Što je istina, a što laž? – pitanje je koje Nenni Delmestre, renomirana redateljica s bogatim iskustvom, postavlja u središte svoje nove predstave »Laž« Floriana Zellera. Na nedavnom susretu »Kava s glumcima« u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar, Delmestre nam je ispričala više o ovom komadu koji će premijerno biti prikazan 5. prosinca u zadarskom HNK, gdje će glumiti Alen Liverić, Tamara Šoletić, Mia Zara Burčul i Dominik Karakašić.

– Konkretno, mogu reći da me ovaj komad – »Laž« Floriana Zellera, potaknuo na razmišljanje jednom rečenicom koja mi je nekako otvorila zanimljiv put u promišljanju ovog djela. Ta rečenica glasi: »Istina – sve je laž!«.

Dakle, danas, od politike, medija i fake newsa, preko toga da na internetu često ne znate razgovarate li s umjetnom inteligencijom ili stvarnom osobom, pa sve do onoga što se tiče nas i naše predstave – a to su intimne veze i pitanje mogu li ljudi uopće vjerovati jedni drugima i u najintimnijim situacijama.

Doduše, to je i najstarija tema – tko koga vara, je li netko nekoga prevario, muž ženu ili žena muža, ili oboje varaju jedno drugo. To je jedna bezvremenska tema. Florian Zeller, koji je iznimno značajan francuski pisac, poznat nam je po svojim kazališnim komadima.

A ono što je trenutačno najpoznatije je njegov scenarij za film »Otac« koji je pokupio sve najvažnije nagrade, a između ostalog, Anthony Hopkins je dobio Oscara za najboljeg glavnog glumca.

Dakle, on je vrlo lukav i vrlo vješt pisac, i on zapravo kroz naizgled humorističku formu govori o odnosima koji su uvijek ambivalentni i o tome koliko zapravo možemo vjerovati jedni drugima, a pogotovo u intimnim vezama, objašnjava nam Delmestre, dodajući kako ponekad ni sami ne znamo koliko obmanjujemo sebe, a koliko to ima veze s nekom objektivnom situacijom u kojoj živimo.

Ukorak s vremenom

Budući da je ovo njezin prvi susret s radom Floriana Zellera, otkrila nam je što joj se najviše svidjelo kod njegovih djela.

– Najviše mi se sviđa što on stalno vrti te situacije između obmane i istine, između laži i istine, između povjerenja i izdaje, tako da na poseban način stvara gotovo trilersku dramaturgiju, koja će, nadam se, biti zanimljiva publici, ali i navesti ih na razmišljanje.

Naime, jako volim takozvane inteligentne komedije, poput onih Yasmine Reza. Radila sam nekoliko njezinih komada. A ovo je zapravo najbolji dio te francuske komediografije koja ima dugu tradiciju još od vremena Molièra, a sada, u 21. stoljeću, imaju zaista nekoliko vrlo dobrih pisaca.

Govoreći o tome kako bira tekstove, ova redateljica ističe da joj je najvažniji kriterij – tema.

– Tekstovi su apsolutno bitni! Nije baš da biram isključivo suvremene tekstove, jer sam radila i mnogo klasika, poput Shakespearea, Sofokla, Lorce… Dakle, ono što mene primarno zanima nije vezano uz pitanje je li to suvremeni ili klasični tekst, nego za temu.

Zanimaju me tekstovi koji u određenom trenutku imaju nešto za reći publici danas, nama samima i da je vrijedno dublje istražiti i pozabaviti se s tim. Na godišnjoj razini pročitam najmanje sto tekstova.

I naravno, ovisi i o tome koje je kazalište u pitanju, o njegovom kapacitetu, o ansamblima, o dogovorima s ravnateljima, što je njima pogodno. I onda se nađemo negdje na sredini – ono što je meni zanimljivo i ono što ravnatelji, odnosno umjetnički direktori, smatraju da je pogodno za njihov ansambl i njihovu publiku, kaže nam Delmestre čije su gotovo sve predstave prikazane na domaćim ili međunarodnim festivalima.

Budućnost kazališta

Otkrila nam je kako vidi stanje kazalište danas i njegovu budućnost.

