ZAGREB – Fenomen nizozemskog violinista i dirigenta čije je ime »André Rieu« postalo brend samo po sebi već dugi niz godina globalna je priča koja bez razlika, na svim kontinentima među publikom izaziva ogroman interes. Potaknuti takvom pričom uputili smo se na zagrebački koncert kako bi se i sami uvjerili o čemu se zapravo radi.

Prije nego krenemo s detaljnijom analizom, valja reći da se radi o vrhunskoj produkciji u organizacijskom smislu pa su najave za ovaj koncert postojale još prije gotovo godinu dana, a u navedenom razdoblju mogle su se kupiti i ulaznice.

Jednak pristup vidljiv je i za druge koncerte te se može zaključiti da je za održavanje ovih koncerata potrebno iznimno temeljito planiranje, što bi uostalom trebao biti cilj svih umjetničkih i drugih organizacija kako bi se osigurao što veći broj prisutne publike i bolji prihodi.

Ako znamo da André Rieu u prosjeku ima oko devedeset koncerata godišnje, jasno je zašto mjesta za pogreške jednostavno nema.

Iako on sam, kao i članovi njegovog ansambla putuju od koncerta do koncerta, pozornica i kompleta glazbala koji idu kamionima ima više, što znači da dok se u jednom gradu održava koncert, u nekom drugom se sve priprema za onaj koji će tek uslijediti.

Tako je Rieu samo dan prije Zagreba imao koncert u Beogradu, a do kraja ovog mjeseca ih ima još nekoliko.

Gotovo stadionski pristup

Već pri samom ulazu u zagrebačku Arenu publika je ostala zadivljena postavljenom pozornicom u polukružnom obliku na nekoliko razina, ali i s velikim videozidovima iznad nje. Na središnjem su tijekom koncerta prikazivane animacije i projekcije povezane s izvedenim skladbama, dok su dva bočna služila za izravni prijenos koji je omogućio i publici u udaljenijim dijelovima dvorane da u krupnom planu vide dirigenta, soliste ili članove ansambla.

U dnu dvorane bila je postavljena sva ostala tehnologija s nekoliko tehničara koji su detaljno pratili svaki aspekt koncerta, od kvalitete zvuka, ozvučenja, rasvjete ili spomenutih videozidova.

Gotovo rutinski pristup svih sudionika izvedbe sam po sebi je razumljiv, ako ništa drugo zbog velike količine takvih koncerata, ali i zbog činjenice da u ovakvim produkcijama i po ovim relativno visokim cijenama ulaznica, mjesta za pogreške zapravo i nema.

Koncert je započeo točno na vrijeme, odnosno uz kašnjenje od samo nekoliko minuta, neovisno o tome što publika još nije u potpunosti ušla u dvoranu, a tijekom cijelog koncerta pristup je bio ležeran, gotovo stadionski, i nije nalikovao nekoj uobičajenoj koncertnoj atmosferi klasične glazbe.

I prisutna publika je bila u nedoumici kako se, recimo, odjenuti pa smo mogli vidjeti šljokičaste večernje toalete i štikle kako sjede tik do nekoga tko izgleda kao da je došao iz teretane.

Veliki je to broj od više tisuća ljudi i vjerojatno je nemoguće postići više od koncertne atmosfere pa je Rieu odlučio biti opušten i tu temu prepustiti slučaju. Zapravo, početkom drugog dijela koncerta bilo je vidljivo da je spreman na takve situacije što se očitovalo u »iščekivanju« onih koji kasne na svoja mjesta i to s otvorene pozornice pred cijelim ansamblom uz kamermane koji pojedince zumiraju i prikazuju na videozidovima.

Tema za raspravu

Iznimno vitalan i opušten, što je pohvalno za osobu u 76. godini života, Rieu je od početka koncerta diktirao tempo svega što se događalo.

Gotovo se mogao steći dojam da ovisno o situaciji trenutno bira i koncertni program, iako je nedvojbeno nemoguće da u tako kratkom vremenu i s toliko ljudi dolaze bilo kakve promjene u odnosu na prethodno planirano.

