Najvažnije su riječi i tišina tisuća ljudi koji se iz godine u godinu poklanjaju žrtvama
Usud je htio da 1991. godina bude jedna od najgorih u hrvatskoj povijesti. Usud je htio da 18. studenoga te godine ostane zapamćen po dvije tragedije, onoj vukovarskoj i onoj škabrnjskoj. Tog se dana činilo da je zlo pobijedilo. Toga dana Hrvatska je bila zavijena u crno, toga su dana njezini stanovnici strahovali da će zlo čije su zastave nosili zli ljudi razoriti sve. I danas odzvanjaju četničke pjesme koje su ledile krv u žilama. Ali zlo nije pobijedilo, zlo je zaustavljeno u svom rušilačkom pohodu. Za sve generacije bit će obveza na taj dan pokloniti se svim žrtvama Vukovara i Škabrnje, kao i svim ostalim žrtvama koje su omogućile da se u slobodnoj Hrvatskoj iskaže zahvalnost vojnicima koji su se u Vukovaru i u Škabrnji suprotstavili teroru. I svim onim ljudima koji su stradali od četničkih kama, iako su bili civili i po svim međunarodnim konvencijama trebali su biti zaštićeni od neprijateljske vojske. Da ne bi pobijedila, Vukovar i Škabrnja, kao i mnogi drugi gradovi prije i poslije 18. studenoga, podnijeli su nepojmljivu žrtvu.
Građani Hrvatske to znaju 18. studenoga 2024. godine, kao što su znali 18. studenoga 1991. godine. I zato će kolone kojima se iskazuje pijetet svima onima koji su stradali od agresorske vojske hodati toga dana Vukovarom i Škabrnjom dok je Hrvatske. Prošle su 33 godine od mučne i tužne jeseni 1991. godine. Sve je teže zamisliti pakao koji je Hrvatska tada morala proći. Opsada Vukovara trajala je 87 dana. Malo tko je mogao zamisliti da će oni koji su ga branili toliko izdržati protiv sile koja ih je opkolila. Cijena koju su platili za herojstvo je velika, kao što su bili veliki njihovo srce i hrabrost. Do sada je utvrđeno da je ubijeno i poginulo najmanje 2.717 hrvatskih branitelja i civila, a oko 22.000 Vukovaraca je završilo u višegodišnjem progonstvu. Za mnoge križni put nije okončan 18. studenoga 1991. godine jer su tisuće branitelja i civila prošle kroz srpske koncentracijske logore. U njima je zauvijek ostalo više od 300 ljudi. Ono što je najveća muka za njihove obitelji, na popisu zatočenih i nestalih osoba iz Domovinskog rata je više od 350 branitelja i civila.
Istog dana kada je obrana Vukovara brojala zadnje sate, ratni zločinac Ratko Mladić u ranim jutarnjim satima pokrenuo je napad na Škabrnju. Tijekom kojega su stradali i branitelji i civili. Pripadnici takozvane vojske pod njegovim su zapovjedništvom ubili i masakrirali 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. O kakvom se zločinu radilo, svjedoči podatak da je neprijateljska vojska stavila ispred tenkova zarboljene branitelje i civile kao živi štit. Tijekom napada, žene, djeca i starije osobe su zvjerski ubijani, a i u Škabrnji je velik dio civila zarobljen i odveden u zatočeništvo u Benkovac.
Dio kolona sjećanja u Vukovaru i Škabrnji je najviši državni vrh. Ali njihova uloga u kolonama dio je službenog ceremonijala. Najvažnije su riječi i tišina tisuća ljudi koji se iz godine u godinu poklanjaju žrtvama koje su utkane u slobodu Hrvatske. Ne može čovjek ne primijetiti da ima onih kojima ni taj dan nije svet i ne mogu izdržati kako ne bi istakli sebe i svoje promašene poglede na svijet. Ne treba im se čuditi s obzirom na to da mnogi od njih žive od unovčavanja lažnog patriotizma. Valja se nadati da će takvih iz godine u godinu biti sve manje i da će jednom netragom nestati kako bi se sklonili normalnom svijetu da se sa zahvalnošću, u miru i tišini pokloni žrtvi Vukovara i Škabrnje. Prilika je da se 18. studenoga svake godine sjetimo i riječi Siniše Glavaševića. Koji je dva dana nakon pada Vukovara iz vukovarske bolnice odveden na nepoznatu lokaciju, a tijelo mu je pronađeno nakon ekshumacije masovne grobnice na Ovčari 1997. godine.
Mi ćemo se poslužiti citatom koji objašnjava zbog čega Vukovar i vukovari diljem Hrvatske nikada nisu mogli biti do kraja osvojeni. Da, mogli su razoriti zgrade, mogli su činiti užasne masakre. Ali, nisu mogli ubiti grad i gradove. »Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi«, poručio je zauvijek Glavašević.
