Nemoguće je procijeniti koliko su života spasili liječnici i medicinsko osoblje u jesen 1991. godine u vukovarskoj bolnici, no priča svakoga od njih jasno kazuje kako su radili u teško zamislivim uvjetima, bez osnovnih sredstava za pružanje pomoći bolesnicima i ranjenicima.

Zvezdana Pinjuh, medicinska sestra instrumentarka radila je neprekidno, premda je studeni 1991. godine dočekala u sedmom mjesecu trudnoće.

– Uvjeti su bili jako teški. Nedostajalo je hrane, pitke vode, lijekova i sanitetskog materijala. Radili smo po 24 sata bez odmora, ali se nitko nije bunio niti govorio da mu je teško. S vremenom smo ostali i bez struje i snalazili se kako bi svi pacijenti bili zbrinuti. U tomu smo i uspjeli, rekla je Pinjuh, dodajući kako je mogla ranije otići iz Vukovara s ranjenicima koji su odvoženi konvojima, no nije željela napustiti niti radne kolege niti ljude kojima je trebala medicinska pomoć.

Po njezinim riječima za dobro funkcioniranje bolnice u takvim uvjetima najviše je zaslužna dr. Vesna Bosanac.

– Maksimalno smo ljudima pružali pomoć, slagali se, nije bilo ljutnje i premda se neprekidno radilo, nismo razmišljali o umoru. Zapravo ne mogu ni samoj sebi objasniti kako smo sve uspjeli izdržati i pomoći ljudima u užasnim uvjetima, navela je.

Okupaciju grada dočekala je u bolnici, a znak da nešto nije u redu bilo je to što je nakon danonoćnog granatiranja zavladala tišina. No, medicinari su i tada radili svoj posao.

– 19. studenoga krenuli smo konvojem u nepoznato, odnosno za Hrvatsku, ali preko Šida. Vozili su nas ulicama razrušenoga grada i tek tada smo postali svjesni da je sve uništeno, naglasila je.

Mirjana Semenić Rutko, liječnica specijalista ginekologije i porodništva, diplomirala je u srpnju 1991. i u kolovozu počela raditi u vukovarskoj bolnici, gdje je ostala sve do 20. studenoga.

Foto Bruno Jobst

– Kao liječnik stažist počela sam raditi na Internom odjelu s doktoricom iz Zagreba koja nam je došla u ispomoć. Kako smo dobivali sve više ranjenika, raspoređena sam na kirurgiju i zadatak mi je bila sekundarna obrada rane. To znači kako sam svakodnevno previjala ranjenike. Trebalo im je dan nakon operacije i svaki naredni dan skinuti zavoje, očistiti rane, dezinficirati i ponovno previti, pojasnila je i dodala kako su nakon nestanka struje imali pacijente po hodnicima i ispod stepenica te su doslovno radili s baterijom u jednoj ruci kako bi u potpunom mraku mogli ljudima pružiti pomoć.

Nakon povratka iz progonstva okrenula se sadašnjosti i budućnosti, držeći kako je ekonomski napredan grad zadovoljnih ljudi najveći spomenik koji se može podići vukovarskim žrtvama.