Razvijanje poimanja »modernog filma u smislu stilske povijesti«, što uključuje »razumijevanje modernog filma kao povijesno određenog entiteta smještenog u umjetničko-povijesno vrijeme i definirano konačnim brojem estetskih/stilskih značajki«, svrha je ili cilj nedavno predstavljene knjige »Modernizam na filmu – Europski umjetnički film (1950. – 1980.)« u izdanju Hrvatskog filmskog saveza, ističe njezin autor, mađarski filmolog András Bálint Kovács, u prvome poglavlju knjige.

Najsveobuhvatnija studija

Nedavno predstavljeno djelo u sklopu programa Film izvan okvira Specijalne filmske knjižnice Art-kino, koje je na hrvatski prevela urednica biblioteke Hrvatskog filmskog saveza Diana Nenadić, koja je (i) sudjelovala u predstavljanju knjige, od svoje je izvorne objave na engleskome jeziku 2007. godine, pod nazivom »Screening modernism: European Art Cinema, 1950–1980«, riječima recenzenta Bruna Kragića, steklo status »najreprezentativnije i najsveobuhvatnije studije modernizma u europskom filmu u ovome stoljeću«.

Knjiga, koja je inovativna u više aspekata, važan je doprinos definiraju teme filmskog modernizma: »definiranju filmskog modernizma, odnosno modernističkog filma, klasifikacijama i opisima oblika modernističkog filma, povijesnoj periodizaciji modernističkog umjetničkog filma, odnosno predloženoj taksonomiji tendencija u europskom modernističkom filmu«.

Potencijalan uspjeh knjige označila je njezina krađa s police, kao i to da se svidjela istaknutim filmološkim licima, poput Bordwella, istaknuo je sâm autor. A da se radi uistinu o posebnoj knjizi, o sveobuhvatnoj studiji filmskoga modernizma u razdoblju od 1950. do 1980. godine, odnosno o metodičkoj interpretaciji najvažnijega filmskog perioda, kao i njegovih autora i stilova, uvodno je istaknula i Nenadić.

Veća kulturna strujanja

Moderni film, govori autor, »želi definirati kao pokret koji proizašao iz mnogo veće kultur(al)ne evolucije koju je modernizam započeo u kasnome osamnestome stoljeću, a trajao je do sredine devetnaestoga stoljeća, pa se u kontekstu filma radi o adapataciji filmske umjetnosti tom većem kulturnom pokretu«, jer »modernizam je period povijesti umjetnosti, a i film je dio toga«, jedne veće cjeline.

Glede odabranih filmaša čijim radom oprimjeruje modernizam, Kovács pojašnjava kako je mnogo autora koristilo modernističke obrasce, no nisu svi bili odveć zanimljivi, što je (i) razlog zbog kojeg se u knjizi bavi samo nekima. Glede modernizma pak naglašava kako je to – završeni projekt.

– Kad je u modi nešto, onda se mnogo ljudi povodi za time, no nisu svi originalni. Tako biti modernist u ne znači biti i filmaš, već samo imitirati stil. Kako bi uopće imali neki ustanovljen pokret, morate imati mnogo ljudi koji rade slične stvari, čime to postaje svojevrstan sustav, okvir; tako postaje ono čemu možete nešto pripisati.

Možeš napraviti film koristeći stil Bergmana, Fellinija, postoje filmovi koji slijede Bressona, neke ideje su uzete od Godarda, ali ideja, pristup ili stajalište, tri osnovna principa, koji stoje iza njega, modernističkoga kulturnog pokreta – apstrakcija, subjektivnost i samorefleksija – nestali su.

Stil se može posuditi, stil nadživljava pokret, ali pokret, stanje uma koje se temelji na otuđenosti, nestalo je, tumači autor koji je, kako je spomenuo, svojedobno bio na karijernom raskršću, no odabrao je onaj znanstveni put, filmskog teoretičara.

Poveznica s institucijama

Značaj knjige naglasio je i prof. dr. sc. Nikica Gilić, kazavši kako mu je knjiga, iako piše, predaje i bavi se filmskim modernizmom, itekako korisna, jer mu je dala neke nove informacije o tome kako je umjetnost povezana s društvenim institucijama. Ta se poveznica, naglašava Kovács, »čini kao paradoks, jer svaki pravi umjetnički pokret želi biti izvan svake institucije«.

