Na ovim stranicama u kolovozu sam pisao o tragediji putničkog parobroda »Baron Gautsch«, o »jadranskom Titanicu«, kako ga nazivaju u pomorskim krugovima. Tekst je objavljen u povodu 110. obljetnice potonuća, na početku Prvog svjetskog rata.

Ponos putničke flote Austro–Ugarske Monarhije potonuo je 13. kolovoza 1914. godine, prilikom plovidbe od Malog Lošinja prema Trstu. Na moru blizu Rovinja naletio je na podmorsku minu i u plavu grobnicu povukao mnoge putnike i članove posade.

Broj žrtava nikada nije precizno utvrđen. Stradao je od mine što ju je u more položila ratna mornarica vlastite države.

Nakon objave tog teksta namjeravao sam napisati još jedan slične tematike, o putničkim brodovima žrtvama mina svoje države, ne bilo gdje, nego u našem Jadranu. Nije »Baron Gautsch« bio jedina žrtva. Ali bilo je ljeto, pa sam smatrao da čitateljima u to vrijeme ne treba nuditi ružne teme.

Planirao sam o tome pisati u prigodi neke okrugle obljetnice. Ipak, mijenjam odluku, ne čekam. U nedavnom razgovoru o toj je temi progovorio kapetan Jakov Karmelić, riječki Bračanin, direktor pomorske agencije CMA CMG Croatia, hrvatske ispostave najvećeg svjetskog brodara.

»Nikada nije medijski obrađena, a zanimljiva je i intrigantna, vezana uz naš kraj. Napišite to«, zaključio je Jakov Karmelić. Prihvaćam sugestiju…

Bez ljudskih žrtava

Vrijeme događaja, u odnosu na »Barona Gautscha«, smješteno je na početak Drugog svjetskog rata, u travanj 1941. godine. I najveća razlika – veliki udes bez ljudskih žrtava. Sudionici – opet putnički brodovi, najveći i najljepši u floti nacionalnog linijskog brodara, Jadranske plovidbe iz Sušaka – »Prestolonaslednik Petar« i »Karađorđe«. Potonuli su 2. travnja 1941. godine, gotovo istodobno, u razmaku kraćem od 10 minuta, u akvatoriju otoka Zlarina.

Naknadno su tragične žrtve potonuća postali njihovi zapovjednici, kapetani Mate Tonković i Toma Grdaković, obojica iz Kostrene. Krivac je rat, a sve se dogodilo prije početka rata na našim prostorima.

Nacistička Njemačka već je krenula u osvajački pohod, jasno je bilo da Jugoslavija neće ostati pošteđena. Pripremala se za rat što se ubrzano približavao njenim granicama. Između ostalih, to su činili i brodari, nastojali su sačuvati svoje flote.

Od Generalštaba Kraljevine Jugoslavije Savez pomorskih brodovlasnika zatražio je dopuštenje da se putnički brodovi premjeste na sigurno mjesto u inozemstvu. Zajednički je napravljen popis od 58 brodova za koje je zaključeno da nisu u planu za vojne potrebe, te da ih se skloni u Egejsko more.

Smatralo se da će tamo biti sigurni. Jadranska plovidba iz Sušaka nastojala je na inozemnu lokaciju poslati svoje luksuzne i najveće putničke brodove, »Prestolonaslednika Petra«, »Jugoslaviju« i »Karađorđa«. Već ranije Jadran su napustili brodovi »Predsjednik Kopajtić« i »Una«.

Premještanje brodova u Grčku držalo se u tajnosti. Makar se tako mislilo. Međutim, prvi pokušaj plovidbe u inozemstvo, »na sigurno« bio je bezuspješan. Na putu prema grčkom odredištu krajem svibnja 1940. godine tri velika broda doplovila su u Dubrovnik, u luku Gruž.

Za njihovu namjeru saznalo je tada poslovodstvo Dubrovačke plovidbe. Prethodno, oni nisu dobili dozvolu za isplovljenje svog broda »Kralj Aleksandar«, pa su uspjeli zaustaviti isplovljenje brodova Jadranske plovidbe. Zato su oni vraćeni, najprije u Novigrad, a potom Kraljevicu.

