Na malim ekranima sapunica. U njoj se glavni lik preziva Srića taman da se vidi koliko prezime, baš kao i ime, ne mora značiti ama ništa. Nesrića bi mu puno bolje stajalo. Srića nema sreće ni sa suprugama, a dvije ih ima. Tek nešto malo bolje sa supružnicom prolazi njegov suparnik, a zapravo prijatelj, zvan Joco. E pa Joco se oženio za Petru koja je po svemu viđenom tu negdje na granici između dobrodušna bića i, bože prosti, sponzoruše. Uglavnom, jedna od epizoda bi vezana i uz aferu, uz činjenicu da je u novinama izašla slika Jocine kćeri obnaženih grudi. A kad su Petri spomenuli to da u novinama ima nešto, ona je, voljom scenarista, ‘ladno konstatirala: »Pa tko normalan danas čita novine!?«

Vrag će ga znati što su scenaristi s ovom rečenicom htjeli, je li im namjera bila ocrniti sirotu Petru, ili pribit na stup srama svakog tko u današnje vrijeme voli novinu prolistat pa makar da vidi šta se na televizijskim programima nudi. Novine navodno ne čita nitko, a u kafićima se na red za čitanje novina dolazi teško i uz mukotrpno i minuciozno planiranu akciju. Treba pogoditi birtiju koja više primjeraka ima, treba znati u koje vrijeme je čitanost velika, a u koje manja, treba sve to dovesti u korelaciju s cijenom i kvalitetom kave, i treba dobra svjetla da se ne žmirka u polutami dok se čita. Ili to, ili u knjižnicu. Knjižnica ima novine. I ima korisnike koji ih rado i dugo iščitavaju. I tu je tajming sve, pogoditi sat kad nema nikog željnog tiska. »Novine u knjižnici. Kakva divan retro«, piše u sms-u. »E to čuvam za penziju, ako novina bude«, piše u sms odgovoru na sms.

Kafić, knjižnica, sve je to u redu ali po novine se ipak i uvijek i ponajprije ide na kiosk. Imati svog trafikanta ili trafikanticu stvar je prestiža i zdravog razuma. Zaslužiti pravo na razmjenu mišljenja o sportu, politici, o životu, na to da novac koji vam je pofalio donesete sutra, a posebice na luksuz da prolistate tiskovine kadikad tu na licu mjesta vrijedio je i vrijedi zlata. Imati svog trafikanta ili trafikanticu znači imati čovjeka od povjerenja, od dobre volje i taman takvog da ti se, ovako svakim danom više otuđenog od svega ljudskog, učini da ima nekog smisla čovjekom biti. Zato su, nema dugo, stanari uokolo zagrebačke Martićeve ulice potpisivali peticiju da se ne dira i ne gasi njihov kiosk na uglu Martićeve i Bauerove, kakva god bila financijska opravdanost njegova poslovanja. Jer nije vrijednost kioska u njegovu utršku, nije mjerljiva brojkama, već je nemjerljiva posve njegova blagotvornost i samim tim neprocjenjiva. Samo, treba to znati, treba osjetiti, treba imati naviku em od razgovora, em od listanja tiskovina, treba znati voljeti svog trafikanta i trafikanticu. Jer, trebamo ih više nego ikada, makar ih jedva vidjeli u tim malim kioscima gdje su svakim danom više opkoljene svim i svačim, od tiketa lutrije, preko higijenskih uložaka, do igračaka za klince i one nadnaravne mogućnosti da i tu, baš tu, platite režije baš kao da su pošta ili banka a ne mali, kvartovski kiosk.

Ima tome ravno dvije godine da je u zagrebačkoj galeriji Nova baza upriličena izložba »Tisak, dvadeset i tri kioska«. Fotograf Marko Ercegović je fotografirao 23 kioska Tiska, a novinar Igor Lasić je zapisivao ono što su mu kazivale 23 prodavačice, trgovkinje, trafikantice u tim tako prepoznatljivim crvenim kioscima. Činili su to od 2017. do 2020. Uz svaku fotografiju ide tekst, svjedočanstvo onih koje više i ne primjećujemo, barem ne dok nam ih ne odluče oteti iz života.

