Deformacijama u našim glavama ne bavimo se sve dok vrag ne odnese šalu i »dotjeramo cara do duvara«, kaže
povezane vijesti
Nekadašnji riječki student medicine Davor Mucić jedan je od pet telepsihijatara na svijetu, odnosno istinski je pionir u liječenju osoba sa psihičkim problemima na daljinu. Život ga je na neobičan način odveo u Dansku, gdje je prije dvadesetak godina osnovao kliniku Mali princ. A priča o liječenju na daljinu nametnula se sama.
U ratno i poslijeratno vrijeme u Danskoj se zateklo puno izbjeglica, a mnogi i s problemima s kojima su se psihički teško nosili. Zbog nepoznavanja jezika nisu se mogli najuspješnije liječiti kod tamošnjih psihijatara, a uz prevoditelje je bilo prekomplicirano. Ta je okolnost bila zaslužna za životnu prekretnicu tada mladog psihijatra Mucića. Danas, nakon više od dvadeset godina prakse, osim što se zalaže za uvođenje telepsihijatrije kao obavezan predmet na fakultete, kad god može radi i na promidžbi mentalne higijene. Slično je razmišljao i kad je odlučio izdati prvi kantautorski album u kojem je spojio ljubav prema glazbi, te znanje i iskustvo psihoterapeuta. Pjesme koje je napisao i komponirao uglavnom su nadahnute pričama njegovih pacijenta, ali i njegov intimni katalizator.
U pogledu promidžbe mentalnog zdravlja za koje se psihijatar Mucić već godinama zalaže, prije nekoliko godina surađivao je i s glumicom Ksenijom Prohaskom na predstavi »Odakle ste vi, gospođo«, a tu je i recentni dokumentarni film »Mali princ telepsihijatrije« koji otkriva raznolikost osobnosti Davora Mucića kao psihijatra, skladatelja, tekstopisca te modnog dizajnera jer sve što nosi na sebi sam kreira, a onda to indijski krojači i sašiju.
Životna prekretnica
Izdali ste kantautorski album na kojem ste surađivali s vrhunskim glazbenicima, koliko dugo ste radili na projektu, kako ste došli na tu ideju?
– Kako mi je bilo neugodno isfuravati svoje ime u okviru kreativnosti koju pisanje pjesama za pjevanje podrazumijeva, krajem devedesetih sam smislio pseudonim Mali Princ. To je ujedno bio i naziv humanitarnog projekta s ciljem pomoći djeci bez roditelja. Ideja za takvu inicijativu nastala je kao rezultat mog višegodišnjeg rada s našim izbjeglicama u Danskoj. Kroz razgovore s pacijentima, shvatio sam da su u ratu svi propatili, neovisno o svom imenu ili porijeklu. Smatrao sam da djeca koja su ostala bez roditelja zaslužuju bolju budućnost pa sam 1999. pokrenuo humanitarni projekt Mali Princ kako bih pokazao da je zajedničkim snagama moguće napraviti nešto dobro i korisno. Dobio sam pomoć danske podružnice UNICEF-a kroz opremu za tjelesni odgoj i kompjutore u vrijednosti od 20.000 eura, a projekt je okupio više od stotinu umjetnika iz regije, ali i iz Danske, Švedske, Jamajke… Nije bilo jednostavno doći u kontakt sa svima i na brzinu realizirati zamisao. No, bilo je lijepo doživjeti pristanak mnogih kojima sam se obratio. Esma Redžepova, svjetska kraljica romske glazbe, rekla je: »Ne bih ti ja, Davore, pjevala za sve pare ovog svijeta, ali ovo što radiš je tako dobro i humano.«
I kako je prošao projekt?
– Kada je projekt završen i promoviran 2004. godine, na našim televizijama rečeno mi je da je prerano za takve pothvate. Projekt, sukladno tome, nikada nije zaživio, a pjesma »Od Sarajeva do Banjaluke«, na kojoj sudjeluju Dado Topić, Alen Islamović, Amir Kazić-Leo, Vajta, Esma Redžepova, Kornelije Kovač, Laza Ristovski i par zborova iz Kopenhagena i Beograda, nikada nije emitirana na nacionalnom radiju ili televiziji u regiji. Kao i svi sudionici na projektu, vjerovao sam da pjesma govori ono što većina normalnih misle i osjećaju. Činilo mi se kako je to bila himna svih nas koji rat ne vidimo kao opciju. Bio je to manifest mentalne higijene što se provlači i kroz sve što radim. Zbog toga sam ovu pjesmu uvrstio i na recentni album »Gdje nema vrata caruje zid«, smatrajući da zaslužuje novu šansu. Za dobre stvari ne postoji ni krivo vrijeme ni krivo mjesto.