Nakon pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, pa velikih demonstracija i vojnog udara u Beogradu, uprava Jadranske plovidbe prekinula je čekanje i naredila hitno isplovljavanje u Grčku. »Prestolonaslednik Petar« i »Karađorđe« isplovili su iz Kraljevice u srijedu, 2. travnja.

Tom prilikom na »Prestolonaslednika« je ukrcano deset velikih zapečaćenih sanduka. Kasnije se saznalo da je u njima bilo zlato i druge dragocjenosti Jadranske plovidbe, njenog generalnog direktora Antuna Rismonda i još nekih rukovodilaca poduzeća, te skupocjeni namještaj. U posljednji trenutak na brod se ukrcao i Rismondo sa suprugom.

Opasnost od mina

Zaplovili su prema jugu. Zapovjednik »Prestolonaslednika Petra« bio je kapetan Mate Tonković iz Kostrene Svete Barbare, a »Karađorđa« kapetan Toma Grdaković iz Kostrene Svete Lucije. Obojica su bili iskusni i cijenjeni zapovjednici kojima je uprava povjerila svoje najveće putničke brodove.

Unatrag mjesec dana plovidba Jadranskim morem postala je riskantna, a razlog su bile mine. Uz istočnu obalu Jadrana polagala ih je Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije. Najprije ih je ona polagala za obranu svoje obale i luka, a do kraja rata naše su more minirale sve zaraćene strane. U ratnim i poratnim godinama odnijele su na morsko dno mnoge brodove i ljudske živote u njima. Svoj smrtonosni učinak imale su već prije početka rata.

U neizvjesnost na kojoj ih čekaju minska polja kobnog su dana zaplovili »Prestolonaslednik Petar« i »Karađorđe«. Nakon udesa pričalo se da njihovi zapovjednici nisu bili informirani o pozicijama minskih polja, što je moguće, budući da su mornarički zapovjednici to tajili.

Plovidbu dvaju brodova pratili su oblaci i južni vjetar, što je na srednjem Jadranu značajno pojačao, ali ne baš toliko da bi morali skrenuti u neku luku na miran vez. Ipak, jedan je zapovjednik odlučio učiniti upravo to, ne u luku nego na zaklonjeno sidrište. Ne svojom voljom, već iz drugog razloga.

Za plovidbe kanalom između otoka Prvića i Tijata »Prestolonaslednik Petar« preuzeo je čelnu poziciju. To je učinjeno, ispostavilo se kasnije, jer je supruga direktora Rismonda patila od morske bolesti. S pozicije direktora on je zatražio da se sklone u Zlarinsku uvalu, koja je prirodno zaštićena od juga i valova.

Opet navodno, zapovjednici su znali da je miniran prolaz Šibenskim kanalom, ali i da je uplovljavanje u Zlarinsku uvalu i luku dozvoljeno. Dogodilo se, međutim, da su prilazeći Zlarinskoj uvali zaplovili minskim poljem.

Eksplozija, pa opet eksplozija

»Prestolonaslednik Petar« bio je malo ispred »Karađorđa«, otprilike 200 – 300 metara, kada je odjeknula snažna eksplozija. Šok za posade oba broda, veliko iznenađenje što ga nitko nije očekivao… Izuzetno brzo, kroz nekoliko minuta »Prestolonaslednik Petar« je potonuo. Zabezeknuta posada »Karađorđa« gledala je, i naprosto nije vjerovala – brod je gotovo u trenu nestao s površine.

Iskusni zapovjednik Toma Grdaković znao je kako postupiti u takvoj situaciji – naredio je nagli prelazak stroja u plovidbu krmom. Trebalo je izbjeći potapanje drugog broda, te spašavati brodolomce. S velikim brodom takva manovra nije brzo izvodiva, uz to jaki vjetar ga je zanosio i – na krmi je odjeknula nova eksplozija!

I »Karađorđe« je brzo potonuo. Agonija oba broda trajala je desetak minuta. Katastrofa za Jadransku plovidbu, izgubila je dva putnička broda, najkvalitetnija i najveća, perjanice svoje flote.