Ipak, od ulaska cijelog ansambla s glazbalima kroz dvoranu uz zvuke koračnice pa do kraja dvosatnog koncerta, sve je bilo opušteno i mirno.

Došavši na pozornicu ansambl postupno preuzima izvedbu sviranjem (jer je, logično, ulaz bio uz snimku) čime se osigurava varijabilno vrijeme i potrebna ponavljanja ovisno o prostoru.

Svi članovi ansambla bili su odjeveni u svečane odore, muškarci u smokinzima i frakovima, a žene u raskošnim raznobojnim krinolinama, a tijekom svake izvedbe osmijeh nije silazio s njihovih lica.

Jednako tako, bez obzira na to radi li se o zajedničkim izvedbama ili solističkim nastupima svi članovi Johann Strauss Orkestra bili su jednostavno izvrsni, uvježbani, opušteni i vrlo nadahnuti. Očito se radi o iznimnim glazbenicima koji, barem ovaj program, temeljito poznaju.

Međutim, sve nakon toga postaje tema za raspravu koja nije nimalo jednostavna i koju je potrebno shvatiti na pravi način.

Naime, nedvojbena je činjenica da ovi koncerti pobuđuju izniman interes publike, da publika baš istinski uživa tijekom koncerata i da je isto spremna izdašno platiti mjesecima unaprijed. Ali ako se izvedbe promotre sa stručnog glazbenog stajališta, pohvala je mnogo manje.

Tako, primjerice, gotovo sve izvedbe imaju jedan zajednički nazivnik, a to je minimalizacija promjena tempa.

Možda to većina ne može primijetiti, ali zbog tehničkih zadatosti i »mobilnog« dirigenta koji pleše, komentira i svira, interpretacije je bilo potrebno prilagoditi na način da se mogu izvoditi same, odnosno da cijeli orkestar može, od početka do kraja, svirati samostalno.

U skladbama s karakterom koračnica to i nije neki problem, ali u opernim i operetnim arijama ili valcerima, izvedbe postaju kao iz crtanog filma, umjetnički karikaturne i zapravo loše.

Ako na to pridodamo sveopći vizualni dojam pozornice i projekcija koje su poprilično kičaste, nije se moguće oteti dojmu da sve zajedno prelazi u nešto što nije za pohvalu.

Sopranistice

Osim toga, pojedine izvedbe bile su i pjevački lošije, među prvima recimo poznata arija Nessun dorma iz opere »Turandot« G. Puccinija, koja ne samo da je imala neke repeticije (?), već su i tenori koji su je izvodili bili glasovno slabije prikladni (Gary Bennett iz Tasmanije, Béla Mavrák iz Mađarske i Serge Bosch iz Belgije).

Silovitih glasova, ali mjestimično intonativno neprecizni, tenori koje je Rieu najavio kao zvjezdane, bili su ne pretjerano dobri, pa je odabir da Granada i Nessun dorma budu već na samom početku koncerta zapravo logičan i dobar.

Uslijedila je potom skladba Šeherezada i sedam Tatara koju je Rieu najavio kao bajkovitu, ali to nije bila poznata glazbena tema Rimsky-Korsakova, na videozidu su neke deve letjele ispred egipatskih piramida (poveznica sa Šeherezadom jedino može biti pijesak, eventualno), a na pola skladbe umetnut je Ples sablji A. Hačaturjana.

Nakon takve nabacane egzotike publiku je trebalo emotivno dirnuti pa je uslijedila najava djevojke od 15 godina koja boluje od rijetke bolesti i koja je također nakon pobjede u nizozemskoj inačici emisije »Voice Kids« postala globalni fenomen.

Emma Kok vrlo je lijepo i nadahnuto izvela skladbu Voilà, a odmah potom, uz sudjelovanje po tri tenora i soprana, i Heal the World poznatog Michaela Jacksona.

Nakon gromoglasnog aplauza i stojećih ovacija, koje prije izvedbe Rieu prizove riječima »tako je bilo do sada na svakom koncertu«, prvi dio programa zaključen je Kalmanovim operetnim medleyem.