Imali ste i psihijatrijsku praksu, kako je to išlo zajedno?
– Po završetku snimanja CD-a »Mali Princ«, 2004. godine, odlučio sam ostaviti posao psihijatra i doći ovdje, okupiti bend i svirati o ljubavi i pomirenju do jučer zaraćenim narodima. Istodobno sam dobio prvih 300.000 eura za prvi telepsihijatrijski projekt pa sam odluku o bendu malo odgodio. Mislio sam kako će to biti samo nakratko. No, rad s traumatiziranim izbjeglicama, na daljinu, bio je prekretnica u mojoj karijeri i životu. Shvatio sam da ljudima mnogo više mogu pomoći kao psihijatar nego kao glazbenik. To me, ipak, nije spriječilo u nastavku pisanja pjesama inspiriranih pričama svojih zemljaka u Danskoj, a koje su rezultirale ovim novim CD-om.
Nagrada publike
Ovo nije vaš prvi susret s pjesmom, kao autor pjesme još ste davne 1986. godine sudjelovali i pobijedili s pjesmom »Pronađi me u zvijezdama« koju je na Opatijskom festivalu izvela grupa 777?
– Da, u to vrijeme sam pripremao ispit iz patologije. Pjesma je dobila prvu nagradu publike, a ja sam službeno dobio potvrdu da znam napisati pjesmu, pa čak i hit koji se i danas može čuti na radiovalovima. Neki dan sam vozio prema Beogradu, gdje odabranom ekipom snimam novi CD koji se bavi podizanjem javne svijesti o nasilju nad ženama. Radio Beograd slavi sto godina postojanja pa svaki dan sviraju pjesme iz određene godine. Možete zamisliti to iznenađenje kada sam tijekom vožnje na radiju čuo pjesmu »Pronađi me u zvijezdama«.
Napisali ste i izvodite vrlo dirljivu pjesmu »Lijepa Ajša« koja je posvećena jednoj od vaših pacijentica, a kazali ste i kako ste nakon nekih razgovora znali i zaplakati…
– Da, to je samo jedna od pjesama s novog materijala koji će na ljeto ili iduću jesen. Razgovori s traumatiziranim pacijentima nisu jednostavni, a ni ja nisam stijena. U počecima psihijatrijske karijere događalo se da nakon slušanja teških priča i zaplačem. S godinama sam naučio osjećaje filtrirati kroz »pjesme za pjevanje i plakanje«, kako u šali zovem glazbu koju pišem. To je jedan od mojih načina održavanja osobne mentalne higijene. Kako uglavnom radim s traumatiziranim migrantima iz regije, neke teme se ponavljaju. Jedna od njih je žal za domovinom. Najčešće tek kada izgubimo shvatimo što i koliko smo imali. Patriotizam se ne rađa sjedeći u svome dvorištu i bulazneći o tisućljetnom snu i povijesti o kojoj nemamo pojma. Patriotizam raste kada napustimo domovinu. Pjesma »Tamo daleko« govori o tome kako se osjećaju migranti i svi koji su jednom, dobrovoljno ili pod prinudom, devedesetih, napustili svoja ognjišta. Oni koji su prošli kroz pakao razumiju kako je opeći se i na šibicu. Tisuće njih su po Skandinaviji, Australiji i Americi… Dođu u domovinu na par tjedana godišnje, da ih želja mine, a onda se vrate u svoje tuge. A ovdje se neki drugi žene i udaju, smiju i plaču, kao što su to oni nekada radili. Neke dobre ljude sunce više nikada neće ugrijati, a neke, druge i drugačije, i dalje grije uzalud. O tome pišem i pjevam, u nadi da ćemo progledati i izići iz tunela kojemu se kraj ne nazire.
Znači li to da je i psihijatrima potreban »katalizator«?
