arhiva NL
U kvalifikacijama za Olimpijske igre je protiv Norveške obranio čak 13, što zicera, što sedmeraca, što je nemoguća misija – poručio je riječki stručnjak
Riječanin Željko Tomac, nekadašnji igrač i trener Zameta, bivši izbornik hrvatskih rukometašica, desetljećima već ostavlja duboki rukometni trag u Norveškoj, gdje je itekakav ambasador našeg sporta i naše domovine. U Parizu je u suparničkom stručnom stožeru kao pomoćni trener izbornika Christiana Bergea.
– Berge je nekada bio moj igrač, on je iz Trondheima – kaže Željko Tomac, koji odavno živi u tom norveškom gradu. Prethodnik je brojne riječke rukometne kolonije u toj skandinavskoj zemlji. Tomac je dio poznate sportske obitelji, njegova kći Marta je s Norvežankama prvakinja svijeta, brat Nikola je nekadašnji nogometaš »Orijenta« i bivši direktor HNK »Rijeka«. – Kada sam došao, Berge još je bio klinac, imao je 14-15 godina. Sada smo zajedno u stručnom stožeru, ja sam stalno na norveškoj klupi.
Norvežani su krenuli uzlaznom rukometnom linijom, žele tako i nastaviti.
– Ovo nam je drugi polufinale zaredom na velikom natjecanju nakon lanjskog Europskog prvenstva u Poljskoj. Znači da imamo jedan mali kontinuitet s tom mladom ekipom, kojoj je prosjek 25 godina. Mladi su to dečki. Jedino mi i Hrvatska smo sada u polufinalu s prošlog EP-a.
Norvežani su dobro upoznali hrvatsku rukometnu snagu lani, kako na Europskom prvenstvu, tako i na kvalifikacijama za Olimpijske igre. Tomac svjedoči o uvažavanju hrvatske vrste u norveškom taboru.
– Zbilja nas svagdje ima. Recimo, dođem ovdje u Pariz u hotel, koji ima oko tisuću soba. Stignem tamo u srijedu i posebno me dočeka jedan naš čovjek, Hrvat iz Primoštena. Valjda prati sport, gleda utakmice i odmah mi se javio. Nema problema, ima nas svuda u svijetu.
Respekt
– U Norveškoj, kao i drugdje u svijetu, hrvatski muški rukomet izaziva itekakav respekt. Bez obzira tko igrao i kada igrao, reprezentacija je uvijek dobra. Ona je već na tko zna koliko velikih natjecanja igrala u polufinalu ili u finalu. Kada se spomene Hrvatsku, naši igrači kažu: »Nitko ne može igrati kao Hrvati. Mi možemo igrati rukomet na svoj način, ali ne kao oni, koji znaju odlično improvizirati i prilagoditi se situaciji«. Norvežane loptački sportovi asociraju na Hrvatsku.
Norvežani forsiraju svoj način igre, kojim su za sada na dva velika natjecanja daleko dogurali.
– Naš forte je opredjeljenje na brzi rukomet, idemo tim putem. Nastojimo igrati dobru obranu. Postigne li nam suparnik pogodak, nastojimo što brže krenuti u napad, nastojeći s nekoliko dodavanja čim prije završiti akciju. Uz to, obranimo li se, moramo trčati što brže, nema tu nikakve kalkulacije. Trči se svih 60 minuta, znači da igrači moraju biti dobro pripremljeni. Suparniku je vrlo teško pratiti taj ritam.
Riječki trener je spomenuo i neka glavna imena iz svoje reprezentacije.
– Glavni su nam igrači Sagosen, srednji bek, 95. godište, kojeg je lani htio »PSG«, koji je iz mog grada, Trondheima, lijevi vanjski Hansen, odličan šuter i sjajan u polukontri. Imamo jako mladu vanjsku liniju, najstariji je spomenuti Hansen, generacija Domagoja Duvnjaka. Najmlađi igrač još nema 20 godina. Imamo dva odlična krila, Jöndala s lijeve i Bjötnsena s desne strane, koja imaju do sada najbolju realizaciju na Svjetskom prvenstvu.
Pogled na hrvatsku momčad izaziva zabrinutost među Norvežanima, pogotovo kada se sjete Ivana Stevanovića, koji im je proljetos zalupio vrata Olimpijskih igara.
Jednom u životu
– Uvijek nas je strah vratara, kao što je bilo na kvalifikacijama za Rio de Janeiro, kada je Ivan Stevanović imao nemoguće obrane. Obranio nam je nekih trinaest, što zicera, što sedmeraca, što je nemoguće. To se dogodi vjerojatno jednom u životu. On je i inače odličan vratar, brani jako dobro ali da obrani sve skupa 13 čistih zicera i sedmeraca, to je nemoguća misija, a on je to učinio protiv te naše mlade ekipe. Takve stvari se ne može nikada predvidjeti. Što se tiče igre, mislimo da možemo parirati Hrvatskoj, stvarati šanse, ali u Hrvatskoj ti uvijek netko iskoči. U onim kvalifikacijama je iskočio Stevanović, na Europskom prvenstvu su pak oni bili zreliji od nas, nama je ono bilo prva borba za medalju na velikom natjecanju. Oni su na iskustvo u posljednjih petnaest minuta pobijedili bez problema. Bit će nam jako teško, to nam je prvi polufinale na Svjetskom prvenstvu s ovom generacijom, vidjet ćemo što će biti.
Bez obzira tko večeras slavio, Željko Tomac će i u slučaju poraza imati razloga za zadovoljstvo jer će onda u finale selekcija njegove domovine.
– U tom stilu mi svi i govore. U obitelji imam sličnih slučajeva. Kćeri Marta i Teodora igraju svaka za svoj klub te kada se nadmeću između sebe vele mi »Jedino ti ne možeš izgubiti« budući da pobijedi jedna ili druga – zaključio je Željko Tomac u šaljivom tonu.
