Knjiga možda danas više nije toliko u modi, ali onaj koji čita uvijek će biti moderan, napredan, bogat duhom… Jer, čitanje otvara oči, širi vokabular, svijest, horizonte i perspektive, ali jednako tako otvara i srce, nerijetko ga čisti i liječi, ispunjava smislom, mirom, ljubavlju… Ili, kako to manje patetično kaže Miro Gavran: »Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju.

Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi to shvatio.« A oni koji znaju odrediti pravu vrijednost knjige, bilo doslovno ili figurativno, zasigurno su Tomo Vučinić i Saša Dmitrović, vlasnici najstarijeg antikvarijata u Hrvata. Naravno, riječ je o riječkom Antikvarijatu Mali neboder, smještenom u Ciottinoj ulici na kućnom broju 20. U prostoru od 87 četvornih metara, vrlo dobro i zanimljivo raspoređenog u nekoliko soba i jednom polukatu, smješten je začudni fond koji broji između 20 i 25 tisuća naslova. Krcat slikama, grafikama, bojama i mirisima, antikvarijat stvara pravu knjišku atmosferu. Police i police, redovi i redovi knjiga, starinska peć i sjedala, miris požutjela papira, čaja ili kave… Sve to uvlači u neka bolja i ljepša vremena, stvarajući u umu predodžbu toplog i sigurnog doma za kojim svi tragamo i čeznemo.

Odredište kolekcionara

Antikvarijat Mali neboder nezaobilazno je odredište strastvenih kolekcionara, poznavatelja starih i rijetkih primjeraka knjiga, ali i onih drugih – »običnih« knjigoljubaca. Mjesto je to na kojem se često mogu sresti posljednji romantici, hipersenzibilni intelektualci, neprilagođeni individualci, sanjari i boemi… Ustvari, svi oni marginalci i manjinci s kojima današnje kapitalističko i konzumerističko društvo ne zna što bi, kako bi i gdje bi, a upravo su oni najčešće posljednji bastioni svijesti i savjesti, humanosti, ljudskosti… O legendarnoj riječkoj kulturnoj instituciji, njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ponudi i potražnji, trendovima, (ne)zainteresiranosti prosječnog čovjeka i svijeta za čitanjem i spoznajama porazgovarali smo s Tomom Vučinićem, jednim od dvojice vlasnika Antikvarijata Mali neboder. Pa krenimo redom, iliti »ab ovo«.

Foto Vedran Karuza

– Prvo i osnovno, bitno je reći da je ovo najstariji antikvarijat u Hrvatskoj koji djeluje na istom mjestu od osnutka. Osnovan je davne 1962. godine u današnjoj Ciottinoj ulici, a utemeljila ga je Matica hrvatska. Ispočetka se zvao Antikvarijat Matice hrvatske. Tada je Ciottina ulica nosila ime Đure Matijevića i Đure Đakovića, stari Fijumani pamte je i kao Via Carducci, a tek rijetki kao Via dei Cappuccini. Kasnije je ime promijenjeno u Antikvarijat »Fran Kurelac«. To je otprilike vrijeme hrvatskog proljeća, dakle negdje oko 1971. godine, kad i Matica hrvatska postaje Nakladni zavod Matice hrvatske. Kolokvijalno su ljudi antikvarijat zvali Matičin antikvarijat, kasnije samo »Fran Kurelac«. Kasnih 90-ih, točnije 1998. godine, kolega Saša Dmitrović i ja preuzimamo antikvarijat i od tada se zove Antikvarijat Mali neboder po zgradi u kojoj se nalazi, govori Vučinić, prezentirajući nam pritom ključne godine i događaje vezane uz povijest i transformaciju samog antikvarijata.

Naše iduće pitanje odnosilo se na kulturno-društvenu ulogu antikvarijata u lokalnoj zajednici kroz povijest.