– Svakome je potreban katalizator i mentalna higijena. Jedan od najvažnijih ciljeva moje glazbe je, pored širenja dobrote, i promidžba mentalne higijene. Petsto godina nas uče da trebamo prati ruke. Zar nikoga od nas nije sram da to još nismo naučili? U vremenu korone, recimo, bili smo bombardirani porukama o pranju ruku s plakata na zidovima javnih ustanova. O mentalnoj higijeni, s druge strane, ni riječi. Nema plakata, nema predavanja, nema novinskih članaka, ništa nema, a tako jako nam je potrebna. Ako je nama svejedno kakvu glazbu slušamo, koje knjige čitamo ili uopće ne čitamo, te za koga glasamo i zašto, onda nas ne treba čuditi zašto u životu imamo jednako sreće i uspjeha kao na lotu ili u kockarnici. Mali Princ ima novi CD »Gdje nema vrata caruje zid«. Sam naslov govori o potrebi suradnje, komuniciranja, dvosmjerne ulice u našim životima, potrebi za tolerancijom i fleksibilnosti u rigidnom svijetu podijeljenom između nuklearnih velesila, nacija, religija, i bog te pitao čega sve ne. Oko sebe smo izgradili kineske zidove, a svi bismo rado da nas netko razumije i voli. Glazba, ali i umjetnost uopće, može i mora imati za cilj i to da nas učini boljim ljudima nego što smo bili jučer. Ne možemo ići na koncerte samo zato da se »napijemo, iskačemo i ispušemo«. Ako nam određena umjetnost ne pomaže da dođemo do katarze, onda je to samo puka zabava i ništa više. Nadam se da je ovo što radim, kao glazbenik i psihijatar, jedan mali doprinos naporima da svijet postane ljepše mjesto za življenje i za umiranje. Želim da glazba Malog Princa bude u rubrici »kultura«, a ne »zabava«.
Deformacije u glavi
Iz ovog se može zaključiti kako je još uvijek stigmatizirajuće potražiti stručnu pomoć kod psihičkih poteškoća?
– Da, ali nije stigmatizirajuće otići kirurgu plastičaru pa onda, brže bolje cijelom svijetu pokazati kako izgledaju nove usne, grudi ili nos. A za to je, isključivo, zaslužan kirurg, a ne pacijent. Deformacijama u našim glavama ne bavimo se sve dok vrag ne odnese šalu i »dotjeramo cara do duvara«. Jer za rad na sebi treba, prije svega, osvijestiti problem, a onda se, uz pomoć terapeuta, uhvatiti u koštac s time. No, čovjek više voli slatku laž od gorke istine. Laž ima trajniji eho pa čovjek cijeli život zatvara oči okružen tzv. »prijateljima« koji su često svjetski prvaci u laganju, ponekad iz najboljih namjera. Zato je mnogo više bolesnika oko nas koji nikada ne vide psihijatra nego onih koji se odluče na taj korak.Tako je svugdje u svijetu pa i u Danskoj gdje živim od 1990. U Skandinaviji, doduše, ta stigma je manja nego ovdje u nas, ali ipak postoji
Nije li psihoterapija nešto što je potrebno svakom, bez obzira na eventualne psihičke probleme? Nisu li nekada crkvene ispovjedaonice bile svojevrsne »psihoterapeutske ordinacije«?
– Da, Freud je napravio copy-paste kršćanske tradicije ispovijedanja. Svi mi imamo potrebu nekome se povjeriti ili »istreseti« ili potužiti. Netko će to odraditi kroz kreativne aktivnosti, a drugi će svojim problemima »udaviti« prijatelje pa ih tako izgubiti… a problemi će ostati. Kada to shvate, neki će se javiti terapeutu koji je za to obrazovan i plaćen. Koji put će svatko od nas odabrati, ovisi o razini naše svijesti o mentalnoj higijeni. Ta razina je općenito ravna nuli i zato je važno promovirati mentalnu higijenu gdje god da se nađemo. Nema krivog mjesta ili tajminga za takvo što. Ja to sada radim na filmskim festivalima kroz panel diskusije o mentalnom zdravlju filmskih radnika. To je jedna od mojih starih ideja koju promičem zadnjih 6, 7 godina. Nećete vjerovati koliko je stigme u svijetu filma koji je, inače, poznat po tome da pomiče granice i ruši tabue.
Telepsihijatrijom započeli ste se baviti kako biste pomogli izbjeglicama i žrtvama rata, možete li procijeniti kolikom broju pacijenata ste pomogli?
– Ne mogu procijeniti broj jer naš posao, uglavnom, ne podrazumijeva potpuno izlječenje. Zato sam, često, u početku karijere požalio što nisam zubar, ha, ha… Važno je da pacijent postane svjestan svojih mogućnosti i novonastalih ograničenja te kroz terapiju nauči funkcionirati na drukčiji, ali zadovoljavajući način. Ja sam, vjerojatno, jedan od pet psihijatara na svijetu s više od tisuću pacijenata liječenih putem telepsihjatrije, pa sukladno tome i više tisuća sati provedenih ispred ekrana. Veliki je broj pacijenata koji su glasno izrazili zahvalnost i kazali da ne znaju gdje bi bili da me nisu sreli iako su se terapije odvijale isključivo na daljinu.
