Riječanin Marko Andrić nedavno je imenovan pročelnikom Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) na nacionalnoj razini. Andrić je član riječkog HGSS-a već niz godina, tijekom kojih je sudjelovao u brojnim akcijama traganja i spašavanja unesrećenih na najrazličitijim zahtjevnim terenima, od šuma i planina do špilja i vodotoka, a u zadnjih nekoliko bio je i pročelnik.

Pitali smo ga što promaknuće na poziciju prvog čovjeka HGSS-a znači njemu osobno, a što za sam HGSS, odnosno koji su mu najvažniji ciljevi u iduće četiri godine, koliko traje mandat pročelnika.

– U HGSS-u smo svi volonteri, tako da meni osobno ovo imenovanje donosi u prvom redu još obaveza, nakon što sam pet godina bio na mjestu pročelnika riječke stanice. Naravno, riječ je o velikom priznanju za moj dosadašnji rad i velika mi je čast biti na čelu HGSS-a, s obzirom na to da je riječ o jednoj iznimnoj organizaciji i velikom broju jednako iznimnih ljudi koji u njoj dobrovoljno sudjeluju. Velika je to i odgovornost, a meni i mom timu će u fokusu sigurno biti helikoptersko spašavanje, zatim financiranje samog helikopterskog spašavanja i strateškog razvoja službe, a na višu razinu ćemo podići i unutarnji ustroj i školstvo i obuku. To su tri glavna cilja.

Helikoptersko spašavanje

Kada govorite o helikopterskom spašavanju, je li riječ o nabavi helikoptera s vitlom, o čemu se već duže vrijeme govori kada je riječ o akcijama HGSS-a koje bi takve letjelice učinile još bržima i učinkovitijima?

– Mi već tridesetak godina radimo helikopterske akcije spašavanja u suradnji s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom kao jedini u civilnom spašavanju u Hrvatskoj. I sada izvodimo akcije spašavanja koristeći vitlo na letjelicama HRZ-a, ali njihove letjelice nisu adekvatne za naše potrebe. Moram napomenuti da je suradnja s Ministarstvom obrane i HRZ-om po tom pitanju odlična, ali MORH se ne bavi strategijom civilnog spašavanja, tako da njihove letjelice nisu opremljene prvenstveno za tu svrhu, riječ je o prvenstveno vojnim helikopterima. U vrlo skorom vremenu otvorit ćemo razgovore s nadležnim državnim tijelima s ciljem pronalaženja adekvatnog modela helikopterskog spašavanja na vanurbanim područjima, a koji za državu ne bi bili preskupi ili neprihvatljivi. Helikopterskim spašavanjem u prvom redu želimo osigurati osobi unesrećenoj u vanurbanim uvjetima da čim prije bude spašena. Akcije spašavanja u vanurbanim uvjetima u pravilu su dugotrajne, zbog nepristupačnog terena, vremenskih uvjeta i drugih okolnosti.

Foto Vedran Karuza

Helikopter bi, da pojasnimo, omogućio dolazak na mjesto gdje se unesrećena osoba nalazi i njezino podizanje vitlom te transport do medicinske ustanove gdje će im biti pružena daljnja pomoć, u puno kraćem roku nego kada do unsrećenog morate stići i transportirati ga pješke do vozila kojim će biti prevezen do bolnice?

– Tako je, naravno, ako to situacija dopušta. Čak i ako nije moguć dolazak helikopterom do mjesta gdje se nalazi unesrećena osoba, njime se može transportirati spašavatelje do određenog mjesta, čime će se također ubrzati akcija spašavanja. Mi u tim vanurbanim akcijama do mjesta intervencije ne dolazimo cestom i vozilima, kao druge službe, nego po teškom terenu, zato i jesmo gorska služba spašavanja, ali zbog toga te akcije uglavnom, kako sam istaknuo, traju dugo. Cilj je skratiti to vrijeme i pružiti svim stanovnicima i gostima Hrvatske da budu čim prije zbrinuti. To je smisao svega.

Je li moguće iskombinirati spasilačke misije s helikopterskom službom hitne medicinske pomoći?

