Abdon Pamich/Foto V. KARUZA
Mogu ja ići bilo gdje diljem svijeta, ali Rijeka je Rijeka. Ne ovisi to bila ona u Hrvatskoj ili bilo kojoj državi - kaže slavni atletski pobjednik, koji je one 1947. godine s bratom pobjegao u Italiju i ostvario nezaboravnu karijeru brzog hodača
povezane vijesti
RIJEKA »Il mio mare«, videoskladba s ugodnim glasom Francesca Squarcije na tekst slavnog atletskog pobjednika Abdona Pamicha samo je slatki premaz događaja za povijest riječkog sporta, svečanosti za pamćenje na kojoj je u Gradskoj vijećnici legendarni Abdon Pamich postao počasni član Kluba riječkih olimpijaca. Na Korzu su prolaznici mogli razgledati izložbu o povijesti riječkog tramvaja koji je vodio do 1952. godine, a slavni brzi hodač, onda samo jedan od »mulaca s Brajde«, pet je godina ranije s bratom pobjegao iz Jugoslavije u Italiju i doslovno »korak po korak« postajao sportska zvijezda koja nikada ne tamni. Guštima i emocijama bilo je nabijeno ovo okupljanje na kojem su viđena brojna eminentna imena iz svijeta sporta, diplomacije i politike, svečanost su uveličali tolike slavne protagonistice i protagonisti, baš kako i zaslužuje čovjek uvršten u Kuću slavnih talijanskog sporta CONI-ja (Talijanski olimpijski odbori), koji je među 140 najboljih sportaša svih vremena u zemlji s druge strane Jadrana.
– Otišao sam odavde s trinaest godina zajedno s bratom Giovannijem, može i Ivan ili Ivica. Prešli smo granicu pomalo onako avanturistički i stigli smo u Italiju – podsjetio je malo u šali vidno dobro raspoloženi Abdon Pamich na nevesele epizode onog Amarcorda koji pamte samo naši najstariji sugrađani, koji dobro znaju što područjima na granici znači mijenjanje države, režima i ideologija, u ovom slučaju je to bio nastanak nove Jugoslavije.
– Nismo tamo baš naišli na situaciju povoljnu po nas. Još ranije je otišao moj otac Giovanni. Godinu kasnije stigla je i naša mama Irenija, djevojački Sušanj.
Velika avantura
Pamich, rođen u Rijeci 3. listopada 1933. godine, tada su upustio u veliku avanturu da bi onda kao član AK-a Genova bio sudionik pet olimpijskih igara u tom njegovu zbilja brzom hodanju na 50 km, 1956., 1960. kada je osvojio broncu,1964. u Tokiju kada je postao olimpijski pobjednik, 1968. te 1972. kada je imao čast biti talijanskim stjegonošom. Postavio je svjetski rekord u brzom hodanju na 50 km 16. listopada 1960. s vremenom 4:03.02 sati. Taj stari, dobri riječki heroj se pritom doslovno više nego nahodao, netko je zbrajajući mu treninge i nastupe izračunao da je u tom trofejnom maršu u kojem je bio i dva puta prvak Europe (1961. i 1966.), tri puta prvak Mediterana (1958., 1963. i 1971.) te pedesetak puta talijanski prvak, u raznim disciplinama tog hodanja čak tri puta »prohodao« zemaljsku kuglu.
»Tko se riječke vode napije, bez Rijeke ne može«, desetljećima se čulo od brojnih tadašnjih došljaka u naš grad, može se zamisliti što je onda s rođenim Riječanima kakav je Abdon Pamich, koji u biti stalno dolazi u svoj grad, u Italiji i svuda ponosno ističe da je Riječanin. Tu pod Učku stiže često, viđen je na brojnim okupljanjima, tako i na Rujevici. Uostalom, jučer mu je tim povodom legendarni Srećko Juričić svečano uručio dres HNK-a Rijeka.
