“Riječi bi bile jako hladne da imaju samo to – one imaju i glazbu, te se riječima, odnosno rečenicama, muzicira”, rekao je književnik parafrazirajući Thomasa Manna, dodavši da se ritam u riječima može birati, a dinamikom neke situacije igrati tako da ju se ili pojačava ili koči. Zbog toga, dodao je, nije uvijek siguran “je li nešto rekao jer mu dobro zvuči, ili zato što to stvarno misli”.

Osvrnuo se i na činjenicu da je mađarska sintaksa vrlo fleksibilna, pa se može “igrati s naglascima, sintagmama i tako dalje”, zaključivši da je misao “povezana s glazbom riječi”. Apsolutna tišina ne postoji, a u skladanju i pisanju ona je element kompozicije, smatra Nadas.

“Između rečenica, tamo gdje ima točke, je stanka. Ali ni ona nije sasvim tiha, u njoj se krije i refleksija”, dodao je.

Nadas, koji je govorio o pisanju, i svojoj drugoj zanimaciji, fotografiji, kazao je da mu je riječ “oduvijek bila važnija od fotografije”, no da je slika prvobitna. “Slika je prva i moćnija, i ona koju ja moram riječima protumačiti, a ta interpretacija nema beskonačne mogućnosti. Jer su riječi i leksik ono što je zajedničko”, rekao je književnik.

Nadas je govorio o strukturi, poručivši da ona dolazi iz iskustva koje nije samo osobno, nego i zajedničko – kulturno, religiozno, filozofsko, psihološko i tako dalje, a na nju se vezuje tvar. O sebi kaže da se podjednako bavi tvarnošću, kao i strukturom, no da prvo vidi strukturu.

“Naravno, to viđenje strukture je predviđanje, i dolazi iz iskustva”, rekao je, dodavši da njegovo pisanje “nije obično pisanje romana, s početkom i krajem”. “Kod mene nije tako – narativne niti se vezuju, a neke nemaju ni kraja ni početka, pa se na njih ne možemo osloniti. To isto pripada gradnji strukture. Crpim iz iskustva, ali crpim i iz zraka”, rekao je.

Nadas je autor knjiga “Strahotne priče” i “Pisanje kao profesija”, objavljenih u izdanju Frakture, kao i mnogih drugih.

Razgovor je simultano prevodila Lea Kovač.