U njezinu bogatu karijeru stalo je točno devetnaest klubova, najjače odbojkaške lige svijeta i razdoblje od otprilike 16 godina tijekom kojih je bila dio hrvatske reprezentacije, a koja ju je odvela na dva svjetska i šest europskih prvenstava.

Puno bi znakova otišlo da se nabroje svi trofeji koje je u karijeri osvojila, ali treba istaknuti zlatno odličje na Mediteranskim igrama s hrvatskom reprezentacijom, srebro u Zlatnoj europskoj ligi, osvojen Kup CEV s poljskim klubom tadašnjeg naziva Fakro Muszyna, te titula MVP igračice sezone tog natjecanja. S Rijekom je osvojila dva hrvatska Kupa i jednu titulu državnih prvakinja.

Ukratko i suhoparno rečeno, Sanja Popović Gamma jedna je od najboljih hrvatskih odbojkašica ikada te sigurno jedna od najboljih riječkih sportašica. I baš zato velika je stvar za riječku odbojku što se ove sezone odlučila vratiti u svoj klub, iako možda prije nekoliko mjeseci nije očekivala da će se u tom istom klubu ujedno vratiti iz igračke mirovine.

Naime, Sanja je danas trenerica i igračica Rijeke, kao i pomoćnica izborniku Igoru Arbutini u hrvatskoj reprezentaciji, a prije tri i pol godine u mađarskom Vasasu prvi je put odlučila završiti igračku karijeru, nakon čega je ubrzo i zatrudnjela.

U 40. godini života tako je ponovo ušla u teren, i to prvi put kao igračica Rijeke nakon 2003. godine. Zanimljivo, te iste godine Mia Volarić, današnja kapetanica Rijeke, se – rodila! Riječankama je primarni cilj vratiti se u Superligu, pa je Sanjina pomoć na terenu od velike važnosti.

Zadnji atom snage

Hoće li ova sezona označiti novi igrački kraj?

– Teško mi je to reći, sada mi je opet gušt igrati. Sigurno bih ja i dalje igrala da se nisam htjela ostvariti kao majka. Nisam očekivala da ću ovako rano morati zaigrati, ali ljudi trebaju shvatiti da nam je glavni cilj vratiti se u Superligu, pa pod cijenu toga da se mlade cure ove sezone malo manje razvijaju.

Imam sliku od 18. travnja 2021. godine gdje sam tenisice okačila o klin. Bila je to stvarno moja zadnja utakmica, trajala je dva i pol sata. Igrali smo pet setova, dobila sam 80 lopti, a pametni sat mi je pokazao da sam potrošila 1.750 kalorija.

Baš sam zadnji atom snage ostavila na terenu. Nisam tada ni pomislila da ću više ikad zaigrati jer sam odmah zatrudnila. Ove godine, kada se Rijeka borila za ostanak u Superligi, Igor Lovrinov me pozvao na trening.

Došla sam i cure su me pitale kada sam zadnji put igrala, a kada sam rekla datum, Mia Volarić je rekla: »Pa danas je taman 18. travnja!« Točno je tri godine prošlo od moje posljednje utakmice. I tada sam shvatila koliko mi je to nedostajalo.

Rijeka je kao najtrofejniji klub u gradu u loptačkim sportovima ove godine ispala u drugi rang. Koji je najveći problem riječke odbojke danas?

– Nema samo Rijeka problem, generalno sport ima problem. Mislim da generacije danas imaju jako puno izbora. U moje vrijeme nije bilo interneta i imao si eventualno mogućnost otići u SAD gdje bi studirao i igrao odbojku, ali nisi znao što te ondje čeka.

Djeca imaju i previše izbora i teško im je ostati dosljedan jednoj stvari. Mislim da je tu onda problem manjak djece, a financije su bile problem i u moje vrijeme. Dobro, bilo je lakše, više se ulagalo u sport, imali smo sponzora i osvajale smo prvenstva, ali tada sam bila toliko mlada da nikad tu odbojku nisam gledala kroz prizmu novca.

Danas odmah s 18 godina očekuju da će živjeti od toga i ako ne zarade neku cifru, odluče odmah to zapostaviti. Mi to nismo tako gledali. Ne kažem da danas djeca ne vrijede, nego su drugačija vremena. Nadam se da ćemo se što prije vratiti u Superligu, ali trebat će nam neka pojačanja na polusezoni.

Možda neka od vaših bivših suigračica?

– Ja ih zovem da dođu pogledati utakmice pa možda dobiju želju kada vide kako se ja veselim poenima. Možda netko i prelomi, ali trenutno izbjegavaju igranje, ha, ha.

