Ne zna čeljad pozicionirana taman tako da im bablje ljeto traje u nedogled, kako to bude kad na kontinentu sivilo odluči da će biti sivo i hladno i nikako drugačije sve do tamo nekog proljeća za kojeg više nitko živ ne zna ni pretpostaviti kada zapravo počinje. Blago njima što ne znaju. Legneš a kroz mrak vidiš da je zapravo nebo sivo. Budiš se jutrom a ono magla da to sivilo od dana učini još mrvicu neprivlačnijim. Još ako je sreće da se kava prolije po trosjedu, eto veselja. I baš kao da sve to nije dovoljno otvori čovjek neki portal, upali televiziju, dohvati se tiska makar da je od jučer, tek onako da se uz kavu na brzinu informira i zapljusne ga cunami loših vijesti. A te se uvijek prve gledaju i čitaju, ako ne i jedino. Čeljad pozicionirana kako valja raspoloženje će makar malo popraviti pogledom kroz prozor, sa zeru sunca ili fijukom one bure što čisti sinuse. Ovi što su u sivilu spasiti može samo dobitak na lotu i to velik, ma to vazda zasluži neko drugi.

Martina Validžić novinarka je HRT-a. Ona je ona koja je odlučila pričati priču o sretnim gradovima. Bit’ će da ih je birala i statistikom vođena. Jer, ima tih statistika što mjere zadovoljstvo građana koječim, pa se sve na koncu zbroji i dobije neka cifra taman da se složi ljestvica i da se zna da je, recimo, tamo neka Danska baš sretna zemlja. Ma, dok je čovjek gleda kako jezdi uokolo i traži ljude koji će joj pokazati zašto misle da žive u sretnom susjedstvu čini se nekako da ipak taj serijal počiva ponajprije na njenoj nekoj dobroj volji nego li na ičem drugom. Ona je željna dobre volje, pa dobru volju traži da je dijeli naokolo makar jednom tjedno preko ekrana u svom serijalu.

Lani je obišla nešto europskih metropola. Ove godine je otišla put SAD-a. Prva epizoda New York. Neš ti sreće, reklo bi se laički naivno. A onda je za stol posjela onog kojeg pamtimo i po predimenzioniranim odijelima što ih je nosio na pozornici. Talking Heads! David Byrne! Na biciklu jezdi Velikom Jabukom. Pije kavu s Martinom. I govori poput čovjeka koji zna što treba činiti s tim sivilom što nas svakim danom jače stišće. Zna on i kad mu je svega postalo previše, njemu koji je, veli, ovisnik o vijestima. A te vijesti su, i prije Trumpa kako kaže, počele jutrom biti isključivo negativne, ružne, loše u zemlji koja je svakim danom više bivala podijeljena oko svega i na sve moguće načine. Shvatio je on da nema vajde od toga da prijateljima te vijesti šalje ne bi li ih upozorio koliko je to loše. Shvatio je kako loše vijesti ne čine dobro njegovu zdravlju, pa je odlučio tražiti one dobre vijesti, nešto što, kako kaže, ulijeva nadu. Ako takvih uopće više ima. Štoviše počeo ih je sakupljati, te dobre vijesti i priče, spremati u računalo, ni sam ne znajući koliko će ih biti. I sve je to 2016. godine izraslo u projekt. I evo osam godina već svaki radni dan u tjednu on, njegov projekt, svijetu ponudi jednu dobru priču. I premda je mislio da će se bunar davno isprazniti ide to i dalje zahvaljujući, kako kaže, i novinarima i urednicima koji tvrdoglavo, ipak i tu i tamo, iskopaju nešto dobro.