– Kazalište je nekako uvijek u krizi; uvijek se pitamo hoće li kazalište preživjeti te krize, pogotovo sada, kada se suočavamo s raznim izazovima, prvenstveno vezanim uz druge medijske sadržaje. Ipak, vjerujem u kazalište.

Vjerujem da ono pruža dubinu komunikacije koja nam je prijeko potrebna, kao i širinu iskustva koja, na kraju krajeva, omogućuje jedan ulazak u esencijalna pitanja koja prožimaju čovjeka u ovom, ali i u svakom vremenu.

Upravo zbog toga kazalište je itekako potrebno i vjerujem da će preživjeti. Naravno, i mi se moramo truditi da budemo ukorak s vremenom, da ostanemo aktualni i kontinuirano osuvremenjujemo način izvođenja predstava, ističe Delmestre.

Ispričala nam je više o svojim počecima i trenutku kada je shvatila da je kazališna režija upravo ono čime se želi baviti u životu.

– Još od ranog djetinjstva voljela sam ići u kazalište, iako sam bila potpuno u nekim drugim vodama – igrala sam tenis i u jednom trenutku bila sam prvorangirana u Jugoslaviji. Mogla sam studirati što god želim, a odlučila sam se na studij tehnologije komunikacija na Sveučilištu u Miamiju.

Nakon toga, shvatila sam da se želim baviti kazalištem. Tada sam dobila akademsku stipendiju i završila i studij kazališne režije. Znate ono kad osjetite da se morate nečim baviti, onda je to – to. Zatim sam asistirala dvostrukom oskarovcu José Ferreru, koji mi je bio mentor.

No, shvatila sam da je najbolje vratiti se jer je splitsko kazalište tada radilo kvalitetno. Svi su mi rekli da sam luda. U skoro osam godina u SAD-u shvatila sam da mi je puno bolje u Hrvatskoj. Nisam požalila, ali nije bilo lako probijati se.

Naime, tijekom 1986. nije bilo puno redateljica, ali pomalo je krenulo i već 38 godina traje, govori ova renomirana kazališna redateljica, objašnjavajući i kakvu poveznicu ima s kazalištem u svojoj obitelji.

– Moj pradjed Vittorio bio je stručnjak za plinske svjetiljke, a volonterski ih je postavljao u tadašnjem talijanskom kazalištu u Splitu. Zanimljivo je da su splitski slastičari opernim divama slali torte kao poklon, a moj bi ih pradjed prolazio prstima i polizao sve.

Nisam to dugo znala, priča Delmestre kroz smijeh, kazavši kako je, simbolično, nakon svoje prve predstave »Više od ljubavi« u HNK-u Split, dobila tortu s krokantom u obliku klavira, ali nikada nije saznala tko ju je poslao.

Prilagodba kulturama

Osim u splitskom HNK-u, gotovo da nije bilo kazališta u Hrvatskoj za koje nije radila. Također, režirala je predstave u Sloveniji, Italiji, Venezueli, Meksiku i Makedoniji. Otkrila nam je kako se uspijevala prilagoditi različitim kulturnim kontekstima te koliko je ta prilagodba nužna za uspjeh kazališne predstave.

– Uvijek se morate prilagoditi kulturi u kojoj radite. Ponekad kao stranac s odmakom, kao promatrač, bolje vidiš neke stvari nego oni koji to žive u ovom trenutku. Ali, konkretno, u zadnje vrijeme, a zapravo i cijeli život, dosta radim u Sloveniji.

Mislim da sam tamo radila dvadesetak predstava. Tamo je razlika u odnosu na nas što je kod njih jako izražen profesionalizam. Primjerice, glumci glume danas u Mariboru, a sljedeći dan imaju probu u Kopru; i nauče tekst u busu za vrijeme nekoliko sati vožnje preko slušalica.

Dakle, kod njih nema praznog hoda, a kod nas je ipak malo ležernije. Ali, opet ta ležernost kod nas možda pruža malo više slobode u kreativnom izražavanju. Uz to, radila sam i u Italiji, volim raditi u drugim zemljama, kaže Delmestre.

S obzirom na to da je studirala i živjela u SAD-u, osvrnula se na ključne razlike između američkog i europskog kazališta. Prema njezinim riječima, europsko kazalište više je usmjereno na kulturu i kulturni identitet, dok američko kazalište funkcionira kao oblik zabave.