Foto Vedran Karuza

– Logično, uloga u lokalnoj zajednici kroz povijest se mijenjala ovisno o onome tko je vodio antikvarijat i kakav je bio njegov pristup onome što nudi. Koliko se sjećam kroz pričanje ljudi koji su ovdje dolazili, u nekim ranijim vremenima dosta su se kupovali stripovi i talijanski romancini. Dakle, ispočetka naglasak nije toliko bio na antikvarnoj knjizi. S našim preuzimanjem antikvarijata, utkali smo svoje afinitete i ambicije, ali smo čitavo vrijeme uvjetovani okolinom i potražnjom. Oduvijek smo imali ideju da naš naglasak bude na lokalnom asortimanu i literaturi, a onda tek na općenitom i svakodnevnom. I danas u ponudi knjiga iz područja književnosti i povijesti nudimo one knjige koje govore o lokalnoj i regionalnoj povijesti Rijeke, Hrvatskog primorja, Kvarnera i Liburnije, Istre, Like i Gorskog kotara. Usto nudimo velik broj naslova nacionalne i svjetske povijesti. Imali smo ideju i da moramo imati dobru ponudu knjiga pomorske tematike, s obzirom na to da se u našoj blizini nalazi pomorski fakultet, ali i na činjenicu da je grad imao i ima luku, brodogradilište, pomorsko-povijesnu baštinu, pozadinu i priču, otkriva Vučinić.

Ponuda i potražnja

Dodaje kako je u međuvremenu ponuda išla u smjeru trendova. Kako su se oni mijenjali na tržištu, tako se prilagođavala i ponuda. A što je danas aktualno, što se traži i kupuje, pokušali smo saznati od vlasnika antikvarijata. Kako kaže, potražnja je šarolika i traži se od svega pomalo.

Foto Vedran Karuza

– Moramo razlikovati ponudu koju imamo online, katalošku ponudu u sklopu koje je moguće kupiti sve što se može kupiti u bilo kojem dućanu u Hrvatskoj i svijetu. Da nemamo webshop teško bismo opstali. To je gola činjenica. S druge strane, ljudi koji dolaze ovdje vole kopati i tragati za onim knjigama koje se ne mogu kupiti u knjižarama, a koje su zanimljive, rasprodane, rijetke… Riječ je o knjigama koje se ponekad i mogu nabaviti u redovnoj knjižarskoj prodaji, ali se kod nas kupuju bitno jeftinije jer su to knjige iz druge ruke. Kad je riječ o područjima, nema nekog pravila. Posjetitelji knjige izabiru po svojim afinitetima. Generalno govoreći traži se beletristika, knjige o prirodi, pčelarstvu, planinarenju… Tu su i djela klasične književnosti, lektira, ono što je u danom trenutku popularno. Nekad su to bili hitovi poput Harryja Pottera, Gospodara prstenova, Igre prijestolja… Od pjesnika se traže Tin Ujević, Sergej Aleksandrovič Jesenjin, Charles Baudelaire, Pablo Neruda… Prodamo i poneki jezični priručnik, priručnik o zdravlju, samopomoći, govori naš sugovornik.

Foto Vedran Karuza

Uz antikvarijate se veže i udžbenički moment, ali problem se u tom segmentu javlja, kako kaže Vučinić, zato što se sve manje uči iz knjiga, pogotovo na fakultetima.

– Sve manje i manje se traže udžbenici, srednjoškolci još uvijek traže poneke obvezne knjige, ali se i oni već snalaze na razne načine. Umreženi su i danas im nije problem doći do informacija, ističe Vučinić.

(Ne)popularnost knjiga

Vlasnika antikvarijata pitamo kako odolijeva vremenu digitalizacije, interneta, društvenih mreža i inih virtualnih sadržaja.

– Teško se danas u toj priči od bezbroj mogućnosti progurati s knjigom. Mi se nadamo da ćemo barem još neko vrijeme poživjeti u knjižnoj priči. Postoji ogromna ponuda knjiga. Velik broj knjiga ulazi k nama, ali slabo izlaze. To nam govori da je knjiga danas u potpunosti zanemarena. Ona više nema ni dekorativnu svrhu kao predmet u kućama. Mi se nadamo da će knjiga doživjeti nekakav »rivajvl«, ali to nikad neće biti dovoljno da se dostignu neka prošla vremena. Bit će kako bude, a mi ćemo u cijeloj toj priči tražiti svoje mjesto pod suncem… Iako, vjerujem, knjige će uvijek biti, ali pitanje u kojem obliku i na koji način, smatra Tomo.