– Moguće je, međutim o tome moramo prvo razgovarati na razini institucija kako bismo pronašli najbolji model, ali to je vrlo zanimljivo rješenje. Neke države imaju helikopterske službe organizirane upravo na taj način i to je jedna dobra simbioza i sinergija. Mi jesmo izučeni za pružanje prve medicinske pomoći u vanurbanim uvjetima, ali bilo bi izvrsno kada bi medicinsko zbrinjavanje unesrećenih počinjalo odmah prilikom transporta. I smjernice Europske unije su takve da bi se trebalo ići k spajanju traganja i spašavanja s hitnom medicinskom službom. Helikopter, naravno, nije rješenje za sve, ali naša snaga je u tome da smo mi zemaljska i letačka služba, jer imamo obučene ljude za akcije spašavanja na tlu, ali i letačke misije pa shodno tome možemo akcije izvoditi na najbolji način, kombinirajući jedno i drugo, u skladu s okolnostima.

Najveća snaga

Kada je riječ o financiranju i ustroju HGSS-a, s obzirom na sve veći broj intervencija i sve veću potrebu za spašavateljima, smatrate li da treba početi razmišljati o profesionalizaciji HGSS-a?

– Jedna od najvećih snaga HGSS-a je volonterizam. Svi smo mi alpinisti, planinari, speleolozi, skijaši i tako dalje, osposobljeni da spasimo ljude koji se nalaze u sličnim situacijama u kakvima se i mi nalazimo, izvan urbanih sredina, i to je smisao HGSS-a, jer mi poznajemo osnove materije, plus što imamo tu nadogradnju za spašavanje. Profesionalizacija nije opcija.

Foto Vedran Karuza

Kada je riječ o volontiranju u HGSS-u, kako zakonski uskladiti volontiranje i svakodnevne poslove članova. Do sad je to bio problem jer, primjerice, članovi imaju pravo na slobodne dane kod poslodavca zbog intervencija, ali ne i zbog obuke, iako je ona ključna za uspješne intervencije, pa su članovi uglavnom uzimali godišnje odmore za obuku?

– Zakonom je riješeno da poslodavac ima pravo na naknadu kad zaposlenik koji je pripadnik HGSS-a ide na intervenciju, ali nažalost i dalje imamo problema jer članovi nerijetko ne mogu napustiti radno mjesto zbog odnosa s poslodavcem. Nekad je to zaista opravdano, jer su neki poslovi specifični i ne dopuštaju naglo, nenajavljeno izbivanje s posla. S druge strane, poslodavcima te naknade nisu baš adekvatne, jer poslodavac više gubi izostankom radnika nego što dobije naknade. U tom smislu, smatram da bismo, u razgovoru s državnim tijelima trebali probati naći neki zadovoljavajući modalitet, primjerice da poslodavci dobiju određene benefite kada zapošljavaju pripadnika HGSS-a, primjerice porezne olakšice. Obuke u HGSS-u traju i po nekoliko tjedana, pa članovi uglavnom uzimaju godišnje odmore, a bilo bi zaista dobro taj dio regulirati zakonski, da za obuku imamo dodatne slobodne dane. To se može riješiti izmjenama zakona, što ćemo i zatražiti, nakon obavljenih razgovora s ministarstvima, kad vidimo u kom smjeru bi izmjene mogle ići.

Međunarodne akcije

Koje su najčešće akcije spašavanja koje pripadnici HGSS-a izvode?

– To se uvelike razlikuje po pojedinim područjima. Djelujemo kroz 25 stanica, a kod svake se razlikuje morfologija terena, a time i vrste spašavanja koje se izvode. Kod brdskih dijelova zemlje, to su uglavnom akcije na planinama, na stijenama ili iz dubina kraških jama, dok je kod stanica u Slavoniji češće spašavanje na vodi i potražne akcije. Prosjek je zaista raznolik.

Odlazite i na akcije spašavanja i u druge države?

– Da. Jedna od akcija u kojoj smo sudjelovali, u zadnje vrijeme, bila je u Jablanici u BiH, nakon velikih poplava i odrona. Također, za istaknuti je prošlogodišnja međunarodna akcija spašavanja koja je bila u Turskoj, gdje smo sudjelovali kao jedna od brojnih speleospašavateljskih službi iz Europe na izvlačenju čovjeka s vrlo velike dubine od preko 1.000 metara, što je trajalo više dana i zahtijevalo vrlo velik broj spašavatelja i velike količine opreme.

