Europsko prvenstvo za boćarice i mješovitu štafetu, održano u turskom Mersinu, značilo je povratak na europsko postolje Nives Jelovica poslije 2017. godine. I to na vrh postolja. Nives Jelovica treći je put osvojila europsko zlato, klasičnom pojedinačnom i parovima dodala je zlato u disciplini bližanje i izbijanje u krug.

Bilo je to jedino hrvatsko zlato na prvenstvu, Ria Vojković i Marino Milićević osvojili su srebro u mješovitoj štafeti, a Carrolina Ban i Nikol Belasić broncu u paru.

– Drago mi je jer vratila sam se na vrh europskog postolja poslije sedam godina – kaže Nives Jelovica.

– Podsjetilo me je to na daleku 2012. kada sam, također u Turskoj, bila zlatna u pojedinačnom klasičnom na Svjetskom prvenstvu. Tada sam također izgubila prvu utakmicu. No, sve se posložilo, došla sam do finala i osvojila zlato.

Bližanje i izbijanje u krug ili samo kratko krug specifična je disciplina. Krug ima promjer 70 centimetara.

– To je moja najdraža disciplina. Za krug morate biti kompletni, biti dobri u valjanju i izbijanju. U toj disciplini dosta radi psiha. Nikad nije kraj, gubite ili vodite s pet razlike… Gubila sam i s tri i četiri razlike, a uspjela sam pobijediti. Krugovi su specifični, jer ako vam protivnik da šansu kod valjanja s dvije boće, imate priliku izbiti balin, a to su dva punta.

U polufinalu Nives je s tijesnih 17:16 pobijedila Milicu Kolundžija iz Srbije, uzvrativši za poraz u finalu prošlog EP-a prije dvije godine u Ljubljani. U finalu je Nives s najboljim rezultatom prvenstva s uvjerljivih 26:16 svladala Slovenku Polonu Premru.

Privatni album

– U Turskoj sam bila odlična u zraku, u pucanju, a valjanje je bilo toplo-hladno, kako vjetar puše. U polufinalu je bilo – nikako. Čedo Vukelić mi je sugerirao da zaboravim pod i držim se zraka, te da će biti sve u redu. Srećom, i suparnica nije bila raspoložena. Nakon susreta smo se zagrlile i zaplakale.

Prvi trener

Čedo Vukelić je uvijek negdje blizu. Bio je njen prvi trener kada se pojavila na jogu u rujnu 1998. godine. Prvu medalju na velikim natjecanjima osvojila je na premijeri 2000. godine, zlato u krugu u Francuskoj.

– Čedi kapa do poda za ono što je napravio za mene, to nije mogao nitko. Točno me zna u dušu, dovoljna je jedna riječ, čak ni rečenica, da me vrati u igru.

U tih 26 godina Nives je triput bila svjetska prvakinja, triput se penjala na vrh postolja na europskim prvenstvima, dok doma ima čak 51 državnu krunu. Ima zlato sa Svjetskih igara 2022. iz američkog Birminghama u preciznom izbijanju, bila je klupska prvakinja Europe, državne ekipne krune uglavnom su osvajale ekipe u kojima je igrala, zlatna na Mediteranskim igrama u paru… Dugačka je lista uspjeha na njenom sportskom CV-u. No, ona je i majka dviju djevojčica, tajnica u Boćarskom savezu Primorsko-goranske županije, državni sudac, izbornica juniorske ženske hrvatske reprezentacije…

– U sportu sam od sedme godine. Počela sam s gimnastikom u osnovnoj školi. Imala sam jako dobrog profesora tjelesnog odgoja, Stanka Pavlinića, u OŠ Gornja Vežica. Zatim su me povukli u odbojku u petom razredu jer sam bila jako dobra, za što je zaslužan profesor Momčilović, da bi me u OK-u Gornja Vežica preuzeo Velimir Liverić. On me je uveo u sport baš kako treba. Odrasla sam u sportskoj obitelji jer je mama Milenka jedno vrijeme trčala na 1.000 metara, a otac Josip se bavio jedrenjem, kuglanjem, planinarenjem… Brat je veslao i trebao je ići u reprezentativni osmerac kada je počeo Domovinski rat. Geni su sportski, ali znam da ako treba trenirati – treba trenirati. Zabava će doći kasnije. Sada sam već i deset godina u braku. Suprug Davor je isto boćar, njegov otac je bio boćar, a boćanjem se počela baviti i suprugova sestra. Sportski život…

Ima još jedna ljubav, ali za nju više nema vremena od kada su na svijet stigle kćeri Klara i Nika.