Dobro je i kad su dani od Zagreb film festivala. Ima tu neke atmosfere koja krasi ona okupljanja šire obitelji za velike neke godišnjice i blagdana kada se ne spominje tko je kome ostao dužan stablo masline, ili komad škrte zemlje, već se samo jede, pije, smije, druži makar unuci i opet neće zapamtiti nijedno ime s tog obiteljskog stabla vjerujući da se i šukundjedova povijest može jednostavno izguglati. Ovdje se gledaju filmovi u takvoj atmosferi. Samo, onako kako je svakim danom svijet oko nas sve teži za gledanje tako su filmovi sve težih tematika. Čini se da ništa još nismo riješili dok ratujemo, dok nas nose poplave, dok tjeramo migrante, dok nijemo gledamo one koji bi i nakon svih ovih godina dokidali prava, dok krpamo kraj s krajem i sanjamo neke bolje svjetove. A onda, usred svega, eto ti obitelji Šarenac. Ljeto je, Kragujevac je, ali mogao je to biti bilo koji grad na svijetu samo da ima pravo lijeno ljeto. I da u tom gradu vrijeme sporo teče, kao nekada, a ne kao da je danas. Buljiš u film što se zove »Za danas toliko«, čini ti se da se ništa tu zapravo ne događa, da nema nikakva zapleta, jer kako bi ga i bilo kad su svi likovi jedni prema drugima najblaže rečeno dobri. Vrijeme radnje današnje, a ljudi na filmu kao da su izašli iz onog vremena kad bi susjed vidio da su susjedu s kata ispod dovezli drva za ogrjev, pa odmah bez da ga se pita skočio pomoći ih cijepati. I sve tako, i sve jednostavno, i kad nema jastuka da ga staviš pod glavu, ni stine da ti kušin bude, eto lubenice i opet je dobro. I sve pomalo živcira dok te glavni junak ne zakuca i to tako što stvarno zakuca loptu u koš. Jedno dobro zakucavanje i to je to. Film, najblaže rečeno, neobičan. Film nakon kojeg se s mrvom zebnje pitaš kako se to dogodilo da nam dobrohotni ljudi izgledaju nenormalno, da ti se cijelo vrijeme čini da s njima nešto i nije u redu. A možda su, tko zna, samo odlučili birati dobro, onako kako to radi David Byrne. Onako kako bi trebali raditi svi.

Sisak, grad koji je nastradao u onom potresu na Banovini što ga danas pamte tek oni kojima je kuća stradala, ministar Bačić i gdjekoji građevinar koji kuće obnavlja. A baš u tom Sisku evo se veze lijepa sportska priča. Kako za Hinu piše Neven Leskovar Sisak proživljava hokejašku euforiju. Igraju oni Alpsku hokejašku ligu, peglaju bez milosti klubove u kojih je daleko dulje hokejaške tradicije i znatno više novca. Ali boj ne bije teško oružje. Uvijek je to bilo pitanje srca, makar smo tu istinu zanemarili. Piše u tekstu da je Tinejdžer Bruno Idžan vodeći strijelac lige s čak 16 golova. Pa da je Vilim Rosandić najbolji vratar s impresivnih 95,2 posto uspješnih obrana. A piše i to da je KHL Sisak s prosjekom od 1.389 gledatelja po utakmici, drugi najgledaniji klub u ligi. I piše da u redovima Siska igraju četiri stranca i to sjajno, Čeh, Finac, Australac i Amerikanac, baš kao i još dva Hrvata iz Subotice i Kanade, taman da sisačka mladost uz njih stasa u junake k’o što već stasali i jesu. I svi, baš svi uključeni u rad kluba ističu kako im je želja da ta hokejaška priča ostane zdrava priča, a ne da se pretvori u megalomanski neki projekt koji će sam sebe srušiti iznutra. Tamo gdje je praktički jučer bio potres, danas je hokej. I to je dobra priča.

U Dnevniku Nove TV evo i bolja, ona o Dalju. Znate za Dalj, morate znati, jer bilo bi najblaže rečeno sramotno ne znati barem imena svih tih mjestašaca, gradova, gradića, sela što su dali najbolje od sebe da danas imamo slobodu čak i tu da se trujemo lošim vijestima. Dalj je, kaže se u prilogu, postao mjesto u koje se ljudi vraćaju. Oni što su u Irsku otišli, u Dalj se vraćaju. Oni koji su u velike gradove otišli živjeti, u Dalj se vraćaju. Oni koji nikada u Dalju nisu bili, u Dalju bi gradili budućnost svoju i svoje djece. Isto je, kažu, i u Erdutu. Kuća za prodaju, onih dobrih, više i nema. Ma naći će se makar kakav plac za gradnju. Jer, ulagalo se tu u infrastrukturu, jer ima Dalj školu, trgovinu, benzinsku, a ako treba veća kupovina, ili kulturni neki sadržaj blizu je Vukovar, Osijek. I ima Dalj Dunav, a Dunav je velik k’o kakvo more, a kad je more, onda je tu negdje i svijet pred tobom velik i dalek, a nikad bliži.

I onaj New York o kom priča Martina dok traži sretne gradove je nikad bliži. I ona ideja je ista u Davida Byrnea i u one mladosti koja se iz bijelog svijeta vraća kući u Dalj. I bicikli su slični, onaj koji vozi Velikom Jabukom slavni umjetnik i glazbenik i oni kojima pedalira mladost Dalja šetnicom uz Dunav. Jer sve to pogone dobre vijesti. Dobrohotan čovjek je dobrih priča gladan. A to što se zato čini drugima čudan samo je znak da je na dobrom putu, jedinom valjanom štogod da vam jutrom vijesti govorile.