Prijelomni trenutak

Vaša je odbojkaška priča krenula u Kastvu kada ste imali 10 godina. Jeste li već tada bili svjesni svojeg talenta?

– Bila sam jako samokritična i dok sam bila u Kastvu uopće nisam mislila da sam dobra i talentirana. Čak sam mislila da sam loša. OK, mogla sam odmah servirati s linije devet metara jer sam bila prirodno jaka, ali onda bih napravila krivi korak, desna noga naprijed, bez zgloba…

Kastav je igrao tada Prvu ligu na Srdočima, a ja sam skupljala lopte. Između setova bih nabijala loptu pod zid i tu su me vidjeli Pero Božić i Željko Bradarić. Počeli su me malo više pratiti i pozvali da prijeđem u Rijeku.

Možda je prijelomni trenutak, kada sam odlučila da ću se time baviti, bio u prvom srednje. Tada sam imala jedan »okršaj« s profesoricom likovne kulture. Rijeka je igrala Ligu prvaka i puno smo putovale, pa je tu bilo i izostanaka.

Profesorica me jedan dan »digla«, a ja sam vjerojatno bila i malo bezobrazna, pa sam rekla: »Vi mene nemate pravo pitati, ja sam sinoć došla iz Rusije!« Bila sam si sva bitna. A ona mi je rekla: »Ti se Popovićka odluči hoćeš li biti odbojkašica ili ići u školu!« I tada sam prvi put rekla: »Ja ću biti odbojkašica!«.

Kada se u tu priču kao trener uključio Igor Lovrinov, koji je vas i mnoge riječke odbojkašice praktički odgojio?

– Pero Božić i on su imali periode kada su se izmjenjivali, ali mislim da je Lovre došao u priču 2000. ili 2001. godine. Znam da sam imala nekih 16 godina kada me odmah prebacio sa srednjaka na vanjskog pucača.

Tada sam igrala četvorku, ali nisam primala servis jer to nije imalo smisla. On me učio i skok servis. Imam tu i jednu anegdotu. Tada je košarka u Rijeci bila jako popularna, Kvarner je bio jako dobar.

Onda je Lovrinov mene učio da kad serviram moram imati neku rutinu, kao što, eto, Marijan Mance četiri puta udari loptu od pod prije nego šutira slobodno bacanje. Ja sam sebi zamislila da ću četiri puta udariti loptom od pod, pa kada sudac da znak još dva puta i onda podbaciti.

To mi je bila neka koncentracija. Tek sam počela s tim skok servisom i napominjem, onaj tko se razumije u odbojku, ja sam sa srednjaka prešla na krajnjeg pucača što je dosta izazovno. Za skok servis moraš imati dobru tehniku.

I igrali smo finale Kupa u Zagrebu protiv Mladosti. Bilo je 24:23 za nas i ja idem na servis uplašena kao grlica. Evo sad osjetim taj strah. Idem na servis i pitam trenera: »Hoću s poda?«. Kad je on mene opsovao…

Ostalo mi je u glavi samo da moram iz skoka. I udarila sam loptom četiri puta od pod, sudac je dao znak, pa peti put, a šesti mi se odbije od noge i odleti mi lopta… U onom strahu trčim za tom loptom, nekako je podbacujem i doslovno serviram kao u rukometu »suhi list«. Lopta je pala i bio je as!

Mnogi kažu da je Igor Lovrinov kao trener strog i oštar. Kakav je danas kao mentor?

– Danas je puno drugačiji i »mekši«, ali srž je i dalje tu. Ima tu puno polemika, ali sigurno mi je drago da je bio takav prema nama. On je mene znao isprovocirati da dobro igram. Kada bih potonula, on bi me naljutio pa bih ja »eksplodirala«.

Znao je prepoznati kome što treba u određenom trenutku da bi proigrao. Drago mi je da je bio strog i da smo jako teško trenirali jer mi je to pomoglo u karijeri. Igrala sam u 19 klubova tijekom karijere i zamislite koliko je to trenera, pomoćnih trenera, suigračica, raznih mentaliteta… Onda se lakše naučiš nositi s time jer ti nije bilo lagano kada si bio klinac.

Strahopoštovanje

Jako ste strpljivi s mladim djevojkama na terenu, nema galame i vike. Kakva trenerica nastojite biti? Je li igračicama lakše kad je žena trenerica?

