Jelena Miholjević, svestrana glumica poznata po radu na kazališnim daskama i malim ekranima, prošlog se vikenda našla u Rijeci, i to zbog novog projekta – u nezavisnoj produkciji ekipe Pan Papillon, Lumiere Productiona i udruge RECiŠOU, snima se triler imena »Soba 23«.

Jelena utjelovljuje glavnu inspektoricu priče, a između snimanja smo je uhvatili i upitali o njezinom iskustvu rada s riječkom ekipom, ali i o seriji »U dobru i zlu« koja se trenutačno emitira na Novoj TV.

GLUMIMO IZMEĐU RIJEČI

Sad se već neko vrijeme prikazuje serija »U dobru i zlu«. Kako se osjećate u toj ulozi? Kakve ste komentare dobili za vaš lik, za vašu interpretaciju?

– Ja sam, prije svega, jako uzbuđena jer sam prvi put u prilici snimati seriju tog tipa, tog žanra. Dakle, obiteljsku dramsku seriju koja traje dugo, koja ima toliko zapleta i radnje.

Snimanje serije traje dugo jer je plan da snimamo do proljeća. Jako volim nove stvari u životu i to mi je uvijek veliki izazov, a presretna sam zato što se tu radi toliko profesionalno, a s druge strane, toliko ljudski, da sam oduševljena. Nisam se još niti jedanput osjećala iscrpljeno ili preplavljeno. Kolege su fantastični.

Mislim da je glumački postav kroz sve generacije fenomenalan. Jako sam sretna jer imam priliku igrati s kolegama s kojima se dosad nisam srela na sceni. Kao, recimo, Robert Plemić, on je nešto mlađi od mene i znamo se s akademije, ali nikada nismo igrali zajedno. A kamoli mladi kolege koji su tek stasali, a koji su prekrasni. Zadivljena sam cijelom ekipom.

Imate li neki »teaser«, neki detalj koji bi mogao iznenaditi gledalje?

– Pa, samo ću reći sljedeće: Robert Plemić, Lena Medar i ja igramo tu radničku, prilično siromašnu, jako poštenu i slatku obitelj, ali, kao što znamo, najslađe i najbliže osobe najviše nas mogu iznenaditi.

Otkriti neke tajne. Stvari ne mogu biti samo tako jednostavne. Zapravo, tako u životu ne možete naći osobu koja nema neku skrivenu priču. I to je meni u glumi najzanimljivije, jer zapravo glumimo ono što skrivamo.

Glumimo između riječi. Između riječi se događa nešto što je zanimljivo na sceni ili pred kamerom.

Koliko god da forma telenovele ima svoje zakonitosti, rekli biste da se kroz »U dobru i zlu« zapravo ruši mnogo tabua?

– Da, točno. Je li doista siromaštvo nešto što čovjek treba smatrati vrlinom? Mnogi od nas imaju taj osjećaj – »skroman i pošten«. Zapravo je tema skromnosti i poštenja ta koja se stalno provlači kroz tegobe likova.

Recimo, kći Lorena koju igra Lena Medar je dobra cura, ali se dosta muči. Usput preispitujemo klasne razlike. A posebno mi je zanimljivo kako prikazujemo strastvenu ljubav u nekim godinama, kada brak traje već 30 godina ili više.

To mi je posebno lijepo igrati. Ta dimenzija prave ljubavi i podrške između mog lika i njezinog muža, ali i prijateljstva gdje možeš reći sve, to mi je jako lijepo igrati.

Foto: VEDRAN KARUZA

PUNO DIVNE ENERGIJE

Je li tako i kod vas doma?

– Pa, mogla bih puno pričati, znamo kako izgledaju duge veze i brakovi… Ne znam jednostavno odgovoriti na ovo pitanje, jer mi je to uvijek malo neugodno, najviše zato što su mi zabranili da o njima govorim – sin, muž i kći.

I sad se ti izvuci! U našem braku mislim da sam stvarno jako sretna, a zapravo bih istaknula da, kada si u istoj profesiji (jer moj suprug je redatelj), to ponekad može biti teško, ali kako sam ja dijete glumaca, ni ne znam zapravo za obitelji koje imaju neki drugi modus operandi osim kaosa. Zanimljivo mi je to…

Pitam se kako bi bilo da nismo iz istog svijeta, kako bi bilo da imam partnera koji se bavi nečim posve drugim, s nekim tko ima svoj red. Velika je sreća što se možemo podupirati.

Dođe faza kada suprug putuje i radi jako puno, a onda ja prednjačim u cijeloj organizaciji – brinem se o psu i mački…

Krenula sam malo krivim redom, naravno, djeca su na prvom mjestu, ali sin ne živi s nama, a kći ima skoro 15 godina, to je već mlada dama koja se zna pobrinuti i za nas. Zato pas i mačka – tko će njih hraniti? Tako da se izmjenjujemo i mislim da je to jako, jako lijepo.

Kako je došlo do ove riječke suradnje na filmu »Soba 23«?

– Često u životu postupam tako da samo, nekako u srcu, čujem da ili ne. I sad, kako snimamo seriju i radim u svom matičnom kazalištu »Gavella«, dosta mi je intenzivno razdoblje.

Jedva čekam da se malo odmorim jer sam radoholičarka, ali volim i ovu drugu stranu – pazim na zdravlje, pazim da se držim u nekim normalnim okvirima.

I redatelj David Petrović me nazove, ne znamo se. Ispriča mi priču, dobijem scenarij na mail, kako ne bih pristala na neviđeno, ali zapravo sam htjela pristati na neviđeno!

Naime, jako me očaralo da je nezavisna produkcija dobila tako veliku podršku svih ljudi u Rijeci, što god su pitali. Svi su im bili jako susretljivi što mi je jako drago jer mislim da Rijeka stvarno zaslužuje imati dobar film.