Nakon stanke Rieu je »čekao« one koji kasne na drugi dio koncerta uz zviždanje teme iz filma »Most na rijeci Kwai«, a program je nastavljen trima skladbama koje su izvodile sopranistice, sve jedna bolja od druge, a što je predstavljalo i možda najbolji dio cijele večeri. Anna Majchrzak otpjevala je song iz »Fantoma u operi« pod nazivom Think of me, kontrolirajući svoj glas u doista zahtjevnoj izvedbi, posebno ako znamo da se radi o sopranistici pomalo dramske boje i iznimnog volumena.

Članica zbora Cristina Petru uz pratnju dvojice tradicijski odjevenih Grka koji su svirali bouzuki izvela je pjesmu Ta Pedia Tou Pirea, a zatim je Anne Reker, porijeklom iz Ukrajine čiji su roditelji ukrajinske i ruske nacionalnosti, nastupila s jednom tradicijskom skladbom.

Prema informacijama koje imamo, potonja skladba, recimo, nije izvedena dan ranije u Beogradu, iako je koncertni program bio istovjetan, što samo govori da je sve podređeno emocijama i reakcijama publike.

Kičasta izvedba

Ako je netko posumnjao u kičastu izvedbu, evo ponovo materijala za raspravu, ovoga puta u obliku »bika« kojeg su animirale dvije osobe i koji je trčao po dvorani i »jurio« gospođu iz publike u crvenoj haljini dok je orkestar svirao skladbu nadahnutu španjolskom koridom.

Humoristično – možda, odviše umjetnički vrijedno – baš i ne.

A onda, vrhunac večeri nastupom Micaele Oeste, američke sopranistice iznimnog glasa koja je toliko lijepo izvela Viljinu pjesmu iz operete »Vesela udovica« F. Lehara, da su svi ostali opčinjeni. Ovu izvedbu doista je i dirigirao Rieu pa je interpretacija bila onakva kakva bi i trebala biti, umjetnički vrlo kvalitetna, a sopranistica je pjevala jednostavno božanstveno, od emotivne snage do ekstremnih pianissima u visinama.

I tako, korak po korak, došao je i kraj koncerta uz valcer Na lijepom plavom Dunavu (doduše, projekcija je bila s nekog duboko plavog oceana) koji je publika i očekivala. Neki su i zaplesali jer je Rieu, pogađate, rekao da je tako »na svakom koncertu«.

Ono, međutim, što nismo očekivali je skladba koja slijedi nakon Dunava, za sami kraj i logično nakon valcera, Aleluja iz oratorija »Mesija« G. F. Händela.

Ne može se reći da to sve skupa baš ide jedno s drugim, ali već smo zaključili da je u prvom planu dojam, a umjetnost u drugom.

Publika je bila oduševljena, naravno, pa kad su već ustali na noge i frenetično pljeskali, izveo je orkestar i Radetzky koračnicu J. Straussa, kako bi imali i završetak koji nalikuje bečkim novogodišnjim koncertima.

Sve u svemu, svega je tu bilo, a ostaje za razmatranje ima li sve to neke glazbene logike ili nema (kako u izboru i redoslijedu skladbi, tako i samim interpretacijama).

Ono što, međutim, jest prisutno je zadovoljstvo i brojnost publike, njihovo oduševljenje, spremnost da izdvoje znatna financijska sredstva i dođu na ovakav koncert.

Možda se može poraditi na umjetničkom aspektu, ali publika je svakako svima drugima poslala poruku što ona traži i želi, što je oduševljava.

Uobičajeni programi visoke umjetnosti koju nitko ne razumije možda jesu vrijedni, ali se postavlja pitanje za koga točno ako nitko na takve programe ne dolazi?

Jesu li koncerti koje priprema André Rieu samo jedan veliki kič ili nisu ostaje za promišljanje, ali njegove su dvorane iz dana u dan, na svim kontinentima, 90 puta godišnje, za razliku od većine drugih – pune.