ZAGREB – Knjiga »Zagorkini sljedbenici – Izazovi razvoja domaćih autora« Sandre Pocrnić Mlakar bez imalo je dvojbe jedan od najzanimljivijih i najboljih trenutaka ovogodišnje književne produkcije u Hrvatskoj. Riječ je o sjajnom prikazu trenutačnog stanja književnosti u Lijepoj našoj, knjizi koja o našoj književnosti govori ne samo s umjetničke, već ponajprije organizacijske i komercijalne strane pa stoga analizira i prikazuje i stanje u nakladništvu, knjižarama, medijima…

Dobre i stručne analize utemeljene su na bogatom iskustvu i nizu provedenih anketa koje je provela autorica koja se stavlja u cipele i pisca i čitatelja, a to može jer je i sama sve to prošla, od klasičnog pristupa čitatelja pa do poslom određenih aktivnosti vezanih uz traženja pisaca čija će djela objaviti, muke oko pripreme i objavljivanja knjiga pa do promocija nakon kojih knjiga živi svoj život. Sve je to prošla na osobnom, ali i primjerima autora kojima je u svojoj izdavačkoj kući (Beletra) objavljivala knjige pa je stoga i mogla krenuti u analizu koja je na kraju ispala mandićevski kritična, lucidna, duhovita i precizna te, što je iznimno bitno, okrenuta nagovaranju domaćih ljudi na čitanje i – pisanje. Štoviše, nije pretjerano reći kako su »Zagorkini sljedbenici« priručnik za stvaranje i razvoj hrvatske književnosti, priručnik čija bi se pravila i prijedlozi što prije trebali početi poštovati. Jer, hrvatskoj, kao i drugim književnostima malih jezika, prijeti izbljeđivanje, čak možda u dalekoj budućnosti i nestanak!

Novinarstvo uči razmišljati

Istodobno, ovo je i knjiga za što bolji položaj svih, posebno mladih pisaca kojima je užasno teško probiti se na scenu i objaviti prvu knjigu. Također, ova je knjiga i borba za poštenije vrednovanje žanrovske književnosti, posebno onih podcijenjenih žanrova (ljubići, krimići…) koji, htio to netko priznati ili ne, stvaraju čitatelje. Tema i motiva koje ova knjiga detaljno obrađuje zaista je puno, a razgovor s autoricom počinjemo pitanjem o tome što ju je motiviralo da pisati o književnosti krene na baš ovakav način, odnosno da odabere ovaj pomalo i problemski pristup.

– Nisam komparatist niti jezičar, već kao diplomirani psiholog radim u medijima, uvjerena da nakladništvo, i knjiško i novinsko, može biti alat za prevenciju socijalne patologije, edukaciju, prilagodbu, jačanje kohezije društva i razvoj jezika, osobito u ovako izazovnim vremenima. Budući da informatičko doba otvara bezbroj mogućnosti, frustrirana sam što ih ne koristimo dovoljno. Možda pomalo naivno mislim da kod nas ni čitatelji, ni pisci, a ni ostali protagonisti literarne scene, dakle knjižari i novinari – a centri moći – nisu svjesni procijepa u kojem su se našli čitatelji. Procijep je nastao kada su se s jedne strane razvili komercijalni apetiti velikih igrača koji komuniciraju oglasima i ulaganjima u marketing, razvijajući visokoprofitne projekte bez obzira na potrebe čitatelja. S druge strane su velika državna ulaganja u sajmove, nagrade, festivale i okoštale državne medije i izdavačke projekte koji također prolaze mimo čitatelja. I kakav izbor ima hrvatski čitatelj? Nakon školovanja i anakronog popisa lektire, prepušten je sam sebi i ne zna ni što bi čitao, a ne zna ni gdje može naći preporuku što čitati.