Foto Sergej Drechsler

– Bila sam DJ! Godine 2000. upoznala sam Mustafu Mehića, sada najboljeg prijatelja, koji me uveo u taj svijet. Znala sam puštati muziku, i to onaj hard techno u Colosseumu i na svim lokalnim partijima. Muzika mi je drugi hobi, čak smo je znali stvarati i producirati. Sada više nemam vremena od kada su došla djeca. Sada se više bavim njihovim razvažanjem. Starija se bavi odbojkom, prije toga bila je u plesu, a mlađa je u gimnastici. Pitaju se svi zašto nisu u boćanju. One bi voljele da ih mama trenira, a mama je zaokupljena drugim stvarima. Možda kada mama pusti reprezentaciju i sve druge obaveze, posvetit će se više školi boćanja. Ako budu željele trenirati, nikad nije kasno.

Modrić

Idućeg mjeseca Nives će proslaviti 47. rođendan. Još može puno toga dati, ali godine ipak pritišću.

– Kao Luka Modrić… U cijeloj karijeri nisam bila ozlijeđena. Bilo je iščašenja gležnja, ali drugih problema nije bilo. Uvijek odrađujem zagrijavanje, istezanje na kraju. Uvijek pazim da budem u formi. I treninzi. Prije starta liga treniram dvaput tjedno po dva i pol sata, ali kada dolaze europska ili svjetska prvenstva, trenira se dvaput dnevno i tri dana u nizu. Boćanje je naporan sport. Jedna obična utakmica traje od četiri do četiri i pol sata. Postoje brzinske discipline, za koje treba biti fizički spreman da bi bio uspješan na svjetskoj razini. Mi imamo dvije trkačke discipline, jednu brzinsku, jednu štafetnu. Da bi se to odradilo, moraš cijelu godinu biti u dobroj kondiciji. Tu su još međunarodni turniri za reprezentacije, pa se traži kontinuitet.

Obišla je zemlje boćarske velesile, ali najdraži nastup imala je u SAD-u. U Birminghamu, u Alabami prije dvije godine. Tada je osvojila zlatnu medalju u preciznom izbijanju na Svjetskim igrama neolimpijskih sportova.

– Tamo mi je bilo baš lijepo, predobro. Inače, volim igrati kada je jako vruće, tada sam najjača. Tamo je bila visoka temperatura, 45 stupnjeva Celzijusa, uz 90 posto vlage. Medalja? Kada sam na internetu vidjela kako izgleda, poželjela sam je osvojiti. I uspjela sam. Zato ima posebno mjesto, visi na zidu u našoj spavaćoj sobi. Izgleda kao olimpijska medalja, iako nismo olimpijski sport. Meni je najdraža, najviše prirasla srcu.

Boćanje nije olimpijski sport i to je mali uteg za sve koji se njime bave. Može li se uopće od boćanja živjeti?

– Kod nas možda mogu tri, četiri seniora, a mi – nema šanse. Igrala sam i u Italiji, ali ne može se živjeti od toga. Zaposlena sam kao tajnica na četiri sata u Boćarskom savezu PGŽ-a, sredstava ima samo za toliko jer primam plaću od članarina županijskih klubova. Naš predsjednik Miljenko Butković trudi se riješiti pitanje plaće i za ostala četiri sata jer posla ima. Puno je klubova, 65, u jednom razdoblju godine ima više posla, u jednom manje. Vodim stranice Saveza na internetu, vodim lige, obavještavam klubove o natjecanjima, brinem se o organizaciji… Puno je tih malih poslića koji se nakupe.

Boćanje ima svoje značajno mjesto u hrvatskom sportu.

Foto Sergej Drechsler

– Vjerujem da je boćanje u samom vrhu što se tiče osvojenih hrvatskih medalja na međunarodnoj razini. Uvijek smo bili i uvijek ćemo biti, barem se nadam. Boćanje je sport koji puno pridonosi državi, ali jako malo smo zastupljeni u medijima i na televiziji. Teško je boćanje popratiti televizijski, ali moglo bi se. Ima rješenja. Pokušalo se sprejom obojiti boće kako bi publici igra bila razumljivija. Ako je teško uživo raditi cijelu utakmicu, mogla bi se barem napraviti snimka.

