Ursula von der Leyen i njena druga Europska komisija dobili su jučer podršku više od pola zastupnika Europskog parlamenta. Ne puno više od pola. Ali opet preko toga.

Kada je prije pet godina prvi put došla na čelo Europske komisije, Von der Leyen ni sanjati nije mogla što je sve pred njom. Što će sve događati i u svijetu i u Europi. Nije jadna znala što je čeka. Da jest, možda bi pobjegla glavom bez obzira. Moguće da je očekivala glatkih i lagodnih pet godina u kojima će u EU-u ionako glavnu riječ voditi Angela Merkel i Emanuel Macron. A ona da će samo sekundirati. Da će predsjedati starim normalnim kakvo je uz manje ili tek ponekad nešto veće probleme dočekalo i ispratilo sve prijašnje predsjednike Europske komisije u zadnjih nekoliko desetljeća. Očekivala je možda tek malo natezanja oko daljnje budućnosti Unije, naravno i saniranje posljedica Brexita koji jest bio dotad nezabilježen događaj. Nitko nikada prije Velike Britanije nije napustio EU. Ali, opet i to je nekako išlo svom kraju. Britanci su na kraju otišli, ionako su, mišljenje je dobrog dijela europske političke elite, samo više smetali nego što su pridonosili.

Da bi na kraju ispalo da valjda ni sama Von der Leyen ne može do kraja dokučiti je li joj šokantniji bio početak ili možda kraj njenog prvog mandata. Naime, samo par mjeseci nakon njegovog početka, u proljeće 2020. dogodila se prva pandemija nakon španjolske gripe koja je poharala svijet prije sto godina. A samo par tjedana prije kraja njenog prvog petogodišnjeg mandata svijet je došao na rub trećeg svjetskog rata nakon što je Joe Biden dopustio Ukrajini da američkim dalekometnim raketama gađa ciljeve unutar Rusije. Možda tek nekakav tračak nade u bolje sutra novoj Europskoj komisiji daje činjenica da je na dan njenog izglasavanja u Europskom parlamentu proglašeno primirje između Hezbolaha i Izraela. Prva dobra vijest kada su u pitanju dva globalna rata. Gotovo da čovjek ne povjeruje.

Ali ako činjenica da je Izrael zatvorio jedan front ipak daje EU-u neke nade da se krenulo prema starom normalnom, i ona će brzo nestati nakon što Donald Trump 20. siječnja sljedeće godine konačno obznani kojom će visinom carina napasti sve EU proizvode namijenjene američkim potrošačima. Bit će to ekonomski udarac za EU ravan onom vojnom koji je doživjela Ukrajina kada je Putin prije tjedan dana isplatio svog prvog orešnika.

Bilo bi super biti muha na zidu u prostoriji kada će Von der Leyen na prvom sastanku s novim američkim predsjednikom pregovarati trgovinske odnose Amerike i EU-a. Bit će joj to moguće i puno stresniji trenutak od onog kada je saznala da se pokreće nekakva istraga o nabavi Pfizerovog cjepiva za cijeli EU. Jedino šokantnije od toga bio bi događaj u kojem bi Trump dogovorio nekakav separatni sporazum s Putinom, a onda ostavio Europljane da se dalje sami bave razjarenim ruskim predsjednikom čijih je puno vojnika postradalo od oružja koje su zemlje članice EU-a poslale Ukrajini. Europa je u takve aktivnosti ušla prilično nevoljko, poznata je to činjenica, ali je na kraju odradila sve što je Washington od nje tražio. Da bi se sada mogla naći u situaciji da se bez američkog kišobrana mora suočiti s Putinovim gnjevom.

Naravno, ovo su samo na brzinu nabacane mogućnosti. Nitko ne zna što će se događati ni u prvih šest mjeseci sljedeće godine, a kamoli na duži rok.

Razlika između početka prvog i ovog mandata Von der Leyen jest u tome da prije pet godina nije mogla ni slutiti da bi joj moglo biti tako teško. Pa shodno tome, naravno, nije ni promišljala kako će to teško izgledati. Sada može biti potpuno sigurna da će joj teško biti. Ali ni sada ne može predvidjeti kako bi to teško točno moglo izgledati. Američke carine samo su jedan manji dio onoga neugodnog što čeka EU u sljedećih pet godina. To hoće li Trump ići u zaustavljanje rata u Ukrajini, moguće ne zna ni on sam. Hoće li se rat na Bliskom istoku proširiti na Iran, moguće ne zna ni Natanyahu. Hoće li se ta dva rata možda i spojiti, također ne zna ni jedan od njih. Pa shodno tome ne zna ni EU.

Odnosno zna još manje jer će Unija, što god se na kraju dogodilo, u svemu tome samo sekundirati i Americi i Izraelu. EU jest ekonomski div, ali je i dalje vojni patuljak.