U svojoj knjizi dajem i primjere kako je to kad se bavimo opisivanjem problema i negativne prakse, a kako kad se fokusiramo na rješenja i tražimo način za prilagodbu. Prije svega, predlažem pokretanje informativnih i novinarski uzornih časopisa, uz prateće portale. Portal ili tisak, medij je nebitan, bitno je novinarski obraditi sadržaj i komunicirati s publikom raznih dobi i interesa. Posebnu pažnju treba posvetiti časopisima za mlade jer društvene mreže omogućuju komunikaciju svih sa svima, ali ne mogu zamijeniti novine i cjelovitu informaciju. Novinarstvo je ključ za stvaranje čitatelja, jer novine mogu zadovoljiti širok raspon čitateljskih interesa i usmjeriti čitatelja prema temama i izvorima koji ga zanimaju. Novinarstvo uči razmišljati, postavljati pitanja i istraživati, gomilama informacija dati formu. Novinarskih 5W nalazi primjenu i u didaktici, kao što tumači Anita Kovačević u svojoj »Metodi upitnika«.

Igoru Mandiću ulica ili trg

Koliko je trajao rad na knjizi?

– Knjigu sam počela pisati prije otprilike dvije godine kada mi je autorica Nataša Turkalj na jednoj kavi dala ideju da je napišem. Nataša Turkalj došla je k meni sa svojim vrlo solidnim prvim ljubavnim romanom i razgovarale smo što možemo učiniti s tim rukopisom. Slušajući moja jadanja kakve su sve prepreke pred nama, uzviknula je: »Pa vi morate knjigu napisati!« Ima pravo, zaključila sam, zašto bih se ispovijedala autorima i gnjavila ih svojim frustracijama kad mogu sve to napisati! Gotovo dvije godine sam radila na rukopisu i teme pretresala u razgovorima s Olgom Vujović, Božicom Brkan i Brankom Trbović, također iskusnim novinarkama i urednicama. No, knjiga se počela »kuhati« puno ranije jer su u njoj moja iskustva iz novinskih redakcija, urednička iskustva u velikoj izdavačkoj kući, a i sjećanja na idole iz djetinjstva, kojima sam htjela pokazati kako se rano formiraju kriteriji i čitateljski ukus. Slično razmišlja i Božica Brkan, koja se na književnim večerima uvijek pita sjedi li u publici neka mala Božica kojoj treba uzor, što je opisala u svojoj knjizi »Umjesto kave«.

Sjetila sam se i godina u Vjesniku, gdje sam upoznala svoje idole Inoslava Beškera i Igora Mandića, o kojima također pišem. Igor Mandić je u »Zagorkinim sljedbenicima« najčešće citiran jer je primjer književnog kritičara koji nikome nije uzurpirao prostor, već je sam stvarao svoju publiku, a ipak je smetao pa su ga smjenjivali i otpuštali. Diskontinuitet Mandićeve polustoljetne karijere odraz je našega odnosa prema kulturi. U svojoj knjizi predložila sam da se Igoru Mandiću dodijeli ulica ili trg, kao što ulicu ima njegov vjenčani kum Veselko Tenžera.

Za razvoj domaćeg autora ilustrativno je i da danas, gotovo dvije godine nakon razgovora koji sam spomenula, Nataša Turkalj očekuje objavljivanje svog romana »Moć žene« u Srbiji, u izdanju najvećeg srpskog nakladnika Laguna. Upravo mi je poslala naslovnicu kojom ćemo se pohvaliti na Interliberu.

Tehnologija je donijela promjene

Jesu li društvene mreže i suvremeni digitalni način komunikacije ugrozili normalnu književnost?

– Književnost je odraz načina razmišljanja i duha vremena. Ne možemo s mobitelima u rukama pisati jednako kao prije sto godina, kada se sjedilo pored petrolejske svjetiljke. Tehnologija je donijela promjene koje imaju svoje posljedice i s njima se treba znati nositi. Ali kao što smo kritički iščitavali rukopise pisane perom, tako treba kritički čitati i tekstove koji nastaju na tipkovnicama. Čitati s razumijevanjem, raditi na tekstu, raspravljati o njemu, provjeravati podatke i konzultirati izvore. Tipkovnica je brza, pa se čini da ne stignemo pročitati sve što se napiše, ali u svojoj knjizi sam argumentirala zašto je brzina produkcije prividna i kako novinari iz predinformatičkog doba dobro znaju razlikovati ideje koje treba razrađivati i tekstove koje treba čitati od onih koji se bacaju u koš. Te vještine treba primjenjivati i danas, umjesto nekritičkog objavljivanja svega što se proizvede na tipkovnici. No, još je važnije učiti raditi na tekstu, pa kritičko mišljenje neće biti apstraktan pojam, nesavladiv maturantima koji ne znaju napisati esej. Taj paradoks našeg odnosa prema pismenosti još je jedan razlog za moju knjigu – s jedne strane imamo sve nepismenije maturante, a s druge strane visoko iznadprosječno pismeni novinari otjerani su u mirovine ili na burzu rada. Zar nitko od zabrinutih za hrvatski jezik ne vidi kako su te dvije pojave povezane?