– Meni je samo jednom bila žena trenerica. Mislim da nije čak stvar u tome, nego je prije ipak bilo drugačije, treneri su bili i odgajatelji te si imao strahopoštovanje. Možda smo se i previše bojali trenera.

Danas je drugačije, mene je u Italiji trener dva mjeseca molio da ga ne zovem »treneru«, nego imenom. Ja to nikako nisam mogla. Na našim prostorima, na Balkanu, usađeno je strahopoštovanje prema treneru, ali to se puno promijenilo vani.

U inozemstvu su treneri sa mnom uvijek imali neki prijateljski pristup i to mi se sviđa. Mislim da je tu situacija, kao i s malim djetetom, vikanje je kratkoročno uspješno, ali je bitno da stekneš neki respekt.

Kada gledamo europska i svjetska prvenstva, najbolji uspjeh vam je peto mjesto 2013. godine, upravo kada je Lovrinov bio izbornik. Je li to zaista bio maksimum hrvatske reprezentacije?

– S tim petim mjestom sam jako zadovoljna, ali sam nezadovoljna i nesretna zbog toga što se, kada gledamo razdoblje kada sam ja igrala u reprezentaciji, odnosno od neke 2003. godine pa na dalje, baš te 2013. spojila najjača generacija.

Da smo tada imali adekvatne ljude u Savezu, kao što imamo sada, mi bismo napravili i bolji rezultat. Mi smo stvarno bili jadni. Što se tiče uvjeta, priprema, opreme… Tu je bilo svega i svačega. Došle smo na Europsko prvenstvo, bile smo jake kao ekipa, a nismo imale samopouzdanja zbog popratnih stvari.

Nismo imale jednake uvjete kao naše protivnice. Ekipe koje su bile među zadnjima su imale bolje uvjete i bolje pripreme nego mi. Lovre je onda dosta i izvukao s tim petim mjestom, a da nas je Savez pratio adekvatno, onda bi tu bio i bolji rezultat.

Hrvatska je u ženskoj odbojci samo jednom bila na Olimpijskim igrama, 2000. godine. Ostaje li žal što niste nikad bili dio te priče?

– Za Olimpijskim igrama jako žalim, to mi je neostvareni san. Ali teško je s ovog kontinenta otići na Igre u odbojci. Mala smo nacija i treba se poklopiti jako dobra generacija. Nismo Italija ili Turska, iako je, na primjer, i Turska samo tri puta u povijesti bila na Olimpijskim igrama.

“Mini” Olimpijske

Na vašem prvom Europskom prvenstvu 2005. godine Barbara Jelić se vratila u reprezentaciju kako bi pomogla mladim igračicama, a na kraju ste došle do osmog mjesta. Je li to bilo razočaranje?

– Jako sam sretna i danas da sam uspjela »uloviti« Barbaru, da sam doživjela da sam s njom trenirala. Stvarno je bila igračina. Imala sam tada 21 godinu i stvarno se ni ne sjećam je li osmo mjesto bilo razočaranje jer mi je osobni uspjeh bio što sam upala u ekipu i bila prvi put na tako velikom natjecanju. Iako, sigurno su ciljevi bili veći jer smo bili domaćini.

Koliko vam je Barbara Jelić tada pomogla, iako ste vi i u Rijeci imali priliku učiti od još jedne europske viceprvakinje, Gordane Jurcan, danas Tomić?

– Kada sam igrala s Kastvom kadetsko prvenstvo, pa bih vidjela Gordanu Jurcan da se isteže u Dvorani mladosti, to je bio doživljaj. Na kraju smo bile suigračice, pa smo sada kolegice, a prije svega prijateljice.

A u hrvatskoj reprezentaciji je jako draga prema meni bila Ruskinja Maria Likhtenstein. Ona mi je puno pomagala, dok je Barbara bila »svoja«. Bila je zvijezda, igračina, i nije nas previše doživljavala, ali je prema meni bila korektna.

Sviđala mi se njezina borbenost i odrješitost.

Jedino zlato s Hrvatskom osvojili ste na Mediteranskim igrama 2018. godine, kada je Lovrinov odstupio s izborničke pozicije nakon prve utakmice s Albanijom, iako ste tada pobijedile. Što se tada izdogađalo?

– Ne znam, iskreno, detalje i razloge zašto je otišao, ali mislim da se njemu nakupilo svašta i ranije kroz Zlatnu ligu, neka neispunjena očekivanja od igračica. Mi jesmo pobijedile Albaniju, ali smo se mučile, što nismo trebale i on je tako temperamentan odlučio otići.