Jedina sreća u velikoj nesreći bilo je spašavanje kompletnih posada oba broda. Spašeni su, također, direktor Antun Rismondo i njegova supruga. Njega su jedva prisilili da napusti brod, želio je s njime potonuti. Očito, osjećao je grižnju savjesti, što je pokazao kasniji, rasplet nesretnih događaja. Bilo ih je puno…

Prve istražne korake pokrenula je Lučka kapetanija Šibenik, gdje su saslušana oba zapovjednika. Nastavak je preuzela ratna mornarica, najprije u Šibeniku na zapovjednom brodu, fregati »Krka«, a potom u Splitu u Komandi mornarica.

U taj dio istrage uključio se i predstavnik Jadranske plovidbe. O saslušanjima i iskazima zapovjednika nikada ništa nije dospjelo u javnost. Po jednoj verziji zapovjednici nisu bili obaviješteni o pozicijama minskih polja, dok druga govori da su u Kraljevici dobili neka uputstva.

Minska polja trebala su biti osigurana s dva remorkera, ali u trenutku udesa tih remorkera nije bilo na pozicijama. Spomenimo i to, zapovjednici su u Splitu bili smješteni u Hotelu Ambasador. On se nalazio na istoj lokaciji gdje i sada stoji istoimeni suvremeni hotel s pet zvjezdica.

Za Kraljevine Jugoslavije to je bio vojni hotel, a u socijalističkoj državi Dom JRM (Jugoslavenske ratne mornarice). Potonuće brodova držalo se u najvećoj tajnosti, u novinama ništa nije objavljeno. Priča se da je zapovjednicima dopušteno da se kratko jave svojim obiteljima, samo »da su živi i zdravi«. I to je upitno, s obzirom na tadašnje komunikacije.

Leševi u Poljudu

Ništa nije ukazivalo na tragičan rasplet, a on je brzo uslijedio. U rano nedjeljno jutro, 6. travnja – ponavljamo, brodovi su potonuli u srijedu – u splitskoj uvali Poljud slučajni prolaznik u plićaku je uočio leševe dvojice utopljenika.

Brzo su identificirani – bili su to zapovjednici Mate Tonković i Toma Grdaković. Službeno je priopćeno da su počinili samoubojstvo trovanjem, pa potom promijenjeno »da su se ubili hicem iz revolvera«.

Motiv samoubojstva, prema objašnjenju mornarice, bio je što nisu mogli podnijeti krivicu za potonuće brodova. Onome što je objavila Komanda mornarice priklonila se i direkcije Jadranske plovidbe. Simptomatično je, međutim, da je dan ranije jedan od direktora Jadranske plovidbe koji je sudjelovao u istrazi, izjavio da zapovjednici nisu krivi.

Vijest o samoubojstvu brzo se proširila i pobudila nevjericu u pomoračkim krugovima. Malo je tko u nju povjerovao. Vjerojatnija je bila verzija da su kapetani ubijeni. Kao razlog navodila se činjenica da su kompromitirali tajnost minskih polja, što je ocijenjeno kao sabotaža.

Ljudevit Tonković, također kapetan, Matov brat, bio je pozvan na identifikaciju. Kasnije je rekao »da je na potiljku obojice kapetana primijetio ranu od metka«.

Važno je spomenuti datum nesretnog događaja – 6. travnja 1941. godine. Toga dana nacistička Njemačka napala je Jugoslaviju, počeo je rat i sve je otišlo u zaborav.

Počeli na jedrenjacima

Kapetan Mate Tonković iz Kostrene Svete Barbare rođen 1880. godine. Počeo je ploviti na jedrenjacima kao mornar, pa polagao ispite i napredovao. Zvanje kapetana duge plovidbe dobio je u Bakru 29. siječnja 1921. godine.

Jasno, mijenjao je brodove Jadranske plovidbe, više godina bio je i zapovjednik »Karađorđa«. »Prestolonaslednika Petra« preuzeo je 25. ožujka 1931. godine u New Castleu kao novogradnju i na njemu ostao do tragedije, 1941. godine.

