Jasna Held, prva hrvatska profesionalna pripovjedačica, u svijet pripovijedanja ušla je u teškim trenucima rata, posebno u njezinom rodnom Dubrovniku, a priče su postale izvor utjehe ne samo za nju, već i za sve one koji su je slušali. I danas ova pripovjedačica vjeruje u moć bajki, a njezina strast za pripovijedanjem inspirira publiku svih uzrasta.

– Iako sam pripovijedala puno ranije svojoj djeci, za vrijeme Domovinskog rata sam prvi put imala priliku pripovijedati i drugima. Tada sam doživjela ono što sam i osobno osjetila već mnogo puta – osjećaj olakšanja i mira nakon svake ispričane bajke. Primijetila sam da su se i ljudi, koji su me slušali, osjećali bolje. Tako bajke djeluju na ljude, započela je Held.

Pravo vrijeme

Danas je tehnologija nesumnjivo uzela maha, napose kod djece koja su nerijetko preplavljena različitim sadržajima, pa smo je upitali gdje se nalazi pripovijedanje u svemu tome.

– Mislim da je baš pravo vrijeme za pripovijedanje, više no ikad prije. Djeca su najvjerniji slušatelji, pogotovo ona koja su zasićena s tim virtualnim svijetom. Oni zarone jako duboko u priču sa mnom. Djeci treba pričati, to im treba. Oni će vam odmah reći i zasjat će im lice, i to je već dovoljno jer potvrđuje da im je itekako zanimljivo slušati, kaže ova profesionalna pripovjedačica.

Najčešće pripovijeda djeci starijoj od pet godina, ali i odraslim osobama, ovisno o prigodi jer su bajke, kako navodi, namijenjene svakom tko je spreman prepustiti se čaroliji priče i izvući neku poruku iz nje ili inspiraciju.

Foto Facebook

– Uvijek kažem da djeca do pet godina još žive u bajci, pa im one zapravo i ne trebaju. No, starija djeca već mogu aktivno pratiti priču i uroniti u svijet koje bajke donose. Pripovijedanje je jako važno jer djeci pomaže da zavole riječ, kako govornu, tako pisanu. Štoviše, potiče ih na sam dobar govor i na maštu, naglašava Held.

Most između bajke i stvarnosti

Pripovijedala je diljem Europe, od Švicarske, Njemačke, Austrije, Velike Britanije, Bosne i okolnih susjednih zemalja, pa je ispričala kakvo je iskustvo pričati na engleskom jeziku.

– Razlika je u tome što engleski jezik poznajem samo u smislu govornog načina, znači ne može biti niti blizu onoga kako govorim na svom materinjom jeziku. Kada nastupam u inozemstvu, onda uglavnom pripovijedam odrasloj publici. Jednom prilikom kada sam pripovijedala u Berlinu zamolili su me da im ispričam jednu priču na hrvatskom jeziku. Bilo mi je neobično pripovijedati na jeziku koji publika ne razumije, ali su inzistirali. Tako sam im ispripovijedala jednu našu kratku hrvatsku bajku. Nakon toga su me upitali: »Je li to bila poezija?« To je bio njihov doživljaj, iako me nisu razumjeli, ispričala nam je Held, koja bi jednog dana voljela pripovijedati i na nekom drugom kontinentu.

Pripovjedač kroz glas, pokret, mimiku, emociju nadilazi puke riječi te stvara most između svijeta bajke i stvarnosti čineći priču opipljivom. Pritom Held napominje da je pripovijedanje prethodilo glumi s kojom dijeli slične tehnike.

Foto Luka Jeličić

– Pripovjedači su ti od kojih su glumci učili, a ne obrnuto. Ako se čini danas da pripovjedači uzimaju nešto od glumaca, to je zato što su glumci već prije posudili tehnike pripovijedanja. Pripovjedač je postojao prije glumca, a ne obrnuto, objašnjava Held sa smiješkom.