Ograničenja
Kad govorimo o razgovoru na daljinu, što biste naveli kao nedostatak takvog pristupa? Primjerice većina aplikacija ne ispunjava osnovne zahtjeve glede sigurnosti podataka, a pretpostavljam kako je i »čitanje« govora tijela neadekvatno?
– Kao i sve u životu, tako i telepsihijatrija ima svoje nedostatke. Uobičajeno je vjerovati da su nedostaci ovi koje ste spomenuli. Takva vjerovanja također dolaze od kolega i drugih koji nemaju kliničko iskustvo i teoretsko znanje o telepsihijatriji. Moderna tehnologija je kao najbolji automobil, recimo, Rolls-Royce. Međutim, ako nemamo vozačku dozvolu, taj auto će nam stajati u garaži i skupljati prašinu. Danas većina bolnica ima sofisticiranu videoopremu dizajniranu za provođenje telepsihijatrije, to jest dijagnostike i liječenja na daljinu. Ta oprema u većini slučajeva skuplja prašinu jer nemamo obavezno obrazovanje niti trening u korištenju te tehnologije pri dijagnostici i liječenju. Oprema se sastoji, između ostalog, od takozvane »stand-alone« videokamere koja se na daljinu može pomicati i zumirati. Kada to znate raditi, onda čitate govor tijela još bolje nego da ste u istoj prostoriji s pacijentom. Na daljinu možete zumirati kameru na svega par centimetara od zjenice oka pacijenta i tako predvidjeti suzu, prije nego je i sam pacijent toga svjestan. Ako se, sjedeći s pacijentom u ordinaciji, približite na par centimetara od lica kako biste vidjeli ono što možete vidjeti kamerom s tisuću kilometara daljine, ovaj će vam odvaliti šamar i optužiti vas za seksualno šikaniranje. Nadam se da je ovaj primjer dovoljno slikovit.
Ipak, što ako je pacijent toliko labilan da tijekom razgovora na daljinu iskaže agresivne namjere ili suicidalne namjere? Odnosno može li se telepsihijatrija primjenjivati sa svim pacijentima?
– Odlično pitanje. Kada pacijent ima suicidalne namjere, i to vam kaže tijekom online konzultacije, vi morate znati koga zvati, gdje pacijent stanuje, s kime živi, gdje je najbliža policijska stanica… Dakle, terapija na daljinu nije ispijanje kave putem Skypea, Vibera ili Whatsappa. Od korone terapeuti, nažalost, improviziraju, a to može imati negativne posljedice za pacijente. Zato sam, između ostalog, početkom pandemije napisao globalne smjernice za telepsihijatriju, kako bi kolege širom svijeta spremnije ušli u bitku s izazovima koje je pandemija donijela. Tu su obrađene aktivnosti vezane za dijagnostiku i liječenje na daljinu. Jer taj proces niti počinje niti završava kada sjednete pred ekran. Postoji niz mjera sigurnosti koje svaki terapeut, koji se upušta u rad na daljinu, mora znati.
Postoje li fakulteti koji nude takvu vrstu pristupa, razmišlja li se o uvođenju takve edukacije?
– Ne postoje takvi fakulteti, barem ne u EU-u. Uvesti osnove telemedicine pa time i digitalnog mentalnog zdravlja u kurikulum studenata medicine je osnova bez koje se ne može govoriti o digitalizaciji sustava zdravlja i zajednice uopće. Pored toga, trebalo bi obavezno učiti specijalizante kako koristiti tehnologiju u psihijatriji. Nije to samo video. Tu su još i virtualna realnost, umjetna inteligencija i još tristo čuda o kojima pišem u najnovijoj knjizi koja je ovih dana promovirana na svjetskom kongresu psihijatara, a zove se »Digital mental health – the future is now«. To je druga knjiga iz serije objavljene za Springer. Prva je »e-mental health«, publicirana 2016. Volio bih znanje i iskustvo stečeno u svijetu prenijeti studentima na matičnom Medicinskom fakultetu u Rijeci. Koliko god da sam više od polovine života proveo izvan zemlje, nisam zaboravio gdje mi srce pripada. Digitalno mentalno zdravlje na bilo kojem medicinskom fakultetu u zemlji bilo bi inovacija i dodatna vrijednost s kojom se nitko u regiji ne može pohvaliti. Nažalost, mi u Europi nemamo mnogo kliničkih eksperata iz oblasti digitalnog mentalnog zdravlja.
