Lucija Marković, studentica politologije i bivša članica vjerske zajednice “Riječ Života” ispričala je u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” svoje iskustvo u vjerskoj zajednici iz koje je, kako kaže, jedva izašla.

– Odrasla sam u disfunkcionalnoj obitelji. Ali ono što je moj život obilježilo je odgoj u religiji. Uvijek sam bila okružena Biblijama i uvijek je na mene bio vršen pritisak da za sve što radim moram dati slavu Bogu, priča.

Majci crkva nije dovoljno ekstremna

– S 11 godina moja mama odlučuje da Rimokatolička crkva nije dovoljno ekstremna za nju i tragala je za nečim puno jačim. I tada smo došli do vjerske zajednice Riječ Života, priča.

– Naizgled kad tamo dođete, izgleda vrlo topla zajednica i topli ljudi, puno naglaska se stavlja na glazbu, ali to je na van. Kad ste unutra, kad uđete, jako teško je izaći žive glave iz toga, a pod broj dva – slika je puno drugačija, priča.

Kaže kako u odgoju se inzistiralo na doktrinama crkve i da njezina majka nije bila dio te zajednice, njezin odgoj bio bi drugačiji, ističe.

– Učenja crkve su vrlo problematična. Ono što je mene obilježilo su različite službe koje imaju. Jako su strukturirana zajednica. Imaju dobru hijerarhiju koju ne možete na prvu vidjeti. Ono što ljudi na prvu vide je da žene propovijedaju, ali to je sve neka krinka, priča Lucija.

– Imali smo posebne pastore za mlade koji su se bavili mladima, priča.

Služba oslobođenja

Govori kako se na kampovima mladih događalo “puno stvari, pa i služba oslobođenja”. Kazala je kako su u tu službu poslali i nju.

– Ako dođete s depresivnim raspoloženjem, požalite se pastoru da vam je teško, on vas neće poslati psihijatru, nego će krenuti istjerivanje demona depresije, demona anksioznosti, demona straha itd, pojašnjava.

Rekla je i kako su se istjerivali demoni homoseksualnosti.

Istjerivanje demona

– Ja osobno sam imala iskustvo ne istjerivanja demona homoseksualnosti, jer sam već tada jednom nogom bila van crkve kad sam shvatila da sam gey, ali sam prisustvovala iskustvu tadašnje prijateljice koja je bila na kampu sa mnom.

Poručila je u polušali: “Odustajem od traženja dečka, ja ću prijeći na cure”. I tada je s nama bila prisutna pastorica koja je imala užasnu reakciju na to i vrlo je burno reagirala. Taj čas je krenula moliti za tu djevojku i mene.

I tu je krenula molitva tzv. zavezivanja takvih demona, odnosno bilo kakvih primisli o homoseksualnosti, odnosno bilo kakvoj seksualnoj nemoralnosti, jer crkva homoseksualnost praktički stavlja u isti koš s pedofilijom, rekla je Lucija.

– Ja sam bila jako vezana uz majku i zato sam ostala u zajednici. Vidjela sam da joj vjera znači, na jedan način sam tražila ljubav od nje jer sam bila vrjednija ako sam bila dio te zajednice, priča.

Što se tiče “seminara oslobođenja”, kaže kako je imala izrazito loše iskustvo.

Imala je problema s partnerom u vezi i obratila se za pomoć.

– Meni je tadašnji partner prijetio da će se ubiti, ja sam se obratila pastoru koji nas je poslao pastoru za mlade u jedan drugi grad. Crkva je bila zaključana, prisjeća se.

– Krenuli su s molitvom, polagali su ruke na nas i tjerali su iz nas različite demone. Posjeli su nas, ja sam tada bila kraj tog partnera kojeg sam se bojala, priznaje.

Paralizirajući strah

Bila je, kaže, u paralizirajućem strahu, jer su iz njih krenuli istjerivati demone.

– Iz njega su istjerali “duhove blizance”, duha proganjanja i bježanja, a iz mene demon bježanja, jer sam se u jednom trenutku pokušala dići jer sam bila van sebe. Bila sam van tijela.

To je u meni napravilo strašnu traumu, pokušala sam pobjeći, a pastor mi je prepriječio put i rekao da moram sjesti. Ja sam u tom trenutku umrla, dio mene je umro. To je bio prvi trenutak susreta sa suicidalnim mislima, kojeg nisam još bila svjesna, prisjeća se Lucija.

Kaže kako joj se u tom trenutku život promijenio i kako je “jedna mala Lucija umrla”.

– To su bili ljudi kojima sam ja vjerovala, oni su bili moj dom, utočište, priznala sam im jednom problem s hranom koji sam razvila.

– Umjesto da su me zbog anoreksije poslali psihijatru, oni su iz mene zbog izgladnjivanja istjerivali demona, priča.

Otišla zahvaljujući ocu

Ja sam imala sreću u nesreći jer sam otišla iz zajednice, zahvaljujući ocu. Najviše psihički. Jednom kad odete to je to, vi ste mrtvi za te ljude, priča Lucija.

– Javljali su se oni meni i pokušavali me vratiti ali to su sve bile ucjene, kazala je.

Dodaje kako je izgubila cijeli identitet i vjeruje da je ostala u zajednici, da je više ne bi bilo.

Kazala je da vjeruje, da je priznala tada da je gey, da bi bila podvrgnuta konverzivnoj terapiji, odnosno da bi ju pokušali vratiti na pravi put.

– Kad sam došla kod psihijatrice, to je meni bilo vrlo emocionalno iskustvo, jer sam dobila potvrdu da nisam luda i da sve što sam proživjela zaista je trauma, kazala je Lucija.

Danas se, kaže, drži.

Život na terapiji

– Na terapiji sam, imam momente kada ne želim postojati. Živjeti s kompleksnim PTSP-om je jako teško, priznaje.

S majkom je rijetko u kontaktu, kaže.

– Vjeru u Boga nisam izgubila, priznaje. Dodaje kako joj je vjera pomogla.

Cijelu emisiju pogledajte OVDJE.