U svijetu narodnih bajki, kako nam otkriva, naslovi ništa ne znače jer često nisu postojali jer su se najčešće prenosile usmenom predajom. Bajke su se počele zapisivati prije nekih 200-tinjak godina, a tada su počele dobivati i naslove. Međutim, Held kaže kako nam ne bi ništa značili ti naslovi jer ona obično priča bajke koje su nepoznate. Na pitanje kako se uživljava u priče, odgovara nam – vrlo lako!

– Cijela tajna pripovijedanja je u tome da trebate biti tamo, prisutni. Kako doći do toga, to je već druga priča. Zato ja često na kraju svog pripovijedanja kažem sljedeće – »I ja sam tamo bila, medovinu pila, s usnama mi teklo, u usta doteklo!«.

Ova profesionalna pripovjedačica svoju inspiraciju crpi iz bogate osobne biblioteke, koja obuhvaća brojne stare, ali i novije knjige što na hrvatskom, što na engleskom.

– Ne znam točno koliko knjiga imam, ali rekla bih da ih je više nego u mnogim knjižnicama. To su dragocjena izdanja, zbog čega ih mi pripovjedači čuvamo s velikom pažnjom. Ako posuđujemo, to radimo isključivo uz našu prisutnost, kao što se postupa s vrijednom zavičajnom zbirkom koja se ne posuđuje izvan knjižnice, ističe ova talentirana pripovjedačica.

Drevno nasljeđe

Za Held su ove knjige iznimno vrijedne jer sadržavaju rijetke priče koje su, srećom, zapisane i sačuvane – priče koje su se kroz povijest prenosile isključivo usmenim putem. No njezino znanje ne potječe samo iz knjiga, mnoge priče koje zna i prenosi naučila je izravno od drugih pripovjedača. U neke priče uroni odmah, dok joj za neke treba vrijeme.

– Svaku priču potrebno je oblikovati i ispričati vlastitim riječima. Nije to isto kao tekst na papiru. Kad čitate priču, izgovarate tuđe riječi. Ali kad pripovijedate, to postaju vaše riječi. Bajke su samo usmena priča, govori Held, pojašnjavajući kako misli isključivo na narodne bajke i tradicionalne priče koje su stare tisuće godina.

Naglašava da bajke nose drevno nasljeđe koje nadilazi sve promjene vremena i prostora.

– Čak su i znanstvenici, baš tijekom pandemije, otkrili dokaze da su bajke stare više od 5.000 godina. Ali, postojale su i prije toga, kaže, još jednom ističući važnost pripovijedanja kao mosta između prošlosti i sadašnjosti i budućnosti.

Upitali smo Held pripovijeda li suvremene hrvatske bajke, poput onih koje je napisala Ivana Brlić-Mažuranić, ali otkriva nam kako nije sklona pripovijedanju autorskih bajki.

– Velika je razlika između autorskih bajki i narodnih bajki. Ja vam pričam narodne bajke. Autorske bajke pripovijedam samo u okviru nekih posebnih projekata. Izbjegavam pričati autorske bajke jer, kako da kažem da se nitko ne uvrijedi, to je posve druga kvaliteta u odnosu na narodne bajke. Znanstvenici, matematičari i fizičari istraživali su raspored brojeva i ritam u narodnim bajkama i ustanovili su da bi jedan pisac mogao provesti cijeli život pišući jednu bajku i nikada ne bi uspio postići tako savršen raspored kao što je onaj u narodnoj bajci, kaže Held.

Za nju bajke nisu samo priče, već i oblik umjetnosti u kojem se svaka riječ, svaki detalj, usklađuje s nekim univerzalnim ritmom, što čini narodnu bajku nečim neponovljivim i gotovo savršenim.

Sve povijesne epohe

Iako je uobičajeno mišljenje da bajke uvijek imaju sretan kraj, Held nas ispravlja u tom.