Damir Cupać
Vukovar i Škabrnja – to ste vi
Damir Cupać
19. studeni 2024 07:26
Foto Borna Jakšić PIXSELL
Najvažnije su riječi i tišina tisuća ljudi koji se iz godine u godinu poklanjaju žrtvama
Usud je htio da 1991. godina bude jedna od najgorih u hrvatskoj povijesti. Usud je htio da 18. studenoga te godine ostane zapamćen po dvije tragedije, onoj vukovarskoj i onoj škabrnjskoj. Tog se dana činilo da je zlo pobijedilo. Toga dana Hrvatska je bila zavijena u crno, toga su dana njezini stanovnici strahovali da će zlo čije su zastave nosili zli ljudi razoriti sve. I danas odzvanjaju četničke pjesme koje su ledile krv u žilama. Ali zlo nije pobijedilo, zlo je zaustavljeno u svom rušilačkom pohodu. Za sve generacije bit će obveza na taj dan pokloniti se svim žrtvama Vukovara i Škabrnje, kao i svim ostalim žrtvama koje su omogućile da se u slobodnoj Hrvatskoj iskaže zahvalnost vojnicima koji su se u Vukovaru i u Škabrnji suprotstavili teroru. I svim onim ljudima koji su stradali od četničkih kama, iako su bili civili i po svim međunarodnim konvencijama trebali su biti zaštićeni od neprijateljske vojske. Da ne bi pobijedila, Vukovar i Škabrnja, kao i mnogi drugi gradovi prije i poslije 18. studenoga, podnijeli su nepojmljivu žrtvu.
Građani Hrvatske to znaju 18. studenoga 2024. godine, kao što su znali 18. studenoga 1991. godine. I zato će kolone kojima se iskazuje pijetet svima onima koji su stradali od agresorske vojske hodati toga dana Vukovarom i Škabrnjom dok je Hrvatske. Prošle su 33 godine od mučne i tužne jeseni 1991. godine. Sve je teže zamisliti pakao koji je Hrvatska tada morala proći. Opsada Vukovara trajala je 87 dana. Malo tko je mogao zamisliti da će oni koji su ga branili toliko izdržati protiv sile koja ih je opkolila. Cijena koju su platili za herojstvo je velika, kao što su bili veliki njihovo srce i hrabrost. Do sada je utvrđeno da je ubijeno i poginulo najmanje 2.717 hrvatskih branitelja i civila, a oko 22.000 Vukovaraca je završilo u višegodišnjem progonstvu. Za mnoge križni put nije okončan 18. studenoga 1991. godine jer su tisuće branitelja i civila prošle kroz srpske koncentracijske logore. U njima je zauvijek ostalo više od 300 ljudi. Ono što je najveća muka za njihove obitelji, na popisu zatočenih i nestalih osoba iz Domovinskog rata je više od 350 branitelja i civila.
Istog dana kada je obrana Vukovara brojala zadnje sate, ratni zločinac Ratko Mladić u ranim jutarnjim satima pokrenuo je napad na Škabrnju. Tijekom kojega su stradali i branitelji i civili. Pripadnici takozvane vojske pod njegovim su zapovjedništvom ubili i masakrirali 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. O kakvom se zločinu radilo, svjedoči podatak da je neprijateljska vojska stavila ispred tenkova zarboljene branitelje i civile kao živi štit. Tijekom napada, žene, djeca i starije osobe su zvjerski ubijani, a i u Škabrnji je velik dio civila zarobljen i odveden u zatočeništvo u Benkovac.
Dio kolona sjećanja u Vukovaru i Škabrnji je najviši državni vrh. Ali njihova uloga u kolonama dio je službenog ceremonijala. Najvažnije su riječi i tišina tisuća ljudi koji se iz godine u godinu poklanjaju žrtvama koje su utkane u slobodu Hrvatske. Ne može čovjek ne primijetiti da ima onih kojima ni taj dan nije svet i ne mogu izdržati kako ne bi istakli sebe i svoje promašene poglede na svijet. Ne treba im se čuditi s obzirom na to da mnogi od njih žive od unovčavanja lažnog patriotizma. Valja se nadati da će takvih iz godine u godinu biti sve manje i da će jednom netragom nestati kako bi se sklonili normalnom svijetu da se sa zahvalnošću, u miru i tišini pokloni žrtvi Vukovara i Škabrnje. Prilika je da se 18. studenoga svake godine sjetimo i riječi Siniše Glavaševića. Koji je dva dana nakon pada Vukovara iz vukovarske bolnice odveden na nepoznatu lokaciju, a tijelo mu je pronađeno nakon ekshumacije masovne grobnice na Ovčari 1997. godine.
Mi ćemo se poslužiti citatom koji objašnjava zbog čega Vukovar i vukovari diljem Hrvatske nikada nisu mogli biti do kraja osvojeni. Da, mogli su razoriti zgrade, mogli su činiti užasne masakre. Ali, nisu mogli ubiti grad i gradove. »Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi«, poručio je zauvijek Glavašević.