Boćarske škole

Nives je sada članica Komiže, koju je prošle nedjelje porazila ekipa Čavle ŠB s uvjerljivih 18:6. Čavle ŠB brane krunu…

– Za moj klub derbi je završio malo lošije, ali bitno je biti među prva četiri sastava, ući u play-off. Čavle ŠB su trenutno najspremnije. Imaju širinu, što kaže njihov trener Dean Klarić. Neke cure su se izdigle, što mi je vrlo drago. Voljela bih kada bi moja Komiža bila prva, ali Čavjanke vidim korak ispred svih. Dean Klarić jako dobro radi. Sada ima jednu novu generaciju od 10 do 12 godina. Puno mladih ima i Drenova-Rijeka, koje će tek stasati. To su sve djevojčice od 14 do 15 godina. S njima rade Sandro i Simon Gulja, uz Renetu Ševerdija. I one napreduju, što se vidi po rezultatima u brzinskom izbijanju. Elvis Buškulić je radio s curama u Hreljinu, koje su sad prešle u Križišće. Ima dosta cura u Škrljevu, s kojima radi Gordana Fumić. Ona se snalazi kako zna i može, ali nedostaje im pravi trener. Inače, mi imamo 37 licenciranih trenera u županiji, ali na prste ruke možete nabrojati koliko ih radi s djecom. Svi oni volontiraju. Dvorana ima, ali zimi je gužva, nema termina za škole boćanja. Podvežica je popunjena, dvorana u Gornjem Kraju također. Teško je organizirati termine jer djeca idu u školu.

Pašac je bio njen prvi klub. Od 1999. do 2012. godine 13 puta Pašac je osvajao klupsko prvenstvo Hrvatske, ali tada još nije bilo lige. Uslijedio je odlazak u Kastav.

– Razlog je tadašnji dečko, a sadašnji suprug… Potom sam zahvaljujući Marku Beakoviću dobila ponudu iz Italije i otišla igrati u Graphstudio, s kojim sam osvojila prvenstvo Italije, dok smo u Kupu Europe bile druge. Tada sam počela naplaćivati svoje znanje. Nekima to nije bilo jasno, mislili su da bih zauvijek trebala volontirati. S Labinom sam bila četiri puta, a s Pulom jednom prvakinja Hrvatske. To je jedan kontinuitet, stalno sam s klubovima u vrhu.

Menadžer

Suprug Davor je također boćar, sudac, koji je osvajao i titule državnog prvaka.

– Davor je realan što se tiče sporta. On mi je sparing-partner. Tko je bolji? Na početku je on, ali kada ga dostignem i koštevanju, onda sam ja, ha, ha… On je uvijek s nogama na zemlji, a ja lebdim. On mi je o menadžer, ako tko treba moje usluge, mora se javiti njemu. Realan je, dobro poznaje boćanje i ništa mu ne može promaknuti. Shvaća me, podrška mi je, kao i cijela obitelj. Da nema njega i obitelji, nonića i none s Vežice, ne bih se mogla toliko posvetiti sportu. Naravno, tu je i svekrva kod koje živimo u Kastvu. Imamo pokriven i istok i zapad. Zahvalna sam svima njima, jer bez njih ne bi bilo ovih vrhunskih uspjeha. Zahvalna sam i Gradu Kastvu i Čedi Vukeliću na nesebičnoj potpori i podršci.

Boćanje odavno više nije sport u kojem se šeće s jednog kraja joga na drugi. Nužna je odlična fizička sprema.

– Odavno sam brzinac i još uvijek trčim štafetu. No, na treninzima ne odrađujem štafetu za te dvije i pol minute trčanja. No, Ria Vojković, Marino Milićević i Leo Brnić su konstantno u treninzima. Za njih nema dana odmora, ili na terenu, ili trče vani ili na traci. Ako stanete, treba vam puno vremena da kondicijski dostignete istu razinu. Težina boća? Moje su teške jedan kilogram, kod ostalih cura je uglavnom od 950 do 980 grama. Kod boćara težina je od 1,2 do 1,3 kilograma. Teža boća je bolja za valjanje, za izbijanje je bolja lakša. Treba pronaći neku zlatnu sredinu. Varira i dimenzija boća.