Na što ljudi trebaju obratiti pažnju kada se bave aktivnostima u prirodi, što moraju imati od opreme, ili možda bolje pitanje – bez čega ne bi trebali odlaziti u prirodu?

Foto Vedran Karuza

– Teško je to reći, jer ovisi gdje se ide i kada se ide. U ovo doba godine, osim što treba kao i uvijek imati dovoljno tekućine, treba voditi računa i o toploj odjeći i obući. Po meni je najvažnije dobro se informirati gdje se ide, što očekivati, i na temelju toga ponijeti adekvatnu opremu te odjeću i obuću, bilo da je riječ o izletu bilo nekakvoj avanturi u prirodi. Suština svega je donijeti prave odluke na temelju svih dostupnih informacija. Nesreće se najčešće događaju iz subjektivnih razloga, odnosno loših odluka u određenom trenutku.

U javnosti i na društvenim mrežama sve češće se čuju zahtjevi da se akcije spašavanja trebaju naplaćivati, posebno stranim državljanima i onima koji su krajnjim neoprezom ili nemarom doveli sebe i druge u opasnost. Kakav je vaš stav po tom pitanju?

– Hoće li se akcije spašavanja naplaćivati ili ne, stvar je odluke Republike Hrvatske, odnosno državnih tijela. Republika Hrvatska je HGSS ovlastila za određene djelatnosti od interesa RH, koja nam je povjerila spašavanje ljudi u vanurbanim područjima. Mi tu zadaću ispunjavamo, financiraju nas lokalna samouprava i nacionalna sredstva, a dajemo svoje slobodno vrijeme kao volonteri, pa je shodno tome i cijena naših intervencija mala u odnosu na intervencije drugih službi. Mi smatramo da svaki građanin i gost naše zemlje ima pravo biti spašen, a hoće li se to naplaćivati i po kojem modalitetu, to nije pitanje za HGSS, već za državnu vlast.

Mi koji smo unutra zapravo živimo HGSS

Imate li dovoljno ljudi? Učlanjuju li se novi članovi, kako se postaje član HGSS-a i kakvi profili ljudi su vam potrebni?

– Imamo oko tisuću članova, od čega je aktivnog sastava otprilike 70 posto. Konstantno primamo ljude, trebaju nam, ali tendencija je da nove članove primamo uglavnom iz planinarskih, alpinističkih, speleoloških, skijaških i drugih krugova ljudi okrenutih planini i prirodi. Potičemo ljude da se bave tim temeljnim aktivnostima iz kojih onda prepoznajemo potencijalne nove članove, pozivamo ih i educiramo te upućujemo u sustav školovanja. Naravno, imamo problem sa starenjem stanovništva, kao i to što su ljudi danas možda više okrenuti sebi, a ne davanju sebe zajednici, pa je nešto teže naći ljude koji su spremni davati svoje vrijeme za spašavanje. Mi koji smo unutra zapravo živimo HGSS. Šalimo se da su, iako smo dobrovoljna organizacija, u njoj jedino ulazak i izlazak dobrovoljni, a sve ostalo je velika obaveza.

Broj intervencija raste, ali ne eksponencijalno

Kako objašnjavate rast broja intervencija, unatoč vašim i kampanjama drugih institucija kojima se ljude informiralo i upozoravalo na moguće opasnosti i kako ih izbjeći ili svesti na minimum?

– Broj intervencija raste, ali srećom nije riječ o nekakvom velikom, eksponencijalnom rastu. S godinama smo širili svoju djelatnost pa zadnjih godina osim spašavanja sa stijena, planina, iz špilja i jama, radimo i veliki broj potražnih akcija, kao i spašavanja prilikom poplava i tako dalje, pa je i samim time povećan broj akcija spašavanja. Uz to, raste broj posjetitelja naše zemlje, a i naši sugrađani se sve više okreću aktivnostima i boravku u prirodi, što nam je drago, ali treba znati da je u ljudskoj prirodi da uvijek želimo vidjeti i učiniti nešto više u svojim aktivnostima, što može dovesti do nezgoda. U nekim situacijama nezgode su zaista posljedica nepromišljenosti, ali često je riječ o ljudima koji su stradali u svojim aktivnostima u prirodi. Pri tom valja napomenuti da se daleko najveći broj akcija spašavanja odnosi na hrvatske državljane, a puno manje na strance, iako u javnosti i medijima dojam možda nije takav.