Došli ste u Rijeku i snimali u Kastvu, u hotelu Bonavia i na Molo longu. Kako je prošlo snimanje?

– Uspjeli smo u dva dana snimiti moj dio. Bilo je jako puno divne energije. Stekla sam nove prijatelje, upoznala fantastične kreativce. Kod njih se vidi neka ljudska dobrota i kompetencija.

Nitko nije napet. Ne može se čuti »ne može« ili »nema«. Sve štima, svi rade s dobrom voljom – od »mogu li dobiti čašu vode« do »može li se isprintati ova scena«. Frizure, make-up, sve rješavaju profesionalno iako nemamo potpuno profesionalne uvjete.

Hoću reći, ipak je to nezavisni film s malim budžetom, ali za to treba pamet, treba dobra volja i ispast će fantastično kao da je budžet ogroman.

Foto: VEDRAN KARUZA

AMBICIOZAN FILM

Rekli ste da produkciji svi izlaze ususret. Na što mislite?

– Tijekom snimanja sam čula da je naša producentica pitala Lučku kapetaniju bi li mogli u određeno vrijeme malo ubrzati brod. Netko bi se mogao uvrijediti ili naljutiti, ali ona je dobila odgovor: »Može!« Mene uvijek dirne ljudska susretljivost.

A velika je stvar to što su svi prepoznali da će film biti važan za Rijeku i žele nam pomoći.

U filmu će se vidjeti puno prekrasnog grada. Iako je priča kriminalistička, moći ćemo se povezati s filmom jer govori o nama – referira se na najbanalnije stvari, poput glazbe koju smo slušali, urbanih legendi koje nas prate.

Film je ambiciozan, a lica su vrlo poznata: kritičari iz novina, mlada glumica, građani grada koji će biti prisutni u svakom kadru, puno statista i masovnih scena. Jedino što nam možda nije išlo od ruke je prekrasno vrijeme.

U Rijeci stalno pada kiša, sjećam se toga iz djetinjstva, a sada, kada nam treba kriminalistički sfumato dan, imamo predivno sunce!

Prošle godine ste izdali i zbirku poezije »Taj glas«. Već ste obavili turu, ali nedavno ste je ponovo predstavili. O čemu se radi?

– Prije godinu i pol dana izašla je zbirka i predstavili smo je u Teatru Exit. Bilo je veličanstveno, ali htjeli smo je predstaviti i u »Gavelli«.

Kako tada »Gavella« još nije bila obnovljena od potresa i tri smo godine igrali na drugim lokacijama, nismo imali svoj prostor ni svoju scenu. Sada kada smo se vratili, ravnatelj kazališta Dražen Ferenčina mi je rekao: »Moramo predstaviti tvoju zbirku i na ‘Gavellinim’ večerima.« Tako da smo održali malu reprizu. Inače, dosta putujem zbog knjige.

Bila sam i u Rijeci, u knjižnici. Jednom mi se dogodilo, neću reći u kojem gradu (ali je bilo na moru), da je došlo jako malo ljudi. Inače nam odaziv bude predivan, puno razgovaramo i imam osjećaj da stvarno vrijedi pomučiti se i otputovati.

Obišli smo gradove od Požege do Zadra, Pule, Rijeke, Petrinje, Dugog Sela… Svugdje smo bili.

Što se posebno sviđa čitateljima?

– Počela sam pisati iz svoje duboke potrebe. Uvijek kažem da su moje pjesme kao kihanje: treba ih izbaciti. Meni je sad fantastično da u mojim godinama mogu govoriti svojim glasom, zato se knjiga i zove tako.

To je divna sloboda koju sam htjela iskoristiti da govorim o traumatičnim stvarima na vedar način. Pisala sam dosta o potresu. Puno pišem o Zagrebu i Rijeci, o Kvarneru s velikom ljubavlju.

Mislim da sam bila iskrena i željela dati neku blistavost svijetu. Ljudi to osjete i osjećaju se bolje kad čitaju. Sad pišem drukčije, više introspektivno, bolnije stvari, intimne. Manje se šalim, malo sam mračnija sada.

Jelena Miholjević s Robertom Plemićem i Lenom Medar, suprugom i kćeri iz serije »U dobru i zlu«, Foto: MATKO STANKOVIĆ/NOVA TV

»ONA KAŽE«

O čemu govore pjesme, koje su teme?

– Imam jedan ciklus, nisam mu se još stigla do kraja posvetiti. Nazvala sam ga »Ona kaže«. Riječ je o razgovoru s prijateljicom kroz poeziju i, zapravo, ta prijateljica nosi tuge, depresije, rastanke i samoću.

Kako živim u starom kvartu Trešnjevke, imam susjede od kojih me odvaja drveni plot. S njima često pijem kavu preko ograde, razgovaramo, savjetujemo se… I to me inspiriralo.

Ima nešto u tom razgovoru gdje nehotice kažeš ono što možda nikom drugome ne bi. Tako je nastao ciklus »Ona kaže« gdje govorim o sebi, svojim prijateljicama, pa čak i fiktivnim prijateljicama, kroz različite teme.

Pitanje žene i ženskog unutarnjeg svijeta zaista je fascinantno. Imamo toliko bogatstva unutra da te može iznenaditi koliko toga nosimo u sebi.

Kada možemo očekivati tu zbirku?

– Ne žurim se nikamo. A moj suprug je upravo napisao sjajan roman. Jedna sam od rijetkih koja ga je uspjela pročitati. Zove se »Stotina godina« i govori o staroj Trešnjevci kroz sto godina, na potpuno magičan, beskrajno dubok i zanimljiv način. Tako da je sada on na redu, a ja ću svojim tempom.