»Kiosk vam je meni kao drugi dom. A jest da je malen, pa hodam kao rak, sve unatraške. I uvuci trbuh, uvuci guzicu, lijevo-desno između desetaka naslaganih kutija. Još i ljestve budu tu. Ne biste vjerovali koliko robe stane unutra.«

»Ne smeta mi samoća na radnome mjestu, nema samoće s kupcima. Ja sam u Tisku oko 13 godina, a u trgovini i duže. Ljudi dođu pa se izjadaju, no i ja ponekad njima. Bilo bi bolje da je plaća normalnija, ali mora se i ovako.«

»Najteže mi pada rano ustajanje, ja se moram buditi u pola pet da bih stigla na posao. S ljudima volim raditi, a neki budu fantastični, dok ti s drugima prisjedne dan. Taj me kontakt s ljudima svejedno izvlači sa živcima. Od nedostataka bih prvo izdvojila ve-ce. Za žene je to katastrofa… Dobijem grčeve u želucu od straha što će biti ako dobijem grčeve u želucu. Neki kafić ima u blizini, ili trgovina. Ali što ako trgovina radi do 20 sati, a vi do 23 ili 24?«

»Problem je generalno što mi same plaćamo štetu ako neki kupac nešto ukrade. Firma bi trebala imati više povjerenja u radnike, možda odrediti neku cifru za otpis, tražiti druga rješenja.«

»Aktivna prodaja je meni čisti užas… Ne volim ni ja da mi se nešto nutka, to je i objektivno prenametljivo. I mislim da nadređeni trebaju dati prodavačima više slobode u pogledu izlaganja artikala, ta ipak mi bolje znamo gdje što treba.«

»Trebali bi više uvažavati naše mišljenje o poslu i poduzeću, pitati nas naprimjer kako da izrade planograme za pojedine kioske. Ne samo da smo obavezne biti zadovoljne svime, uz ovakvu plaću, jer posla nigdje nema, i moraš biti sretna i s ovim.«

»Novine više baš i ne čitam, samo preletim naslove. Pad prodaje im je ionako došao zbog interneta, ali čujem kako se ljudi žale da je sve postalo crna kronika, a senzacija se izvodi i od korone, i tako sa svime ostalim. Svejedno, navika čitanja novina još uvijek opstaje, znam kupce koji vole listati taj papir uz kavu svaki dan.«

Tako su govorile one i oni što pamte i Kutlu i Todorića. Tko zna što bi imale za reći danas kad se evo navješćuje da bi Tisak mogao imati sve u svojim kioscima osim novina. Odnosno, tiskovina će na Tisku još gdjegod i biti, ali neće zato Tisak novine distribuirati. Kiosci, trafike, mogle bi ostati bez novina. Tisak bez tiska. Da je samo jezik u pitanju bilo bi nevjerojatno da Tisak ostaje bez tiska. S obzirom na to da je više od jezičnog u pitanju, lako je zamisliti kako sutra Pošta ostaje bez pošte, ljekarne bez lijekova, a ni društvo takvom društvu više neće biti potrebno. Zakoni tržišta, igra brojki, utrka za profitom…. Kraj svega toga kome treba društvo!? Ne traži se društvo, već se traži potrošač. A toga ima. I sapunica u kojima će nas suptilno obavijestiti kako nema potrebe ni za novinama, ni za pismima, ni za čim.

»O suvremenoj tehnološkoj mijeni medijske industrije zna se štošta, ali samu instituciju kioska poznajemo razmjerno slabo, premda je internet preuredio i nju. Novinski kiosk preobrazio se u nešto epohalno drukčije prije negoli smo ga ozbiljnije istražili u izvornom, klasičnom izdanju. Svjedočimo tome svaki put kad posjetimo neki Tiskov umreženi »centar usluga« s ponudom omanjeg šoping-centra čije prenapeto šarenilo na isturenim stalcima uređuju minuciozni planogrami, i u kojem se još samo neznatno prodaju novine, a rjeđe se traže i cigarete, kao drugi nekoć najzastupljeniji artikl. A donedavno je kiosk ili trafika bio nezaobilazno informacijsko te informativno čvorište, sjecište društvene nervature prvog reda, pa ni slavna krležijanska kutija olovnih slova ne bi bila značila to što predstavlja, makar u medijskoj branši, bez ove limene kutije na ulici. Njezina historijska uloga dugog trajanja nije stoga nipošto samo fizička i merkantilna, nego u punoj mjeri politička i kulturna«, piše Igor Lasić u knjizi za izložbu, u tekstu »Tisak, od štampe do presije«.

Treba čuvati trafike. Treba čuvati one koji u trafikama rade. I treba kioscima dati tiska, jer bez njega trafika nije trafika već obična trgovina koja ne nudi dobar razlog za priču s trafikantom i trafikanticom. Na vratima zvoni zvono. Susjeda je. Moli malo starih novina. Uvijek je dobro, uvijek je potreba doma imati starih novina.