Ivo Saganić / Foto Walter Salković
povezane vijesti
S razmakom od dva dana održana su dva predstavljanjea nove knjige umirovljenog pomorskog kapetana Ive Saganića “Martinšćica – povijest moga zavičaja”, prvo u Martinšćici, a drugo u Cresu.
Na oba događanja program je započeo nastupom svirača na mehu Marija Mužića iz Orleca, a moderirao ih je glavni urednik knjige Damjan Stanić.
I u Cresu i u Martinšćici o svom osmogodišnjem radu na knjizi i ljubavi prema otočnoj prošlosti govorio je sam autor Saganić, dok su knjigu predstavili povjesničari dr. Julijano Sokolić u Martinšćici, a dr. Franjo Velčić u Cresu.
Različiti su bili i čestitari, dok je u Martinšćici okupljene u Društvenom domu (zvanom Dopolavoro) pozdravio creski gradonačelnik Marin Gregorović, u palači Moise u Cresu to je učinila direktorica Turističke zajednice Željka Stašić.
Upravo su Grad Cres i TZ, uz udrugu Magriž, istaknuti kao sufinancijeri ovog obimnog izdanja značajnog za otočnu povijest.
Na 535 stranica strukturiranih u 12 poglavlja Saganić je obradio sljedeće teme: povijesni i kulturološki prikaz života na otoku Cresu do propasti Venecije 1797. godine; franjevački samostani otoka Cresa; poljoprivreda, zadrugarstvo i razvoj gospodarskih djelatnosti; gospodarske i društvene djelatnosti za vrijeme francuske i austrijske vladavine te razvoj otočne poštanske službe; prosvjeta i školstvo; tradicionalno ribarstvo, pomorstvo, brodarstvo i brodogradnja; povijesni prikaz nastanka naselja u okruženju Martinšćice, njihov razvitak i pad; destilerije eteričnih ulja u Martinšćici u vlasništvu obitelji Linardić iz Grmova; I. i II. svjetski rat; društvene i gospodarske djelatnosti u XX. stoljeću; turizam te zaslužni ljudi tog dijela otoka.
Dr. Velčić podrobno je predstavio knjigu po poglavljima, a posebno je istaknuo predgovor gdje na samom početku autor objašnjava zbog čega proučava povijest: “Život nas uči da treba poznavati povijest našeg kraja i ljude koji su u njemu živjeli.
S poviješću se uči mudrost življenja jer poznajući povijesne stečevine čovjek više vrednuje sadašnjost, a mladi hrabrije odlaze u budućnost”, piše Saganić koji za sebe kaže da “nije povjesničar, ali je Martinšćan, stanovnik otoka Cresa, najljepšeg otoka na svijetu”.
U zaključku predgovora Saganić se obraća budućim istraživačima otoka: “Zadovoljstvo mog rada u potpunosti će uroditi plodom ako ova moja istraživanja i pretpostavke potaknu nekog povjesničara ili arheologa da, koristeći podatke iz ove knjige, izvrši svoj dodatni doprinos istraživanju povijesti Martinšćice, našeg zavičaja, ali i cijelog otoka Cresa”.
Dr. Sokolić je na početku svog predstavljanja knjige izrazio posebne osjećaje koji ga obuzimaju zbog Saganićevog pothvata.
– Ne znam kako je vama domaćinima, ali ja sam uzbuđen i dirnut jer ovo doživljavam kao posebni dar Božje milosti, budući je ovaj kraj s Martinšćicom na čelu, zaslužio da se napiše jedna opširna i pouzdana istina o ljudima koji su ovdje se rađali, rasli i borili za opstoj u surovoj prirodi koja nije dozvoljavala niti trenutak opuštanja i na čijoj je zemlji svaki dan bio izmjeren točno količinom mogućnosti opstanka iliti odlaska.
Ivo Saganić nam je ovim djelom pokazao još jednom neuništivu ljubav spram svojeg zavičaja, o čemu je maštao na beskrajnim plovidbama diljem svijeta, ali svjestan da je bez ovakvog izdanja nemoguće shvatiti životne silnice koje su ovaj kraj oblikovale prema volji i mogućnostima svojih ljudi, rekao je dr. Sokolić.
Urednik Stanić, između ostalog, naglasio je da je kvaliteta knjige u tome što je autor tijekom istraživanja konzultirao dodatne izvode i u njima tražio potvrdu dostupnih podataka.
Kao što je izdana u vlastitoj nakladi, tako će biti i distribuirana jer, kako je Saganić naglasio na kraju predstavljanja, svi koji žele nabaviti knjigu mogu mu se javiti, aktivan je i dostupan na društvenim mrežama i osobno će je dostaviti svakom zainteresiranom čitatelju.
Ivo Saganić, nakon 47 godina provedenih na brodovima, u mirovini se vratio na rodni otok i uronio u prošlost svoje obitelji i zavičaja. 2016. izdao je knjigu “Naši stari Vidošćani” pisanu na lokalnom čekavskom dijalektu koja je kasnije dijelom prevedena na engleski i izdana pod nazivom “Rural life revival – social innovation in Vidovići – Cres island”.
Uredio je i vodi dva etno muzeja, prvi je otvoren 2013. godine u Vidovićima, a drugi “Muzej Andrija Linardić” kolovoza 2020. godine u Martinšćici.
Osnovao je udrugu Magriž, te potaknuo snimanje filma “Samo jedna kapljica – čitav oblak miomirisa” i postavljanje spomen-ploče na destileriji eteričnog ulja obitelji Linardić.