Svoj dosadašnji već itekako zapažen doprinos hrvatskoj književnosti Ivica Đikić oplemenio je novim romanom, knjigom »Divlji kvas«, kojim nudi još jednu neuljepšanu i pomalo crnohumornu sliku suvremene stvarnosti, ovog puta one iz susjedne nam države Bosne i Hercegovine, točnije iz onih uglavnom hrvatskim življem napučenih dijelova te države. Istina, poprilično je toga Đikić u ovom svom vrlo filmičnom kratkom romanu izmaštao i nadogradio u odnosu na stvarnost pa Duvno ovog njegovog romana svakako nije Duvno (Tomislavgrad) današnjice. A opet, itekako je puno sličnosti…

Povratnici u Duvno

Radnju svog novog romana Đikić je izgradio oko likova dvoje povratnika u Duvno. Josip Ljubas zvani Džop iz svog je grada otišao ratnih devedesetih nakon što je na sebe navukao bijes vlastite obitelji i cijelog grada. Povod je bio taj da se zbog teškog pijanstva jednog jutra nikako nije mogao probuditi pa je umjesto njega na bojišnicu krenuo njegov brat. I poginuo. Pritisak krivnje je nepodnošljiv i Džop odlazi te tridestak godina živi po zapadu Europe baveći se krađom, pljačkanjem i služenjem zatvorskih kazni. Umoran od svega odluči se na početku svojih pedesetih vratiti u rodni grad te pokrenuti pekarnicu jer je u zatvoru naučio peći razne vrste kruha. Tih dana u Duvno stiže i Jelena Kolak koja je rođena u Njemačkoj gdje je njezin otac Šimun krajem osamdesetih stradao od ruku UDBE koja je u njemu vidjela potencijalno opasnog atentatora. Šimunova je smrt u Duvnu protumačena kao herojski iskupljenički čin jer je on iz Duvna u Njemačku otišao nakon što je na policiji pri ispitivanju otkrio ljude s kojima je pjevao ustaške pjesme. Stoga je smatran kukavicom, a smrt je sve promijenila. Premda, lijep je dio Duvnjaka koji zbog toga imaju i blagu grižnju savjesti jer znaju da je za takav rasplet djelomično kriv i opći stav ljudi tog grada.

Dramatična zbivanja

Niti jednom od ova dva povratka Duvnjaci se ne raduju. Džop je i dalje persona non grata, a Jelena kod mnogih budi blagi osjećaj krivnje. Uz sve to njih su se dvoje vratili u trenutku kad u gradiću vlada napeto ozračje jer stvari ne idu po planu. Naime, gradonačelnik Jozo Barbarić zvan Jozan je sa svojim suradnicima, među kojima je najistaknutiji gvardijan fra Ante, u grad i okolinu doveo bogate ulagače koji su izgradili velik broj ogromnih vjetrenjača čiji će vlasnici za korištenje tih velikih vitlova plaćati dobru koncesiju jer će na ekološki način proizvoditi puno struje. Nažalost, baš se te godine Duvnu događa ono što se nikada nije dogodilo. Nema vjetra! Vjetrenjače stoje, struja se ne proizvodi, investitori ništa ne plaćaju… Stanje je sve teže i sve više zabrinjava gradonačelnika jer su izbori blizu. U tim i takvim uvjetima Jelena i Džop doživjet će brojne sukobe koji će itekako utjecati na njihov, ali i život mnogih drugih ljudi oko njih.

Osmislivši radnju u ovim okvirima Đikić si je stvorio čvrste temelje u okviru kojih je mogao »prošarati« povijesnim zbivanjima i životnim sudbinama u rasponu od osamdesetih godina prošlog pa do dvadesetih godina ovog stoljeća. Sve što se u ta četiri desetljeća događalo glavnim likovima ove knjige najčešće je posljedica ne njihove volje i želje, već dramatičnih zbivanja koja su se odvijala, ali i stoljećima stvaranog patrijarhalnog i nacionalističkog mentaliteta koji, kako to neki od likova u više navrata tvrde, stvara nepisane i čvrste zakone koje možda i možeš pokušati mijenjati, ali ćeš za taj pokušaj prije ili kasnije platiti izopćenjem. Svjedoče o tome ne samo subine Džopa i Jelene, već i Džopove velike mladenačke ljubavi Nade, kao i njezinog sadašnjeg supruga Ilije, ali i mnogih drugih. Slikajući njihove životne poraze, dvojbe i traume Đikić je sjajno iskazao najčešće vrlo uskogrudne stavove i filozofiju malograđanštine ojačane patriotsko-religijski zadrtim pogledima na život, posvjedočivši istodobno kako je taj oblik malograđanštine u konačnici poraz i nesreću donosi svima, čak i onima koji misle da su dobro prošli.

Mimosvit

Stoga je »Divlji kvas« jedan od onih romana u kojima nema sretnih likova, a razlog je u velikoj mjeri okruženje u kojem su odrasli ili, u slučaju Jelene, u koje su stigli. Tako je, primjerice, čak i ljubavna veza njih dvoje određena i opterećena onime čime su oni vezani uz Duvno i tamnošnji način razmišljanja i mentalitet po kojem su oni, a to je baš pravi lokalni izraz koji Đikić koristi i za naziv jednog poglavlja – »mimosvit«. To bi značilo oni koji nisu pravi, oni koji su bitno drukčiji od općeprihvaćenih uzusa i načina života. Jer, ti koji pripadaju »mimosvitu« neće šutjeti i jasno će reći i nikako se ne složiti s činjenicom da je, primjerice, sve građevinske poslove izgradnje sedam velikih duvanjskih vjetroparkova dobilo građevinsko poduzeće kojem je vlasnik nećak fra Ante. Oni će to kritizirati, a »pravisvit« to će također uočiti, ali se neće buniti jer – to je tako. A tako i mora biti u kraju gdje, piše Đikić: »Narodnog veselja nema bez udarca satarom po krhkim janjećim rebrima, bez ustaških poskočica i pjevačica iz Srbije kad alkohol oko akšama učini svoje.«

Đikić nam svoju novu priču prenosi kombinirajući pripovijedanje tzv. sveznajućeg pripovjedača s izražavanjem u prvom licu (Josip, Nada, Jelena), pri čemu baš kroz sjećanja spomenutih likova dodatno pojašnjava i razjašnjava sve odnose. Vrlo životni likovi, odlični dijalozi, herecegovačka ikavica kroz koju se tu i tamo uspješno provuče stil a la Ivo Andrić zadovoljnog će učiniti i one čitatelje koji uživaju u stilskim književnim majstorijama u koje svakako valja ubrojiti i snažan i vrlo dojmljiv završetak romana koji pršti sarkazmom s elementima travestije jer Duvno ima vjetrenjače, ali nema vjetra pa gvardijan fra Ante služi svetu misu u svrhu »prizivanja odbjeglog vjetra« da bi dan nakon te komične mise na to cijelo područje udarila nezapamćeno žestoka oluja. Eto, dakle, kazne. Bar u literaturi, ako je već u stvarnosti nema.