– To nije uvijek točno. Ne završavaju sve bajke sretno. One bajke koje nemaju sretan završetak, to sigurno znate da su za odrasle. To nije za djecu. Djeci pripovijedam samo bajke sa sretnim krajem. To je jako važno, ističe.

Dodaje kako je bajke vrlo teško definirati.

– Bajka je jedna mudrost koja se prenosila kroz čovječanstvo više tisuća godina. Dovoljno je samo zapitati se koja je važnost bajki i kako je moguće da je, primjerice, jedna bajka prenošena toliko dugo kroz povijest. Ljudi su je slušali prije više tisuća godina, a možemo je slušati i danas. Kako je to moguće? Čega se ta bajka tiče, ako je i danas nama potpuno prihvatljiva? Rekla bih da je dovoljno samo postaviti to pitanje, pa bismo možda dotaknuli biti svega toga, govori Held.

Kaže da bajke nadilaze vrijeme i prostor progovarajući o temeljnim ljudskim vrijednostima i pitanjima koja ostaju relevantna kroz sve povijesne epohe.

– Narodna bajka, njezine vrijednosti, one se tiču nečega vrlo bitnog, nešto što je direktno povezano s nama, s našim bićem, s našim postojanjem. Tiču se svijeta, tiču se svega što nas okružuje, svega onoga što mi jesmo, svega zbog čega jesmo i gdje jesmo, govori.

Bilo bi idealno kad bismo svi imali recept, ali – nemamo, pa moramo stvarati vlastite recepte, istaknula je Jasna Held te na kraju ovog našeg razgovora podijelila svoju životnu filozofiju koja je nedvojbeno povezana s pripovijedanjem.

– U narodnim bajkama pronašla sam na mnoga svoja pitanja, nedoumice, traženja, tajne gdje leže odgovori. Pomogle su mi u mojoj mladosti, osobito tinejdžerskoj dobi, i uvijek sam se osjećala bolje kada bih ih pročitala. Puno kasnije sam saznala da bajke djeluju terapeutski, i to ne samo za one koji slušaju, nego i za one koji ih pripovijedaju. Tako da, eto, to je smisao – da prenesem te priče drugima i da zajedno putujemo tim čudesnim svijetom, zaključuje pripovjedačica Held, koja je više puta imala priliku pripovijedati i slijepim i slabovidnim osobama, kao i djeci s posebnim potrebama, kojima je to, kako ističe, jako značajno, baš kao i za sve nas.

O pripovjedačici

Jasna Held je jedna od najistaknutijih hrvatskih pripovjedačica koja godinama svojim radom promovira i obogaćuje kulturu pripovijedanja, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu. Pripovijedanjem se bavi još od 1994. godine. Već 2004. godine sudjelovala je na prestižnom susretu Europskih pripovjedača bajki (EPOS) u Njemačkoj, a ubrzo nakon toga uslijedili su njezini nastupi na uglednim festivalima u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Velikoj Britaniji. Tijekom godina postala je prepoznatljivo ime na europskoj sceni pripovjedača, donoseći tradiciju i magiju narodnih bajki širokoj publici. Na festivalima poput »Im Fluss Der Worte«, »Beyond The Border« i »Zwischen-Zeiten« stekla je status vrhunske umjetnice u svijetu pripovijedanja, a priznanje je doživjela i od renomiranog britanskog teatra pripovijedanja, koji ju je svrstao među 10 najboljih europskih pripovjedača izvan Velike Britanije. Od 2007. godine aktivna je članica Hrvatskog centra za dramski odgoj (HCDO), u sklopu kojeg je u Zagrebu održala brojne radionice i seminare za odgojitelje, nastavnike i druge stručnjake, surađujući pritom i s Agencijom za odgoj i obrazovanje. Na tim edukacijama posvetila se razvoju vještina pripovijedanja bajki i priča, dijeleći svoje znanje s onima koji rade s djecom i mladima. Njezina predanost i stručnost dodatno su prepoznati 2017. godine, kada je postala počasna članica udruge »Vilinput«.