Novim romanom naslovljenim »Bezdan« bosanskohercegovački književnik Josip Mlakić još je jednom dokazao da nedvojbeno spada u red najboljih književnika koji u 21. stoljeću stvaraju na hrvatskom književnom jeziku. Ono što iznova oduševljava kod Mlakića jest to da koliko god mijenjao teme o kojima govori i žanrove kroz koje se izražava, uvijek to radi sjajno i vrlo dojmljivo.

Već debitantskim romanom »Kad magle stanu« (2000.) izuzetno je dobro opisao tragediju rata devedesetih na prostorima Bosne. U »Živima i mrtvima« (2002.) spojio je tragediju nacionalističkih mržnji i ratova vodenih četrdesetih i devedeseih godina prošlog stoljeća na ovim prostorima.

U »Planetu Friedmanu« poigrao se, pak, uspješno SF-obrascima i distopijskom slikom svijeta. »Božji gnjev« (2014.) jedan je od ponajboljih domaćih trilera, a »Svježe obojeno« iznimno upečatljiv pogled na rat očima djeteta, dok je »Majstorović i Margarita« duhovita i ironična kritika suvremenog hrvatskog društva. Svemu tome sad treba pridodati i na samom kraju prošle godine objavljen »Bezdan«, bolnu priču o starosti i prolaznosti života.

Parkinson

Tugu i bol starosti, pogotovo užas samoće koji se događa kad umre netko s kime je proveden veći dio života, Mlakić je odlično obradio u romanu u kojem se naizgled ne događa ništa, a u osnovi se događa – baš sve. Mlakić je svoj jedanaesti roman podijelio u tri cjeline od kojih prva donosi priču o paru starih ljudi koji se po završetku Domovinskog rata vraćaju u svoje razoreno selo i nastoje, uz pomoć sina koji živi u Zagrebu, obnoviti život. Naravno, to ide teško, a taj pokušaj tim je teži što Parkinsonova bolest uzima sve više maha kod starice koja zaboravlja sve, pa čak i čovjeka s kojim je provela život, te je smještaju u bolnicu.

Čvrsta struktura

Mlakićev kratak i jezgrovit lirski roman u svom proznom dijelu ima čvrstu dramsku strukturu koja je u prvom dijelu utemeljena na kratkim dijalozima dvoje ljudi koji i inače nisu puno pričali, a u drugom na nešto složenijim i intelektualnoj razini likova primjereno jačim opisima i monolozima starca. Završni poetski dio romana, zbirka od 24 pjesme, upotpunjuje na poseban način emocionalni i idejni svijet romana učvršćujući sve stvoreno u pažnje vrijednu cjelinu koja ostavlja snažan utisak.

Stil lišen svake patetičnosti i pretjerivanja u izrazu idealno odgovara tuzi ogoljele jeseni života četvero starih ljudi koji se s pravom osjećaju sami na svijetu, a intenzitet te samoće raste kod muškaraca koji shvaćaju da će vrlo brzo ostati posve sami i kojima se zbog bolesti njihovih životnih družica urušava i jedino lijepo što su imali – sjećanja. Prizori svakodnevice maestralno su, gotovo dokumentaristički pretočeni u kratke dijaloge i jednostavne opise, a neminovno približavanje kraja života u nizu naizgled banalnih i jednostavnih epizoda iz svakodnevice podignuto je na iznimno visoku emocionalnu i estetsku razinu.