– Gledajte, imala sam dosta prilika da ostanem u Americi, da ostanem u New Yorku, da počnem na Broadwayu, i tako dalje. Čak i još neke vrlo zanimljive ponude. Međutim, u Europi je kazalište pitanje kulture i kulturnog identiteta, dok je u Americi kazalište zabava.

A kad ste mladi i ludi, kada imate ideale, onda želite raditi ono što smo mi pod navodnicima zvali »pravo kazalište«. Ne podcjenjujem američko kazalište, koje svakako ima briljantnih autora, glumaca; ali europsko kazalište uvijek je više bilo usmjereno prema kulturi, naglašava ova nagrađivana redateljica, dodajući kako joj isprva, kada se vratila iz SAD-a nije bilo lako, jer su starije kolege nerijetko omalovažavali govoreći da to nije za žene i slično.

Međutim, danas je, kaže, suprotno, žene na neki način imaju bolji »rejting«, dok se muškarci moraju malo više potruditi.

Predanost kazalištu

Nenni Delmestre dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, kako pojedinačnih tako i skupnih, no točan broj nikada nije brojala, kako priznaje. Ipak, ističe da je najponosnija na svoju prvu »Nagradu Marul za režiju«, koju je osvojila na prvim Marulićevim danima 1991. godine za predstavu »Pustolov pred vratima« Milana Begovića u izvedbi HNK-a Split.

– U konkurenciji je bio Georgij Paro, bila sam uvjerena da će on dobiti nagradu. Kad su prozvali moje ime, isprva nisam ni shvatila da su mene zvali, pa su morali ponoviti još jednom, prisjeća se Delmestre, dodajući kako je nakon toga još tri puta dobila »Nagradu Marul za režiju«, među ostalim i za predstavu »Nosi nas rijeka«.

S obzirom na to da iza sebe ima brojne predstave, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, te mnoga priznanja koja potvrđuju njezinu predanost i ljubav prema kazalištu, zamolili smo je da podijeli nekoliko savjeta za mlade kazališne redatelje.

– Mladim redateljima bih preporučila da slušaju sebe, da ne kalkuliraju, da se ne povode trenutačnim modnim pritiscima, nego da slušaju zov svoje pameti i srca, da razmisle što ih zapravo zanima, zašto žele raditi taj posao, koju vrstu komunikacije traže.

Jer kad se baviš ovim poslom, moraš biti svjestan da je komunikacija s određenim brojem ljudi – s publikom, ansamblima i tako dalje. Mladi redatelj mora znati zašto to radi, jer kazališna režija nije posao od kojeg će netko postati slavan, bogat ili steći neki poseban društveni status.

Ovo je danas, mislim, čisto pitanje potrebe čovjeka da se bavi tim poslom. I onda, kad ti je to već potreba, povodi se za svojim mozgom, srcem i onim što te zaista zanima, zaključuje kazališna redateljica Delmestre, koja bi jednog dana voljela režirati »San Ivanjske noći« Williama Shakespearea.

O kazališnoj redateljici

​Nenni Delmestre rođena je u Splitu gdje živi do svoje 18. godine kada dobiva američku stipendiju i odlazi na studij. Na Međunarodnom Sveučilištu Floride, u Miamiju, diplomira tehnologiju komunikacija 1981. godine, a kazališnu režiju 1984. s najvišim ocjenama i odličjima dekana. Od tada kontinuirano režira u Hrvatskoj i inozemstvu.

Uz režiju prevodi dramske tekstove s engleskog i španjolskog jezika (»Lud od ljubavi«, »Agneza božja«, »Odsviraj to ponovno Sam«, »Zločini srca«, »Smrt i djevojka«, »Tri visoke žene«, »Čitač«, »Staklena menažerija«, »King Kong Palace«, »Utjecaj turista na inklinaciju tornja u Pizi«, »Otrov kazališta«).

Objavljuje eseje o kazalištu u zemlji i inozemstvu. Od 1997. kućni je redatelj splitskog HNK-a. Gotovo sve njezine predstave prikazane su na domaćim i međunarodnim festivalima, gdje su ovjenčane brojnim nagradama.