Riječko Art-kino priredilo je retrospektivu filmova Sidneyja Lumeta, prvaka američkog žanrovskog filma, u povodu stogodišnjice redateljeva rođenja. Za otvorenje ciklusa odabrana je kultna kriminalistička drama »Serpico« iz 1973. godine o predanom i poštenom njujorškom policajcu talijanskog podrijetla koji se suprotstavlja praksi iznuđivanja novaca od gradskih kriminalaca, zbog čega doživljava osudu korumpiranog sustava, u izvrsnoj glumačkoj kreaciji Ala Pacina. Nastavak ciklusa donosi još jednu izuzetnu suradnju Sidneyja Lumeta i Ala Pacina, u kriminalističkoj drami »Pasje poslijepodne« (1975.), snimljenoj prema istinitoj priči o pljački banke koja se dogodila jednog vrućeg ljetnog popodneva u New Yorku. Film je osvojio Oscara za najbolji originalni scenarij, a bio je nominiran i za najbolji film, režiju, glavnog glumca, montažu i sporednog glumca.

Slijedi višestruko nagrađivana satirična drama »TV-mreža« (1976.) o uspješnom televizijskom voditelju kojeg šefovi smijene zbog pada gledanosti, zbog čega on u očaju najavljuje samoubojstvo pred kamerama u svojoj posljednjoj emisiji, što ga vraća u vrh gledanosti u zemlji. Film je ovjenčan Oscarima za najbolju glavnu mušku (Peter Finch) i žensku ulogu (Faye Dunaway), za najbolju sporednu glumicu (Beatrice Straight) i izvorni scenarij, kao i Zlatnim globusima u kategorijama najboljeg redatelja, glumca, glumice i scenarija. I dalje aktualana, »TV-mreža« secira kako medijske korporacije kojima vladaju pohlepa i besramna borba za gledanošću forsiraju komercijalne, isprazne i tabloidne sadržaje. Ciklus filmova zaključuje triler »Jutro poslije« (1986.) s Jane Fondom u ulozi glumice sklone alkoholu koja se, nakon razuzdane zabave, budi u luksuznom stanu s nepoznatim mrtvim čovjekom pored sebe, bez sjećanja kako se probudila u toj noćnoj mori.

Sidney Lumet rođen je 1924. godine u Philadelphiji, a preminuo je 2011. u New Yorku. Iz židovske obitelji glumaca na jidišu, od četvrte godine nastupao je kao glumac. Nakon Drugog svjetskog rata kazališni je, a početkom 1950-ih televizijski redatelj. To mu je donijelo angažman na filmu, gdje je debitirao 1957. sudskom dramom »12 gnjevnih ljudi« kojom je privukao pažnju svjetske filmske javnosti. U tom filmu nakon što na suđenju mladiću optuženom za ubojstvo odvjetnici iznesu završne riječi, sudac članovima porote daje upute za daljnje postupanje. Kao i u svakom procesu, članovi porote moraju anonimno donijeti odluke smatraju li optuženog krivim, a njihova zajednička odluka mora biti jednoglasna. Optuženi je mladi i siromašni muškarac meksičkog podrijetla, a tereti ga se za ubojstvo oca. Iako se isprva čini da bi porota odluku mogla donijeti lako i brzo, njihovo vijećanje ubrzo će se prometnuti u žestoki sukob stavova kroz koji će se iskristalizirati predrasude i nedostaci samih porotnika. Dok jedanaest porotnika drži da je optuženi kriv i da zaslužuje smrtnu kaznu, porotnik br. 8 će se svima suprotstaviti vjerujući u mogućnost da je mladić ipak nedužan. Pred porotnicima su dugi i mukotrpni sati tijekom kojih će oni iznositi svoje argumente, a omjer onih koji vjeruju u mladićevu krivnju odnosno nedužnost počet će se mijenjati.

Tim je filmom Lumet navijestio i tematsko-stilske preokupacije koje će ga pratiti kroz čitavu, polustoljetnu karijeru: prikaz socijalne nepravde, bavljenje aktualnim temama u američkom društvu, precizno ocrtavanje karaktera i dijaloška uvjerljivost, vješto korištenje zatvorenih prostora te dinamična režija. U njegovom, kritičari tvrde neujednačenom, opusu svoje mjesto su ravnopravno našle adaptacije književnih i dramskih djela te socijalnopsihološke i kriminalističke drame, od kojih su neke stekle i kultni status. Prema Enciklopediji Hollywooda, Lumet je jedan od najplodnijih redatelja moderne ere. U prosjeku je snimao više od jednog filma godišnje od svojeg redateljskog debija 1957. godine. Poznat je po svojoj sposobnosti da privuče velike glumce u svoje projekte što mu je omogućilo da snimi mnoge ambiciozne filmove u razdoblju koje je potrajalo više od 50 godina.

