Hrvatske oružane snage polako se, ali sigurno ipak opremaju
HIMARS dolazi 2028. Riječ je o raketnom sustavu američke proizvodnje koji će u Hrvatsku stići za četiri godine. Ali što je ovdje najvažnije za napomenuti jest to da oko ovog nije bilo nikakvih sukoba između Vlade i predsjednika Republike. Mada, treba i to priznati, oko nabave vojne opreme nije ni dosad bilo velikih svađa. Odnosno bilo ih je, ali se one nisu odnosile na samu činjenicu treba li nešto nabaviti. Prijepora je bilo oko nabave Rafalea, ali Zoran Milanović je bio nezadovoljan činjenicom da, po njegovom mišljenju, Vlada koristi ovu nabavu u političke svrhe pred parlamentarne izbore. Bilo je nekih prigovora s Pantovčaka i oko toga zbog čega se tako puno ulaže u ratne zrakoplove, a premalo u protuzračne obranu.
Naime, tijek ratnih događanja u Ukrajini pokazao je da su zrakoplovi postali izuzetno ranjivi zbog jako uznapredovale tehnologije protuzračne obrane. Zaista je jako puno ruskih Suhoja i MIG-ova srušeno tijekom ratnih operacija, a da se ne priča o onome što je ostalo od ukrajinskog ratnog zrakoplovstva. Ostalo je jako malo. Usto, u punom je zamahu korištenje svih mogućih vrsta dronova koji su, mada skupi, opet bitno jeftiniji od aviona. Usto oni su bespilotne letjelice, pa nema ljudskih žrtava među pilotima. Ali uza sve to ratni zrakoplovi i dalje su neizbježan dio oružanih snaga svake iole ozbiljnije zemlje. Tako da konsezus unutar državnog vrha oko nabave francuskih Rafalea ipak postoji. Konsenzus je postignut i oko nabave američkih borbenih oklopnih vozila za kopnenu vojsku. Milanović je bio kritizirao Vladu zbog čega se taj projekt tako sporo odvija. Oko HIMARS-a je konsezus postignut bez ikakve javne prepirke što ipak daje tračak optimizma da bi se stvari između Vlade i Zorana Milanovića mogle popraviti. Mada opet ne treba tu biti neki preveliki optimist. Za optimizam tu nema baš puno prostora, barem ne dok traje predsjednička kampanja. Ali ni poslije nje ako Milanović ponovo pobijedi. Lako bi se moglo dogoditi još četiri godine onoga što smo gledali u zadnjih pet. A gledali smo, odnosno odgledali zaista svašta.
A što se tiče nabave ovog raketnog sustava on je sve samo ne jeftin. Kupit ćemo ukupno osam HIMARS-a vrijednih 290 milijuna dolara, a u toj će cijeni osim 394 rakete biti i ostala potrebna sredstva, kao obuka i logistička potpora nužna za učinkovito funkcioniranje sustava. Hrvatska se ovdje uklopila u svjetski trend. Sve zemlje ulažu jako puno u naoružanje. I to sve od početka ruske invazije na Ukrajinu. Na nju se prije nešto više od godinu dana nastavio rat na Bliskom istoku. Nije u najgorem scenariju isključena i mogućnost da se ova dva globalna sukoba čak i spoje u treći svjetski rat. Za nadati se da se to neće dogoditi, ali čak i Ukrajina i Bliski istok samostalno kreiraju toliko nestabilnosti da one mogu poremetiti odnose na svim dijelovima svijeta. Pa tako i na ratovima i sukobima uvijek jako sklono područje jugoistočne Europe. Tu se recimo Srbija jako ubrzano naoružava.
Nažalost svijet je opet postao mjesto gdje se svi naoružavaju. I u kojem čak ni oni najupućeniji geoplitičari nisu sposobni predvidjeti u kojem će se smjeru stvari dalje razvijati. Pa za svaki slučaj svi izdvajaju sve više za oružje. Velike sile su ušle u fazu gdje među njima gotovo da nema elementarnog razumijevanja. Sve strane izbjegavaju bilo kakav kompromis jer smatraju da bi to bilo iskazivanje slabosti u vremenima kada treba inzistirati na pokazivanju i iskazivanju snage i odlučnosti. Kamo će svijet odvesti ta vrsta politike, potpuno je neizvjesno.
Hrvatske oružane snage polako se, ali sigurno ipak opremaju. Ono čemu se možemo nadati jest to da sva ta oprema nikad neće trebati biti upotrijebljena u nekom stvarnom oružanom sukobu. Mudri ljudi govore da je priprema za rat najbolji način za očuvanje mira. Čak ni paleokomunistički trogloditi koji su se nalazili u generalštabu JNA-e 1991. godine najvjerojatnije ne bi bili toliko ludi da pokrenu agresiju na Hrvatsku u slučaju da je ona tada imala respektabilnu vojsku. Ali Hrvatska je bila praktički bez ikakvog oružja i izgledala je kao laka meta. Sada to više nije tako. Za prilike koje vladaju u ovom dijelu svijeta Hrvatska ima sasvim solidne oružane snage.