Nives ima nasljednice u Riji Vojković i Carrolini Ban.

– U posljednje vrijeme se vidi kako im lijepo ide. Šteta što nisu uspjele doći do zlata na Europskom prvenstvu, obje su bile dobro pripremljene. I ona je sama rekla da ne zna što joj se dogodilo. Ima i mladih boćarica koje dolaze, pogotovo u BK-u Čavle ŠB. U Primorsko-goranskoj županiji imamo jako veliki bum što se tiče mladih igračica. Imamo 13 škola boćanja i više je djevojčica nego dječaka, a to se pogotovo vidi po manifestaciji Miće boćarice i boćari u akciji. U Kastvu će se 1. prosinca, iduće nedjelje, održati deveto izdanje. Okupit će se preko sedamdesetak malih boćara i boćarica. Cure napreduju… U kampu koji svake godine održavamo ljeti na Platku prevladavaju cure. Županijski savez je puno uložio u žensko boćanje, imali smo prezentacije po školama tako da su cure zavoljele boćanje. Morat ćemo sada povući malo i dječake.

Jednom mora doći kraj, ali još ima ulja…

– Puno puta mi je u posljednjih nekoliko godina došlo da prestanem. Ne tako da prestanem igrati, već da se maknem od reprezentacije. Dolazile su do mene razne priče da više nisam za to, da nisam ništa osvojila… Ne možeš se svaki put vratiti s medaljom. No, odličje nisam osvojila samo na dvama svjetskim prvenstvima.

Dogodine je Svjetsko prvenstvo u Maconu. Nastup u Francuskoj njena je posljednja reprezentativna želja.

– Voljela bih završiti svoju reprezentativnu karijeru s tim Svjetskim prvenstvom. To je plan. Mislim da je bilo dovoljno. Ria Vojković i Carrolina Ban mogu odraditi bilo koju disciplinu, nisu strogo dobre u brzim ili klasičnim disciplinama. Kada su one u pitanju, više je to prijateljstvo nego suparništvo. Malo nas jer na pripremama nas je maksimalno deset, a nas pet držimo reprezentaciju.

Slučaj Pula

Prije nepunih godinu dana Nives i njezin suprug Davor Jelovica izbačeni su iz Boćarskog kluba Pula. Predsjednik kluba Sead Zemunović nije im dao ispisnice, a odštete su bile previsoke. Stoga je Nives bila prisiljena pauzirati do ljeta, baš kao i njen suprug.

Razlog cijelog slučaja bila je svečanost uručenja priznanja za povijesni uspjeh hrvatskog ženskog boćanja ostvarenog na SP-u za boćarice i mješovite discipline u Poreču, za vrijeme završnice Kupa europskih prvaka, za koji Nives Jelovica nije imala – predsjednikovo odobrenje. Druge dvije članice kluba, Ria Vojković i Ema Maršanić, koje su bile u Poreču, nisu suspendirane i izbačene iz kluba.

– Za mene je to prošlo završeno vrijeme. Da se stalno vraćam na to, ne bih ostvarila sve ono što sam uspjela napraviti – kaže Nives.

Rijeka

Rijeka nema superligaša. Rijeka, bivši Rikard Benčić i Vargon, natječe se u Prvoj HBL – jug s jasnom ambicijom povratka u elitu.

– Grad Rijeka ne prepoznaje dovoljno boćanje. Sponzorstvo je minimalno, a za natjecanje u Super ligi ipak je nužno platiti igrače, putovanja…

Poštovanje

Ne doživljavam se kao zvijezdu. Rijetko me zaustavljaju, uglavnom poznanici. Jednom me je jedan gospodin zaustavio ispred dvorane na Vežici i čestitao. U Kastvu sam malo poznatija… Vani me u boćarskim krugovima poštuju, pogotovo u Francuskoj. Nas nekako više cijene vani nego doma, barem u boćanju.

Svekrva spasiteljica

Kakva je Nives kuharica?

– Dobra! Ali ne volim kuhati. Volim čistiti, peglati… Mogu i skuhati, ako baš moram. Ali za kuhanje je zadužena svekrva Vasiljka Jelovica. Ona je spasitelj, moja druga majka. Ja sam od 2013. u Kastvu i još se nismo uspjele posvađati.