Godine 1960. režirao je kontroverznu emisiju zbog koje je došao na loš glas, »The Sacco-Vanzetti Story« na NBC-u. Prema New York Timesu, »drama je trebala promovirati slučaj iz države Massachusetts (gdje su Nicola Sacco i Bartolomeo Vanzetti osuđeni i pogubljeni) i ustvrditi kako su osuđeni ubojice zapravo bili potpuno nevini. Ali senzacija je zapravo Lumetu učinila uslugu jer je na njegovu adresu stiglo nekoliko prestižnih filmskih ponuda, uključujući umjetnički trijumf iz 1962., ‘Dugo putovanje u noć’«. Drama za uloge u kojoj su Dean Stockwell, Jason Robards, Ralph Richardson i Katherine Hepburn nagrađeni u Cannesu, dok je Katherine Hepburn osvojila nominacije za Oscara i Zlatni globus u kategoriji najbolje (glavne) glumice, vjerna je adaptacija istoimenog kazališnog komada Eugenea O’Neilla. Riječ je o O’Neillovu u dobroj mjeri autobiografskom djelu u kojem je on dao intrigantan prikaz razjedinjene i raspadajuće obitelji koju uništavaju međusobne svađe, ogorčenosti, zamjeranja i zavist, ali i osjećaji krivnje, tuge i bola. Dramska irsko-američka obitelj modelirana je prema O’Neillovoj vlastitoj obitelji. Sidney Lumet film je koncipirao kao nekomercijalni niskoproračunski projekt, a njegova režija je sigurna i sugestivna te oslonjena na sjajno predočene slojevite karaktere koje s mnogo suptilnosti tumače izuzetno raspoloženi glumci.

Prema povjesničarima filma Geraldu Mastu i Bruceu Kawinu, Lumetova »posvećenost glumcima i ritmovima grada učinili su ga najdugovječnijim američkim prenositeljem neorealističke tradicije pedesetih i njezine posvećenosti etičkoj odgovornosti«. Navode njegov rani film »Brdo« (1965.) kao jedan od politički i moralno najradikalnijih filmova šezdesetih. Dodaju kako ispod društvenih sukoba u Lumetovim filmovima leži uvjerenje da će ljubav i razum na kraju prevladati u međuljudskim odnosima, te da će zakon i pravda konačno biti zadovoljeni – ili neće. Enciklopedija svjetskih biografija navodi kako su u njegovim filmovima često zastupljeni glumci koji su studirali »metodičnu glumu«, koju karakterizira surovi, introspektivni stil. Vodeći primjer takvih »metodičnih« glumaca bio bi Al Pacino koji je u početku svoje karijere studirao pod paskom glumačkog gurua Leeja Strasberga. Lumet voli spontanost kod svojih glumaca i ugođaja, improvizatorski izgled postignut snimanjem na lokaciji.

Prema biografkinji Joanni Rapf, Lumet je uvijek bio nezavisan redatelj te je volio snimati filmove o muškarcima koji skupljaju hrabrost da se suprotstave sustavu, o malom čovjeku protiv sustava. To uključuje i ženske likove u njegovim filmovima, kao u filmu »Laku noć, Garbo«. »Anne Bancroft utjelovljuje tip lika koji privlači Lumeta: posvećene aktivistice za sve svrhe, koja se bori za prava potlačenih, koja je puna života, glasna, hrabra, koja se odbija konformirati i čije joj shvaćanje života dopušta da umre s dostojanstvom… ‘Laku noć, Garbo’ na mnogo je načina satira New Yorka.«

Lumet se prema povjesničaru filma Stephenu Bowlesu dokazao kao »najugodniji i najučnikovitiji redatelj ozbiljnih psiholoških drama«, dok je najranjiviji kad se okuša u lakoj zabavi. Njegove nominacije za Oscare, primjerice, bile su za karakterne studije muškaraca u krizi, od njegova prvog filma, »12 gnjevnih ljudi«, do »Presude«. »Lumet je doslovno dijete drame«, smatra Bowles. Naglašava da su gotovo svi likovi u Lumetovoj galeriji vođeni opsesijom ili strašću koje idu od potrage za pravdom, iskrenošću i istinom do hvatanja za ljubomoru, sjećanje ili krivnju. »Lumeta toliko ne intrigira objekt njihove fiksacije koliko opsesivno stanje«, zaključuje.

Prema Bowlesu, Lumet je uspio postati vodeći dramski redatelj djelomično zato što njegov najvažniji kriterij pri režiranju nije jesu li postupci njegovih protagonista ispravni ili ne, nego jesu li njihovi postupci nepatvoreni. I jesu li ti postupci opravdani savješću pojedinca, što njegovim junacima daje neobičnu snagu i hrabrost pri suočavanju s pritiscima, nasiljem i nepravdom drugih. Njegovi su nam filmovi stoga dali suštinskog junaka koji prkosi skupini autoriteta i brani vlastiti kod moralnih vrijednosti.