industrijski rast usporava, potrošačkog optimizma nema, s iznimkom mahom uslužno orijentiranih ekonomija, u koje spada i Hrvatska. U Hrvatskoj gospodarstvo raste uslijed javnih radova financiranih europskim novcem zbog nedavnog ulaska u eurozonu (što je apsolutno korist od ulaska, ali je pitanje što poslije), ali i neumorne domaće potrošnje koja se oslanja na politiku plaća u javnom sektoru i bankarsku kreditnu polugu gdje su potrošački gotovinski krediti eksplodirali. Industrija, međutim, gubi utrku, pada već mjesecima, jer se oslanja na narudžbe izvana i slabo doprinosi rastu. Slabljenje industrije povezano je i sa strukturnim razlozima slabljenja tehnološkog razvoja i inovacija, a tranzicija u zeleno sve se više pokazuje kao izlet visokog rizika.
Europski čelnici sada imaju oči uprte u Ameriku, boje se carina i zatvaranja tog gospodarstva, a i ljubormorno gledaju u činjenicu da je američkom rastu podosta pomoglo razvijeno tržište kapitala. Europa međutim nema ni zajedničku fiskalnu politiku, a kamoli zajedničko tržište kapitala. Europa je u financijskom smislu stoga podosta ovisna o spomenutim bankama, a banke slabo financiraju razvoj. One ostvaruju velike dobiti, zbog opisane politike ECB-a, pri čemu slabo honoriraju štednju građana, a druge strane nisu sklone financirati inovacije, razvoj, ni ulaziti u rizike, što Starom kontinentu sada treba da se pomakne s nulte točke. Tako je predsjednica ECB-a Christine Lagarde, govoreći o zajedničkom europskom tržištu kapitala i potrebi jake i funkcionalne burze, pozvala na ‘Kantov obrat’ (Kantian shift) gdje umjesto da izvanjski svijet stvara našu percepciju, naša spoznaja, percepcija, definira kako svijet doživljavamo. Lijepo je da europski monetarni krugovi citiraju Immanuela Kanta, to govori o europskoj širini i tradiciji humanističke komponente u obrazovanju, koja međutim sve više kopni, no Kantovu se filozofiju danas može i bolje upotrijebiti. Njegovo načelo hospitaliteta, gostoprimstva za čovjeka gdje god da se kreće, ideja kozmopolitizma i vječnog mira, što se povezuje s pojmom commerciuma, trgovine, globalne razmjene i suradnje, sve su to filozofske postavke aktualnije nego ikad, pri čemu je i u doba kada ih je Kant pisao pitanje zatvaranja ili otvaranja, protekcionizma i autarkije naspram slobodnog i otvorenog tržišta bila jedna od ključnih tema koja će kasnije utjecati na definiranje suživota na Starom kontinentu. Već sam oblik Zemlje kao planeta, sferičan, okrugao, determinanta je suradnje i međunarodne razmjene gdje je harmoničan i usklađen razvoj preduvjet održivosti te razmjene. Dijelimo zajedničku Zemlju, stoga smo prije svega građani svijeta. Sama je Zemlja zbog svog oblika, dakle, jedna zatvorena privreda na kojoj smo nužno upućeni jedni na druge jer ne možeš ništa unedogled prodavati, ako to u perspektivi neće imati tko kupiti i obratno… Europsko ekonomsko ujedinjenje desilo se međutim puno kasnije, po principu ‘ugljena i čelika’, da bi se, eto, u novije doba neslavno preselilo na burzu, u financijski vrtlog, koji je Europu i otuđio od čovjeka, a umjesto da se čovjeku približi, iz ključnih se europskih institucija kapital i dalje podastire kao ključna spona i mehanizam povezivanja.