Kapetan Toma Grdaković rođen je 1890. godine u Svetoj Luciji. Ni on nije završio nautičku školu, već je počeo na jedrenjacima, napredovao od maloga od kuverte do mornara i početkom dvadesetih kapetana duge plovidbe, na brodovima Jadranske plovidbe.

Kao zapovjednik na »Karađorđa« se ukrcao nakon njegova sudara s jednim talijanskim brodom i, potom, temeljitog preuređenja 1931. godine.

Najveći ronilački pothvat

Desetak godina nakon potonuća brodovi »Prestolonaslednik Petar« i »Karađorđe« podignuti su s morskog dna, s dubine veće od 50 metara. Bio je to najveći i najizazovniji ronilački pothvat u nas, što je imao odjeka u svijetu.

Posao je izveo Brodospas, a organizirao ga je, vodio i aktivno u njemu sudjelovao Karlo Baumann. Ronilačku grupu činili su najkvalitetniji ronioci tog vremena. Početkom proljeća 1948. godine Karlo Baumann prvi put je zaronio do tih brodova, te snimio njihov položaj i oštećenja.

Opsežni radovi počeli su u listopadu 1949. godine, uz odluku da se primjeni koncept dizanja pomoću horizontalnih cilindara. »Prestolonaslednik Petar« pojavio se na površini 19. rujna 1950., gotovo deset godina nakon potonuća. Karlo Baumann i njegova ronilačka ekipa proveli su u podmorju oko 300 sati.

U listopadu iste godine počeli su prvi izvidi za dizanje drugog broda. Pokazalo se da je dizanje »Karađorđa« zahtjevnije, usprkos stečenom iskustvu. Znatno obrastao, i s puno većim oštećenjima, brod je dospio na površinu 12. studenoga 1952.

Oba broda obnovljena su u splitskom brodogradilištu i zaplovila pod novim imenima – »Prestolonaslednik Petar« postao je »Partizanka«, a »Karađorđe« »Proleterka«. Najprije mu je, nakon podizanja, bilo namijenjeno ime »Mornar«.

Tragična događanja

Ubojstvo dvojice zapovjednika predstavljalo je tek početak tragičnih događanja. Direktor Anton Rismondo bio je poznat u pomoračkim krugovima, cijenjen kao korektan i pošten čovjek. Nesreća je, očito, kod njega ostavila duboke tragove, pa je godinu dana nakon potonuća počinio samoubojstvo.

Ubrzo je umrla i njegova supruga. Također, život si je oduzela i supruga kapetana Tome Grdakovića. Tragičan gubitak supruga učinio je svoje, psihički ga nije podnijela.

Istina u najvećem povjerenju

O smrti dvojice kapetana pisao je i Orfeo Tićac. E sad, mlađoj generaciji trebalo bi pojašnjavati »tko je on i što«. Najkraće, jedan od znamenitijih Kostrenjana, također kapetan duge plovidbe, jugoslavenski vojno – pomorski izaslanik u Washingtonu i Londonu, u civilu komercijalni direktor Jadroagenta, istaknuti sportski djelatnik i publicist.

Povremeno, pisao je i za naš list. Dakle, Orfeo Tićac je napisao: »Za vrijeme rata imao sam priliku razgovarati s mladim oficirom, poručnikom bivše mornarice, koji mi je u najvećem povjerenju i moleći za anonimnost, ispričao da je bio u hotelu Ambasador kao osiguranje zatočenim zapovjednicima.

Bio je u civilnom odijelu. Poznata su mu bila dva oficira, također poručnici, koji su s dva mornara, također svi u civilnim odijelima, u zoru toga dana odveli Tonkovića i Grdakovića iz hotela vojnim automobilom i likvidirali ih na Poljudu.

Tada je čuo da su bili okrivljeni za »veleizdaju i otkrivanje minskih polja«. Kako je samo par sati nakon toga događaja došlo do početka rata, to se on kasnije više nije raspitivao o tom slučaju, niti je bilo što o tome više čuo.«