Bi li naša država mogla domaćoj književnosti pomoći na način na koji su to učinili Norvežani, otkupom svih objavljenih knjiga?

– Na nekoliko mjesta u knjizi napominjem da nemam širu sliku i ne znam kako se kroji kulturna politika. Ali znam da u globalnom selu doista više nije problem proučiti kako problem pismenosti mladih u informatičkom dobu rješavaju Norvežani, a kako, primjerice, Mađari koji ove godine dolaze na Interliber kao partneri. Mali jezici imaju slične probleme i trebali bismo češće razmjenjivati iskustva. U svojoj knjizi nisam se bavila brojevima i podacima, već sam pisala o svom iskustvu, a primjeri koje navodim su samo ilustrativni.

Odnos prema knjizi

Podatak koji govori u prilog otkupa – zapazila sam da čitatelji u lokalnim knjižarama sve češće traže »svoje« lokalne pisce, što je dobar znak. Tako se u knjižarama u Rijeci kontinuirano traže knjige Jana Bolića, podjednako njegovi romani kao i priručnici. Sljedeći je izazov postići da riječke krimiće čitaju Splićani, splitske ljubiće Riječani, a Osječani i jedne i druge. Ali u Slavoniji ima najmanje knjižara. To je još jedan problem kulturne politike koji zapažam, a o uzrocima mogu samo nagađati.

No, kad smo kod Norvežana, navodim da su njihovi i Knausgard, a i Nesbo. Pisac kao što je Knausgard mora se roditi, ali Nesbo se treba razviti. Možemo li prepoznati vlastitog Knausgarda i razviti vlastitog Nesboa? Može li se, primjerice, pokušati organizirano prevoditi hrvatska književnost te na taj način našim autorima stvarati temelje za međunarodni uspjeh?

– Uspjeh je relativan pojam, podrazumijeva ulaganja, marketing, možda film, a književnost bi trebala imati neke druge ambicije. Možda većina čitatelja želi u knjigama vidjeti vrijednosti koje žive, a ne zanimaju ih uspješni niti najbolji. Domaći čitatelj treba naučiti birati, dakle upoznati sebe, znati što ga zanima i samostalno birati literaturu za svoj osobni rast. Marketing i međunarodni uspjeh mogu samo zamagliti i pitanja i odgovore, jer postižu samo to da opet svi biraju isto.

Dojam je da književnost kopni i stoga što među mladima ima sve manje i manje interesa. Kako to promijeniti?

– Mladi će se vratiti književnosti kad vide da stari koji se bave književnošću imaju društveni status i da književnost ima smisla, da nije hobi koji nema nikakvu praktičnu svrhu. I tu sam navele primjer Igora Mandića, književnog kritičara koji je postao institucija, ali nije imao stalni posao. Odnos prema knjizi popravio bi se promjenom odnosa medija prema knjizi, razgovorima o pročitanom, snimanjem filmova po djelima iz lektire, književnim kvizovima, akcijama u knjižarama, knjigama kao nagradama…

Stanje nije bajno, ali ozračje je u konačnici ipak pozitivno, optimistično. Na jednom mjestu kažete kako se konstatacija »doba je multimedije, knjiga je ostala bez čitatelja« može jednostavnom inverzijom pretvoriti u bavljenje rješenjima: »doba je multimedije, imamo bezbroj načina da približimo knjige čitatelju!«. Znači li to da ipak vjerujete u bolje dane?

– Puno ovisi o nama. Znamo koje su nam slabe točke i što treba učiniti, samo moramo raditi. Dakle, može se. Zar to nije razlog za optimizam?