Nije lako biti pionir
Moglo bi se reći da ste pionir u otvaranju puta telepsihijatriji, kako na vaše ideje reagiraju kolege?
– Kada sam 1999. predložio telepsihijatriju u Danskoj, nasmijali su se i u šali pitali je li to telepatija. Zahvaljujući mojim pionirskim telepsihijatrijskim projektima, Danci su 2013. otvorili prvi telepsihijatrijski centar i puno napravili glede legalizacije i smjernica u svezi s telepsihijatrijom. To većina drugih EU zemalja još nije napravila. Svjestan sam da biti pionir i biti ispred svog vremena nije jednostavno. To je kao kad kreneš u trgovinu pa shvatiš kako se još nije otvorila. Onda stojiš satima ispred čekajući i uđeš zajedno s drugima koji znaju koje je radno vrijeme i stigli su taman kad treba. Takav je osjećaj koji imam zadnjih 25 godina. Mislim da se telepsihijatrija, kao uostalom i većina digitalne psihijatrije, još uvijek percipira kao »nužno zlo«. Postoji strah od novosti i mijenjanja svakodnevnih rutina, prije svega kod nas, terapeuta. Pacijenti se na sve naviknu i sve brzo prihvate pa tako i tehnologiju.
Koliko društvo objektivno skrbi o mentalnoj higijeni svojeg stanovništva i koliko je to važno?
– Svi zajedno doprinosimo »društvu« ovakvome kakvo jeste. Mislim da društvo u kome živimo ne skrbi o mentalnoj higijeni, ali desetljećima doprinosi mentalnoj prljavštini i zaglupljivanju. U socijalnim mrežama caruje glupost i površnost. Najvažnije je biti popularan, pa što košta da košta. Sve je išlo dobro do pojave pametnih telefona. Do tada su kompjutore kupovali ljudi koji su nešto znali o internetu pa su ga koristili za posao, učenje i usavršavanje, ali i zabavu. Promovirajući telepsihijatriju uvijek sam naglašavao mogućnost bliskosti usprkos fizičke udaljenosti. Zahvaljujući tehnologiji mogli ste s ujakom u Australiji svako jutro ispijati kavu, kao da ste susjedi. Nakon dolaska smartphona svi su, prije svega, otkrili zabavu. Tako je nastupilo doba distance usprkos fizičkoj blizini. Zato sjedimo u kafiću i dopisujemo se na pola metra udaljenosti. Dakle, kad su svi, kojima ne bi palo na pamet kupiti laptop, dobili smartphone, otkrili smo u kakvom društvu živimo. Pristup društvenim mrežama je drastično porastao, a mi smo shvatili da su budale uvijek bile tu, samo nije bilo interneta i pametnih telefona da nam to otkriju. Za mentalnu higijenu u regiji ključna tema je rat devedesetih, a što se više koprcamo, to više tonemo. »Gdje ima obraz ima i stid…« pjeva Mali Princ na novom CD-u. Mi živimo u društvu koje je zaboravilo što znači stid i sram. Oni, također, doprinose mentalnoj higijeni. U mom djetinjstvu stid je bio obavezni dio kućnog odgoja. Ako bismo ukrali žvaku u trgovini, donijeli kući jedinicu iz matematike, ponavljali razred, tukli se ispred zgrade i slično, majka je znala reći: »Nemoj me sramotiti pred Bogom i ljudima.« Jer sramota ne voli svjedoke, a laž im se raduje. Nama je stid bio odraz zdravog razuma, utisnut u podsvijest. No, došlo je vrijeme u kome zdrav razum ne vrijedi pišljiva boba, a laž je modus vivendi. A kada je tako, onda je ludilo blagoslov. Na koncu ispade da su normalni samo oni koje ne znamo. Danas nije nikakva mudrost biti uspješan ili normalan. Samo se okrenite oko sebe, pogledajte konkurenciju i sve će vam biti jasno.
Glazbene suradnje
Vrijedno je spomenuti kako su na albumu »Gdje nema vrata caruje zid« surađivali brojni priznati glazbenici među kojima su Ivan Aleksijević, Saša Lokner, Laza Ristovski, Kornelije Kovač, Esma Redžepova, Dado Topić, Alen Islamović, Amir Kazić-Leo, Robert Funčić, Henry Radanović, Ivan Popeskić, Denis Razumović, a materijal je sniman u Rijeci, Kopenhagenu i Beogradu.