Grad – to ste vi, poznata je poruka novinara i ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića upućena sugrađanima Vukovarcima u najteže dane novije povijesti grada.

Grad su ponajprije ljudi, a za razliku od gotovo svega materijalnoga, njihov je gubitak nenadoknadiv. Istodobno, grad nisu samo ljudi u njihovu fizičkom obliku već i njihove želje, snovi, tuge, uspjesi, pobjede, porazi…

Jedna od želja Vukovaraca od povratka u grad nakon progonstva bila je obnova Vodotornja, poznatog simbola još iz vremena prije Domovinskoga rata, koji je 1991. godine dobio novu simboliku, jer je na objektu visokom nešto više od 50 metara iz vremena svakodnevnoga granatiranja ostalo više od 600 ožiljaka.

Na obnovu se čekalo duže nego su Vukovarci željeli, a kada je do nje došlo, Vodotoranj je postao simbol hrvatskog zajedništva. U prikupljanje sredstava za njegovu obnovu i stavljanje u funkciju uključili su se brojni donatori iz domovinske i iseljene Hrvatske.

Nova suvenirnica

Na dan kada je otvorio vrata posjetiteljima, postavljalo se pitanje kako će funkcionirati i hoće li biti samoodrživ, međutim nitko nije dvojio kako će Vodotoranj biti novi-stari simbol grada na Dunavu i novi adut u njegovoj turističkoj ponudi.

Vremenom su to brojke i potvrdile, s obzirom na to da je Vukovarski vodotoranj u 2021. godini posjetilo 83.700 ljudi, godinu kasnije imao je 111.133 posjetitelja, a u prošloj ih je evidentirano 117.090.

Upravo broj posjetitelja koji se iz godine u godinu povećava pokazuje kako je ovaj simbol hrvatskog zajedništva prepoznat kao atraktivan turistički objekt vrijedan posjeta, ali i mjesto na kojemu se stari Vukovarci prisjećaju mladosti i života prije nego je grad razoren u brutalnoj agresiji čije se posljedice, nažalost, vide i danas.

Stoga napisati reportažu s Vodotornja doista nije zahtjevan zadatak u smislu pronalaska sugovornika, jer će svaka novinarska ekipa ukoliko odluči provesti na toj lokaciji sat-dva gotovo bez problema naći dovoljno onih koji su se toga dana odlučili zaputiti na vrh građevine i s tog mjesta baciti pogled na grad i Dunav.

Upravo se to potvrdilo i na primjeru ekipe Glasa Slavonije. Posjetitelji su se smjenjivali, fotografirali, međusobno dijelili dojmove, tražili dodatne informacije o ulozi Vodotornja 1991. godine, ali i postupku njegove obnove…

Budući da je prije dva mjeseca otvorena nova suvenirnica, dio posjetitelja odlučio je kupiti nešto i ponijeti za uspomenu sebi ili kao dar dragim ljudima.

A dojmovi? Reklo bi se gotovo identični neovisno o tomu radi li se o posjetiteljima iz Vukovara, njegove bliže okolice ili udaljenijih mjesta.

Poseban doživljaj

– Prvi put sam na Vodotornju i doista je pogled s njegova vrha premašio sva očekivanja. Gledala sam snimke na TV-u, nekoliko je prijatelja bilo ovdje prošle godine, pričali su mi kako im je bilo, pokazivali su brojne fotke i selfije, međutim ništa od toga ne može dočarati kako Vodotoranj izgleda, kakva mu je unutrašnjost i kakav je pogled s vrha.

Sad je na meni da to pokušam prepričati nekim članovima obitelji koji ga žele posjetiti, rekla nam je Sanja Gotfried, djevojka koja živi u Njemačkoj, ali redovito dolazi u Hrvatsku posjetiti obitelj.

Za dojmove smo upitali i dvojicu mladića koji su u Vukovar na nekoliko dana došli iz Mostara. Niko i Petar Miletić rekli su nam kako nisu doputovali kao turisti, jer to može značiti da su stranci, a u Vukovaru se tako ne osjećaju.

– Ne znam koliko sam puta bio ovdje… možda 6-7. Znam da sam prvi put bio s roditeljima dok još nisam išao u školu, dakle davno, kroz smijeh nam je rekao student Niko, dodajući kako je s bratom Petrom već bio na Vodotornju, ali je dan posjeta bio hladan i kišovit što im je malo pokvarilo cijeli doživljaj.

Naglasio je kako je poznata povezanost Hercegovine s Vukovarom i najavio kako će s obitelji i prijateljima dolaziti u Vukovar kad god mu to obveze dopuste.

– Unutra mi i sad izgleda malo zastrašujuće, bez obzira na to što je obnovljen. Nekako… cijeli prostor ima posebnu vibru i može dočarati što se ovdje događalo dok su Srbi napadali grad, ali kad se dođe do vrha i baci pogled na ravnicu i lijepi Dunav, srce bude veliko kao kuća, u dahu je ispričao Petar.

Ovi mladi ljudi ističu kako će jednoga dana i svoju djecu dovesti u Vukovar, jer – kako su poručili – ovdje se stvarala Hrvatska i to se mora prenijeti budućim generacijama, baš kako su i njima prenijeli njihovi roditelji.