Putevi i stranputice
Hrvatska sigurnija s američkim raketama
Zlatko Crnčec
13. studeni 2024 07:33
Foto Screenshot Twitter
Hrvatske oružane snage polako se, ali sigurno ipak opremaju
HIMARS dolazi 2028. Riječ je o raketnom sustavu američke proizvodnje koji će u Hrvatsku stići za četiri godine. Ali što je ovdje najvažnije za napomenuti jest to da oko ovog nije bilo nikakvih sukoba između Vlade i predsjednika Republike. Mada, treba i to priznati, oko nabave vojne opreme nije ni dosad bilo velikih svađa. Odnosno bilo ih je, ali se one nisu odnosile na samu činjenicu treba li nešto nabaviti. Prijepora je bilo oko nabave Rafalea, ali Zoran Milanović je bio nezadovoljan činjenicom da, po njegovom mišljenju, Vlada koristi ovu nabavu u političke svrhe pred parlamentarne izbore. Bilo je nekih prigovora s Pantovčaka i oko toga zbog čega se tako puno ulaže u ratne zrakoplove, a premalo u protuzračne obranu.
Naime, tijek ratnih događanja u Ukrajini pokazao je da su zrakoplovi postali izuzetno ranjivi zbog jako uznapredovale tehnologije protuzračne obrane. Zaista je jako puno ruskih Suhoja i MIG-ova srušeno tijekom ratnih operacija, a da se ne priča o onome što je ostalo od ukrajinskog ratnog zrakoplovstva. Ostalo je jako malo. Usto, u punom je zamahu korištenje svih mogućih vrsta dronova koji su, mada skupi, opet bitno jeftiniji od aviona. Usto oni su bespilotne letjelice, pa nema ljudskih žrtava među pilotima. Ali uza sve to ratni zrakoplovi i dalje su neizbježan dio oružanih snaga svake iole ozbiljnije zemlje. Tako da konsezus unutar državnog vrha oko nabave francuskih Rafalea ipak postoji. Konsenzus je postignut i oko nabave američkih borbenih oklopnih vozila za kopnenu vojsku. Milanović je bio kritizirao Vladu zbog čega se taj projekt tako sporo odvija. Oko HIMARS-a je konsezus postignut bez ikakve javne prepirke što ipak daje tračak optimizma da bi se stvari između Vlade i Zorana Milanovića mogle popraviti. Mada opet ne treba tu biti neki preveliki optimist. Za optimizam tu nema baš puno prostora, barem ne dok traje predsjednička kampanja. Ali ni poslije nje ako Milanović ponovo pobijedi. Lako bi se moglo dogoditi još četiri godine onoga što smo gledali u zadnjih pet. A gledali smo, odnosno odgledali zaista svašta.
A što se tiče nabave ovog raketnog sustava on je sve samo ne jeftin. Kupit ćemo ukupno osam HIMARS-a vrijednih 290 milijuna dolara, a u toj će cijeni osim 394 rakete biti i ostala potrebna sredstva, kao obuka i logistička potpora nužna za učinkovito funkcioniranje sustava. Hrvatska se ovdje uklopila u svjetski trend. Sve zemlje ulažu jako puno u naoružanje. I to sve od početka ruske invazije na Ukrajinu. Na nju se prije nešto više od godinu dana nastavio rat na Bliskom istoku. Nije u najgorem scenariju isključena i mogućnost da se ova dva globalna sukoba čak i spoje u treći svjetski rat. Za nadati se da se to neće dogoditi, ali čak i Ukrajina i Bliski istok samostalno kreiraju toliko nestabilnosti da one mogu poremetiti odnose na svim dijelovima svijeta. Pa tako i na ratovima i sukobima uvijek jako sklono područje jugoistočne Europe. Tu se recimo Srbija jako ubrzano naoružava.
Nažalost svijet je opet postao mjesto gdje se svi naoružavaju. I u kojem čak ni oni najupućeniji geoplitičari nisu sposobni predvidjeti u kojem će se smjeru stvari dalje razvijati. Pa za svaki slučaj svi izdvajaju sve više za oružje. Velike sile su ušle u fazu gdje među njima gotovo da nema elementarnog razumijevanja. Sve strane izbjegavaju bilo kakav kompromis jer smatraju da bi to bilo iskazivanje slabosti u vremenima kada treba inzistirati na pokazivanju i iskazivanju snage i odlučnosti. Kamo će svijet odvesti ta vrsta politike, potpuno je neizvjesno.
Hrvatske oružane snage polako se, ali sigurno ipak opremaju. Ono čemu se možemo nadati jest to da sva ta oprema nikad neće trebati biti upotrijebljena u nekom stvarnom oružanom sukobu. Mudri ljudi govore da je priprema za rat najbolji način za očuvanje mira. Čak ni paleokomunistički trogloditi koji su se nalazili u generalštabu JNA-e 1991. godine najvjerojatnije ne bi bili toliko ludi da pokrenu agresiju na Hrvatsku u slučaju da je ona tada imala respektabilnu vojsku. Ali Hrvatska je bila praktički bez ikakvog oružja i izgledala je kao laka meta. Sada to više nije tako. Za prilike koje vladaju u ovom dijelu svijeta Hrvatska ima sasvim solidne oružane snage.