– Umjetnost sama po sebi svojevrsna je institucija, nema umjetnosti bez institucije. Razlikujemo više vrsta umjetnosti, no kad govorimo o umjetnosti, govorimo ujedno o institucijama. Artistički film, i modernistički artistički film također je postao institucija, a jedini način na koji je mogao doprijeti do publike je upravo kroz institucije, pojašnjava Kovács te dodaje kako je htio napisati sveobuhvatnu studiju o modernizmu, koji je sidrište, a izdavač ga je ohrabrio da na kraju zadobije udžbenički oblik.

Glede selekcije filmova, autor ističe kako je filmove birao uzimajući u obzir faktor inventivnosti, pa je odabrao filmove iz europskih zemalja za koje je smatrao da su inventivni, odnosno »da svojom originalnom idejom doprinose modernističkome pokretu«, a jedan od njih, inventivni filmaš i reprezent s naših prostora, je i Makavejev, kao i Tarkovski, koji ima zbog svoje originalnosti ima posebno mjesto.

– Kao što Godard ima posebno mjesto u francuskoj kinematografiji, tako i Tarkovski ima u bivšoj Čehoslovačkoj. Godard je započeo cijeli pokret, bio je jedan od prvih. Već u to vrijeme bio je modernist, postmodernist; bio je poseban, jer je imao mnoge odlike koje je i postmodernizam preuzeo.

A isti je slučaj s Tarkovskim, koji je počeo s posebnim stilom, već naslijeđenim, recimo od Fellinija. Baš zato smatram da su njih dvojica zaista posebni, priča filmolog te dodaje kako se 1970-ih u Mađarskoj malotko bavio poviješću filma, pa nije postojao ni odsjek za film.

Oprečno stajalište

U knjizi, napominje Gilić, razvidan je i način na koji Kovács s jedne strane razlikuje misao Bordwella, a s druge Deleuzea, što autor obrazlaže činjenicom da je ranije, u devedesetima, bio zainteresiran za Deleuzea, pa je, prevodivši njegove knjige s francuskog, naišao na zanimljive ideje kojima je mogao argumentirati svoje stajalište, koje se ipak razlikuje od stajališta koje zastupaju oba autora, Bordwell i Deleuze.

»Kad se raspravlja o modernizmu, nerijetko se ističe povezanost s drugim umjetnostima, književnošću, glazbom, slikarstvom«, kaže Gilić, pa na njegovo pitanje možemo li modernizam shvatiti kao pokret u kome se premrežuju mediji, autor odgovara potvrdno.

– Apsolutno; prvi val modernizma na filmu, 1920-ih godina, proizašao je iz likovne umjetnosti, pa su kazališni umjetnici, slikari i pisci otkrili film kao medij kojime mogu dodatno razviti svoje ideje, a ista se stvar dogodila kasnih pedesetih i šezdesetih godina, kad su pisci otkrili film.

Štoviše, Godard je u šezdesetima rekao da ne možeš odvojiti književnost od filma, što je točno jer narativna umjetnost je jedno. Mnogi su pisci naginjali filmu, pa su počeli pisati scenarije, a onda i snimati filmove. Modernizam je bio taj združeni pokret koji je nadizlazio žanrove i vrste umjetnosti, priča Kovács.

Pitanje žanr(ov)a

Također, kad se govori o žanrovima, sâmo žanrovsko pitanje, smatra autor, pitanje je institucionalizacije, pa se modernistički film pedesetih izrodio iz psihološke drame.

– Ranih šezdesetih pisci su počeli imitirati druge žanrove, preuzimati njihove obrasce i koristiti određene uzorke, pa se pojavio novi žanr, miks, transgresija postojećeg, no i to je s vremenom postalo žanr.

Žanr je prototip određenog tipa narativa; što god učinili, ne možete pobjeći od razmišljanja u prototipima, razmišljanja u narativnim okvirima, čak i ako želite izaći iz postojećih shematskih okvira, što onda, opet, nakon nekog vremena, može postati shema.

Do kraja kasnih šezdesetih modernistički žanrovi postali su nove institucije, sustavi, pojašnjava autor te dodaje kako je prvi bio mentalno putovanje, naslijeđeno od Marcela Prousta i Jamesa Joycea.

Formalni okvir

Knjiga je formalno podijeljena u četiri dijela – Što je to moderno?, Oblici modernizma, Pojava i širenje modernizma (1949 – 1958), Kratka povijest modernog filma (1959 – 1975) – unutar kojih je dvadeset poglavlja, uz dodatak kronologije modernog filma, bibliografiju, kazalo imena, naslova i pojmova te bilješku o autoru. Knjiga broji 477 stranica.