Bio nam je šok, ja sam se čak i naljutila na njega jer sam se vratila u reprezentaciju zbog njega. Nisam igrala dva, tri ljeta jer sam imala probleme s ljudima iz Saveza, a opet nisam oštetila ekipu jer je bilo na mojoj poziciji dobrih igračica.

Dugo godina ga znam pa me ipak nije puno ni iznenadilo, ha, ha. Nakon toga smo se posložili da ja igram primača, a Samanta Fabris korektora, što je bila i Igorova ideja, da probamo i jedno i drugo. Da je ostao, vjerojatno bi bio isti scenarij.

Onda se stvorilo zajedništvo i uspjeli smo to osvojiti. Divan je osjećaj uzeti zlato. Možda neki podcjenjuju Mediteranske igre, ali opet predstavljaš svoju državu i to su ipak neke »mini« Olimpijske igre.

Ružna afera

Godinu dana ranije, danas pokojni Miroslav Aksentijević je smijenjen s izborničke pozicije zbog seksualnog uznemiravanja jedne igračice. Jeste li tijekom karijere imali neke slične neugodne situacije?

– Nikada nisam imala ni blizu takvo iskustvo. Mene je to jako iznenadilo i šokiralo. Ne ulazim u detalje jer ne znam što se događalo, ali žao mi je zbog cijele situacije. To je ostavilo veliku mrlju, ne samo njima, nego i obiteljima, odbojci općenito.

Ta je afera baš bila ružna. Srećom, nisam to nikada doživjela. Meni je problem bio trenera oslovljavati imenom, a kamoli da s njime idem na kavu, pričam o odbojkaškim problemima, pa da ta kava ispadne nešto više.

Igrali ste u 19 klubova, prošli ste i Europu i Aziju, bili u najjačim odbojkaškim ligama svijeta… Gdje vam ostaju najljepša sjećanja?

– Svako iskustvo, pa čak i ono loše, mi je ostalo na kraju u dobrom sjećanju jer sam inače pozitivan tip i iz svake situacije gledam kako izvući ono dobro. Sve je na kraju bilo dobro, od toga da sam živjela u raznim državama, upoznala puno ljudi, naučila četiri strana jezika.

Lošeg je isto bilo, na primjer u Sankt Peterburgu, gdje sam otišla na polusezoni jer nisam mogla više izdržati s tim trenerom, ali i to je isto neka škola. Nismo kliknuli, prvi put mi je to udarilo na psihu i kada bih ušla na teren nisam imala samopouzdanja.

Kasnije sam saznala da još nekoliko strankinja s jakim karakterom nije izdržalo s njime, pa barem znam da nije u meni bio problem. Tada sam se vratila u Poljsku i tamo mi je bilo super. Rusi nas isto jako vole kao narod, ali pogotovo Poljaci koji nas gledaju kao braću Slavene.

Jako sam brzo savladala jezik i tamo se nikada nisam osjećala kao stranac. Italija? Bilo je lijepo, ali tamo smo uvijek za njih »Slavi«, da ne kažem »brutti Slavi«. Dosta smo ih razmazili jer brzo naučimo jezik, a onda nas još zezaju kako što izgovaramo.

Tamo je baš velik pritisak, nemaš nijednu ekipu da možeš reći da će biti lakša utakmica. I Conegliano može izgubiti od zadnjeg na ljestvici. Ali to je čar te lige. Stvarno je najbolja odbojkaška liga.

Ipak, najviše vam se u karijeri ističe sezona 2012./2013., kada ste u dresu poljske Fakro Muszyne osvojili Kup CEV-a te ste proglašeni najkorisnijom (MVP) igračicom sezone u tom natjecanju.

– Sigurno, to mi je bila jako dobra sezona. Čak sam imala nekih problema sa skočnim zglobom, što nitko nije znao što je. Pa me i to mučilo, a živjeli smo u jednom selu na samoj granici sa Slovačkom, gdje je konstantno padao snijeg.

Ako si imalo psihički labilan, tamo ćeš odmah pasti u depresiju. Trener je bio čovjek koji je bio profesor tjelesnog, nije bio neko poznato ime. Na kraju smo osvojile Kup CEV-a, što je u ekipnom sportu u Poljskoj bio prvi tako veliki uspjeh nakon 50 godina.

Dobile smo veliki Fenerbahče u Istanbulu pred 15 tisuća ljudi. To je sigurno kruna moje karijere.

I taman se ta sezona povezala s već spomenutim Europskim prvenstvom 2013. godine.