Foto Vedran Karuza

Ono što je možda u cijeloj priči oko knjiga najtragičnije jest to što su posljedice nečitanja itekako vidljive kod novih generacija. Kod učeničke populacije uočavamo sve više teškoća u učenju, pažnji, koncentraciji, govoru… Nije teško zaključiti da su uzrok instant digitalni sadržaji. Pojmovi poput digitalna demencija više nisu novi.

Vučinića pitamo što napraviti da se knjiga danas ponovo popularizira.

– To je pitanje sustavnog promišljanja školstva, čak i pitanje kućnog odgoja. Ne možete nikoga uvjeriti da je čitanje dobro ako od malih nogu nije vidio roditelje da čitaju. Kad bi barem ljudima knjige stajale na policama u dekorativne svrhe kao nekad… Nekad si uzeo knjigu u ruke iz dosade, prolistao i na taj način ušao u svijet čitanja. Temeljne knjige danas su nepotrebne i ne prodaju se, a to su enciklopedije i rječnici. To su nekad bili temelji svake biblioteke, a danas više nitko nema te knjige na polici, govori naš sugovornik.

Javne aukcije

Zadnjih desetak godina Antikvarijat Mali neboder dosta je angažiran oko organizacije aukcija. Organiziraju se jednom ili dvaput godišnje, što predstavlja dodatni vid prodaje i prezentacije ponude.

– Na taj način odabiremo vrednija izdanja, koja se kategoriziraju tako da se orijentiraju prema potražnji, modi i trendu, onome što je na tržištu konkuretno. Za aukciju se odvajaju naslovi koji su zanimljivi po nekim specifičnostima: izdanju, opremi, rijetkosti, potpisima i drugim atributima vezanima uz knjigu. To su pretežno iznimno rijetka izdanja, a aukcijskom prodajom se nastoji knjigu prodati za bolju cijenu od one ponuđene. Aukcije su javne, što znači da zainteresirani mogu dati ponudu na određenu početnu cijenu, i to direktnim sudjelovanjem ili davanjem kuvertirane, tzv. pisane ponude kojom daju svoju maksimalnu ponudu. Takav način smo izabrali jer je atraktivan i demokratičan u smislu da ako je nešto vrlo rijetko, a postoji nekoliko potencijalnih kupaca, vlasnik će postati onaj koji da najvišu ponudu, ističe Vučinić.

Dodaje kako su aukcije namijenjene specifično ljubitejskoj populaciji kupaca, koji su većinom kolekcionari.

– Kroz aukcije smo se specijalizirali za područja suvremene umjetnosti, nadrealizma, zenitizma, neoavangarde… Nismo se toliko orijentirali na stare knjige, koliko na ono što možemo naći i prodati. Lako je zamišljati da ćemo nuditi inkunabule, glagoljice, ali tih stvari ima malo i nisu u trendu, pojašnjava vlasnik najstarijeg riječkog antikvarijata.

Kad je riječ o budućim aukcijama, prva će se 30. studenog održati u Zagrebu u prostoru Mađarskog kulturnog društva »Ady Endre«. Riječki antikvarijat ponudit će svoje raritete, a bit će ondje i knjige iz zagrebačkih antikvarijata Biblos i Vremeplov te ljubljanskog antikvarijata Glavan.

Pitamo Vučinića i da nam otkrije poneka rijetka i vrijedna izdanja iz asortimana riječkog antikvarijata.