Vodotoranj postao  i mjesto specifične utrke

Pored toga što je Vodotoranj turistički adut, simbol grada i ponos Vukovaraca, postao je i mjesto natjecanja. Naime, Atletski klub Vukovar tri je godine zaredom organizirao utrku »Vukovarskih 198«. Utrka je ime dobila po broju stuba koje sudionici moraju prijeći do vrha Vodotornja – 198, a obvezni su proći i 200 metara memorijalne staze s tim da je cilj na vidikovcu.

Svi trkači dobivaju posebno dizajnirane medalje. Dosadašnja izdanja utrke su pokazala kako je dijelu sudionika najvažnije okušati trkačke sposobnosti na specifičnoj stazi, neki odluče testirati osobne granice, dok se dio trkača posve rekreativno odluči uspeti do vidikovca bez imperativa postizanja zapaženog rezultata.

Mimohod djece: Nadu nismo izgubili, a zbog žrtava i ne smijemo odustati

U organizaciji Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, a u sklopu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, 20. studenoga bit će održan 17. mimohod »Vi ste naš ponos – mi smo Vaša snaga«, kao i prigodni program »Ovčara – vječna rana«.

Mimohod su 2008. godine pokrenula djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja okupljena u udrugu i toga se dana svake godine okupljaju iz svih krajeva Hrvatske kako bi odali počast svojim roditeljima te svim poginulim, smrtno stradalim i nestalim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata.

– Zajedno s nama mimohodom koračaju suborci naših poginulih roditelja, naše majke i djeca na koju prenosimo domoljublje i zahvalnost za Domovinu, veliki broj mladih osoba. Svi zajedno toga dana šaljemo poruku da nismo i nikada nećemo zaboraviti žrtvu najhrabrijih među nama, žrtvu na kojoj je stvorena slobodna i neovisna Republika Hrvatska.

Toga dana svi smo jednaki, svi smo velika obitelj s bezbroj emocija – isprepleću se tada tuga i ponos. Stoga pozivamo – budite uz nas, hodajmo rame uz rame, budimo potpora jedni drugima, poklonimo se zajedno svim poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima na obljetnicu najvećeg zločina u Domovinskom ratu – masakra na Ovčari, navode iz udruge.

Njezina predsjednica Sandra Rapčak Škomrlj potvrdila nam je kako članovi na mimohod dolaze organizirano iz svih dijelova Lijepe Naše. Od prvog izdanja manifestacije promijenilo se puno toga, ponajviše u pitanju masovnosti.

– Prve nas je godine bilo 50 i uglavnom se radilo o djeci poginulih i nestalih branitelja. S vremenom su nam se priključili branitelji i njihove obitelji, pa građani, a sad organizirano dolaze i mladi iz škola.

Ovisno o godini bude od 800 do 1.000 ljudi na mimohodu, na Ovčari i više, jer stariji ljudi kojima je teško prehodati devet kilometara dođu prijevozom na Ovčaru kako bi bili s nama, rekla je Rapčak Škomrlj.

Udruga je osnovana u Vukovaru i većinom su je činili Vukovarci, no danas je pokrivena članstvom cijela Hrvatska i imaju devet aktivnih podružnica koje djeluju na županijskoj razini, što znači kako su dobro povezani i organizirani.

Kada su osnovani, bavili su se i rješavanjem brojnih statusnih pitanja članova, međutim danas je riječ o odraslim ljudima na koje se ono što stoji u zakonu više većinom ne odnosi.

– Većina je prava vezana uz pravo na obiteljsku invalidninu na koju nemamo pravo nakon završetka školovanja, odnosno poslije 26. godine. Ono što nam je ostalo jest pravo prednosti prilikom zapošljavanja, no to se nažalost u praksi teško provodi, jer postoje određene rupe u zakonu koje poslodavci koriste, naglasila je.

Sandra i danas traži oca i ističe kako, kao i brojni drugi članovi obitelji nestalih, nije izgubila nadu kako će ih pronaći. Dodatnu im nadu daje činjenica da je u posljednje vrijeme na širem području Vukovara pronađeno više masovnih grobnica.

– Mislim da se do rezultata moglo i puno ranije doći da su institucije bile žustrije u nastupima i traženju informacija ili da su možda na nekim mjestima bile adekvatnije osobe.

Nama koji još uvijek tražimo svoje najmilije ovo što se sad na tom planu događa puno znači i pokazuje kako se ipak može doći do rezultata kada postoji trud, želja i volja te je moguće, bez obzira na protok vremena, doći do informacija, pronaći posmrtne ostatke i identificirati ih, rekla je i dodala kako kao udruga koja zastupa obitelji nestalih već godinama apeliraju i ponavljaju iste rečenice, a sada se pokazuje kako postoji u državi netko tko čuje njihove molbe i poštuje ih.

Ocijenila je kako nada za pronalaženje nestalih osoba postoji i kod starijih članova obitelji, što se zorno vidi na dva nedavna primjera nalaska masovnih grobnica kod Negoslavaca kada su se na tim lokacijama okupile upravo starije osobe.

Nama mlađima stalno govore da nastavimo uporno njihovim putem i ustrajemo na zahtjevu pronalaženja nestalih osoba, odnosno da budemo jedni uz druge kao i prvoga dana. Svakako ćemo nastaviti borbu, jer na kraju žrtva nije bila uzaludna i zbog same žrtve ne smijemo odustati, poručila je.