– Da, a nakon tog Europskog prvenstva sam potpisala ugovor s jednom od najboljih ekipa, Dinamom iz Moskve. Ondje je bilo teško jer smo cijelo vrijeme bile u karanteni. Između dva treninga nismo odlazile u stanove, nego bile u karanteni.

To mi je iskreno teško padalo. Nije bilo slobode, da se malo odmakneš od dvorane. Bio je to velik izazov.

Životna snaga

Kako ste tada i u tim uvjetima u život profesionalne sportašice uklopili i onaj privatni segment?

– Tada sam taman, kada sam krenula igrati u Moskvi, započela ljubavnu vezu i bilo je jako teško jer me nikada nije bilo. Općenito je teško ženama u sportu stvoriti obitelj na vrijeme, iako što danas znači na vrijeme, svatko to napravi kada je spreman.

Živimo u takvom okruženju, još smo u starom vijeku s nekim stvarima, pa je prirodnije da žena prati muškarca. Ali opet, ni tim ženama nije lagano ostaviti svoju karijeru, kuhati njemu ručak i brinuti se o djeci. Nije ni to bajno.

Znali ste reći kako ste zbog odbojke odgodili majčinstvo. Kćer Nayu rodili ste u 37. godini života, je li vam na kraju žao što ste zbog sporta čekali taj trenutak?

– Meni je uvijek bilo žao da me Naya neće vidjeti kako igram. Ali evo, sada se i to ostvarilo, pa mi nije žao što sam odgodila majčinstvo. Posebice mi nije žao jer kada razmislim koliko me ne bi bilo zbog putovanja i utakmica, pa bi mi dijete morala odgajati dadilja u nekoj stranoj zemlji…

Ovako se mogu skroz posvetiti njoj.

Godinama se brinete i o svojem nećaku Alekseju, nakon što vam je brat tragično preminuo…

– To se dogodilo 2018. godine, taman prije mojeg povratka u reprezentaciju i onih Mediteranskih igara. Tada sam prvo i otkazala nastup, ali Lovrinov mi je rekao da mi je odbojka uvijek pomagala kroz teške trenutke.

Ipak sam odlučila otići u reprezentaciju, a nećak je tada imao niti tri i pol godine. To je bilo jako teško, jedan veliki šok i svi ljudi koji su prošli kroz neku tragediju i neočekivanu smrt znaju o čemu pričam. Sigurno mi je to dalo i jednu životnu snagu.

Kad je isti cilj i isto razmišljamo, nije bitno od kuda si

Tijekom godina hrvatsku su reprezentaciju često vodili stranci, izbornici su bili Brazilci, Talijani, Turčini… Što vi mislite o strancima kao izbornicima hrvatske vrste?

– To nije lako ni za njih, a ni za nas jer je teško shvatiti drugi mentalitet. Ipak, kada je isti cilj i isto razmišljamo, nije bitno od kuda si. Ja jesam za to, da se znanje prenosi, i došli smo do jednog trenutka gdje više nismo znali koga bismo uzeli iz svoje zemlje.

U odbojci to nije neki problem, i ostale zemlje uzimaju strance, a evo i naši rukometaši su sada uzeli stranca. Dobro je da se malo promijeni i mentalitet igračica, pogotovo onih koje nisu nikada igrale vani.

Drago mi je sada da je Igor Arbutina naš izbornik, to je čovjek s velikim iskustvom, doduše iz muške odbojke. Razlika? Nismo toliko osjetile, više je njemu bio »šok«. Igor je bio oduševljen s curama, primijetio je kako bi dečki u određenoj situaciji reagirali drugačije, dok su cure smirenije i poslušnije.

Mlade i blentave

Često se uz vas vezao pridjev »najseksepilnija«, a posebice nakon što je Lupino s vama i drugim odbojkašicama snimio kalendar za Hrvatski odbojkaški savez. Jesu vas takvi pridjevi i komentari živcirali kroz karijeru?

– To mi jako smeta i trudila sam se što više da se skinu te slike s interneta. Slala sam mailove od Perua do Kine. Tada sam bila jako mlada i nisam shvaćala posljedice. Možemo reći da žalim što sam to napravila jer želim da me ljudi znaju kao odbojkašicu.

Nismo bile natjerane da to napravimo, nego smo bile mlade i blentave. Nismo uopće razmišljale o moći interneta. Bila je to nepromišljenost i to danas nikako ne bih napravila. Koliko je tu sati treninga, ostavljaš zdravlje na parketu, trudiš se ostvariti uspjeh, i onda dobiješ pridjev »najseksepilnija«.