– Nastojimo pronalaziti knjige koje će se uvijek tražiti i koje su rijetke, zanimljive, a ne moraju biti stare ni najstarije, jer je starost samo jedna karakteristika. Najstarije knjige ne moraju biti i najskuplje jer te dvije značajke ne ovise jedna o drugoj. To kod knjiga ne vrijedi zato što je knjiga višeslojan kulturni proizvod i vrednuje se zbog različitih karakteristika, a to je upravo ono što u njoj piše, kako izgleda, tko je radio nešto na njoj, u koje je vrijeme objavljena i u kojim okolnostima. Najbolji primjer je nedavno preminuli pjesnik Danijel Dragojević čija prva i jedina izdana knjiga iz šezdesetih i sedamdesetih godina doseže višu cijenu nego neki naši puno razvikaniji autori i klasici hrvatske književnosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća, objašnjava Vučinić.

Foto Vedran Karuza

Velike face

Ističuće da je, u procesu nabave i plasiranja knjiga, njihova uloga da pronađu, nabave i plasiraju ono što traže kolekcionari, pasionirani sakupljači ili institucije kojima nešto nedostaje.

– Imamo mi u ponudi i po 200 godina starih knjiga, ali one nisu toliko vrijedne. Primjerice, imamo vrijedna prva izdanja Krležinih djela kao što su »Hrvatski bog Mars«, »Moj obračun s njima«, »Vražji otok«, »Tri simfonije«, »Balade Petrice Kerempuha«… Zanimljivo je i prvo izdanje »Družbe Pere Kvržice«, autora Mate Lovraka. Istaknuo bih knjižicu »Diktator« Josipa Severa, pokojnog zagrebačkog pjesnika, boema i odličnog prevoditelja Majakovskog.

Zanimalo nas je i tko je sve posjećivao antikvarijat od poznatih ljudi i »većih faca«.

– Uvijek su kod nas dolazili brojni umjetnici i svi oni povezani s knjigama, bilo da ih stvaraju, dopremaju, opremaju… Svojevremeno je dolazio Luko Paljetak ili Josip Bratulić koji je dobri duh svih antikvara u Hrvatskoj. Naravno, tu su naši lokalni književnici i mnogi drugi koji mi sada ne padaju na pamet. U svakom slučaju, mi bismo najviše voljeli da nas posjećuju naši ljudi, ali ih je sve manje. Želja nam je da što duže ostanemo u gradu i da budemo dio kulturne ponude grada, a vidjet ćemo što će biti. Mi smo, uz Zagreb, grad s najviše antikvarijata, a imamo tek dva. Taj podatak dovoljno govori o situaciji u kojoj jesmo, zaključuje Tomo Vučinić.

Vrijednost knjige u fizičkom obliku

Knjiga, osim što ima sadržajnu vrijednost, nezamjenjiva je u fizičkom obliku i mora biti dobro opremljena da bi bila kvalitetna. Na taj vizualni dio polagala se pažnja sve do vremena kompjutorske pripreme, dok se klasično grafički obrađivao slog, prijelom, dizajn korica i do tada je knjiga bila vrhunsko umjetničko djelo u svakom pogledu. Vučinić je radio u Rijeci nekoliko izložbi o vizualnom izgledu knjiga, počevši od Andrije Maurovića, Ljube Babića, a na Interliberu su kolega i on napravili kompletnu likovno-umjetničku opremu knjiga od 1900. do 1945. godine, gdje su bili uključeni od Ljube Babića, koji je otac likovno-umjetničke opreme, preko Tomislava Krizmana, Vladimira Kirina, vrhunskih slikara Milivoja Uzelca, Marijana Trepšea… Poslije rata, počevši s »Jamom« Ivana Gorana Kovačića koju su radili Edo Murtić i Zlatko Prica, s tim da je Murtić 1940. radio »Crvenog konja« Jure Kaštelana, a poslije Borisa Dogana i Vilima Svečnjaka koji zastupaju slikarski moment, dolazi do preokreta i totalnog dizajna – dolaze veliki umjetnici kao što su Aleksandar Srnec, Ivan Picelj, Mihajlo Arsovski, Mirko Ilić… Takvi umjetnici knjizi daju potpuno drugu umjetničku i cjenovnu dimenziju, a Vučiniću su najomiljenije upravo one knjige koje su bolje tehnički izvedene.