Dugotrajni pljesakSamir Barać, najtrofejniji riječki sportaš, u ovoj sportskoj ceremoniji za pamćenje, pri čemu je Abdonu Pamichu dodijelio plaketu i iskaznicu počasnog člana Riječkog kluba olimpijaca, istaknuo je veličinu čovjeka koji je itekakav uzor mladim sportašima, recimo budućem riječkom asu Viktoru Tončiniću, jednom od tolikih poznatih lica na Korzu, na okupljanju dostojnom nekog zapaženog diplomatskog prijama. Agilni, sposobni »spiritus movensi« te fešte, profesori Vanja Smokvina i Marinko Lazzarich, rektorica Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić Samaržija, dekan ovdašnjeg Pravnog fakulteta Dario Đerđa, predsjednik Izvršnog vijeća Talijanske unije Marin Corva, predsjednik Talijanske unije Maurizio Tremul, generalna konzulica Italije Iva Palmieri, ujedno i izaslanica veleposlanika Italije u Hrvatskoj Paola Trichila, naravno i riječki gradonačelnik Marko Filipović, u obraćanjima su se svi kao jedan ujedinili u zasluženim pohvalama Abdonu Pamichu. Govornici su se obraćali i na hrvatskom i na talijanskom jeziku, pri čemu prevođenje skoro da i nije trebalo, ali tu je ulogu spremno prihvatio i uspješno obavio dugogodišnji cijenjeni riječki novinar Ivo Vidotto.
Dorotea Pešić Bukovac, čelnica RSS-a i toliki uglednici su na kraju na nogama pozdravljali Abdona Pamića, dok su se prolaznicima na Korzu ledili prsti hlađeni riječkom burom, u Gradskoj vijećnici bridjeli su dlanovi od dugotrajnog zasluženog pljeska slavnom Riječaninu Abdonu Pamichu. |
– Dolazak u Rijeku mi uvijek pobuđuje velike emocije, bez obzira na to što dolazim već silan niz godina. Tu znam provesti ljeto, biti u Rijeci mjesecima. No, kada sam nakon onog dolaska došao prvi put, to mi je izazvalo uistinu velike emocije.
Dječaci snivaju otvorenih očiju razmišljajući o budućnosti, mnogi od njih i onoj sportskoj, tražeći načina kako otvoriti vrata i ući u taj čudesni svijet.
– Još kao dijete u Rijeci, htio sam se baviti boksom jer je moj ujak Cesare Pamich bio organizator boksačkih mečeva. Imao je i dvoranu, tu smo uostalom imali i olimpijskog pobjednika Ulderiga Serga. Ali, onda sam stigao u Genovu, a moj brat se počeo baviti brzim hodanjem. Kada sam pak ja došao na stadion želeći trčati, rekoše mi »ti si Pamich, onda i ti idi na brzo hodanje«. Ušavši tako u taj svijet sporta počeo sam se baviti jednom disciplinom za koju nisam nikada zamišljao da će biti moja. Poslije onih planova s boksom razmišljao sam o plivanju, ali ispalo je da moraš prihvatiti ono što ti daju.
Topla gesta
Život nam prođe u neugodnim i ugodnim iznenađenjima, u njegovom slučaju je riječ o ovom drugom, o košu punom uspjeha, naslova, medalja. On na počecima karijere time i nije bio previše opterećen.
– Nisam nikada razmišljao o nekim rezultatima, jednostavno sam htio biti čim bolji, a onda se kroz karijeru događalo to što se događalo.
Godinama je bio slavljen na tolikim meridijanima i paralelama, no »svugdje je lijepo, doma je najljepše«, očito ga je dirnula jučerašnja riječka gesta topline i prijateljstva, više nego zasluženo priznanje koje je nakon tolikih desetljeća dobio u rodnom mu gradu. Itekakav lokalpatriotizam izvire iz njegovih riječi.
– Ovo mi je najdraže priznanje u životu, to je sada za mene uistinu velika čast. To mi je veliko priznanje radi činjenice što je Rijeka uvijek moj grad, mogu ja ići bilo gdje diljem svijeta, ali Rijeka je Rijeka. Ne ovisi to bila ona u Hrvatskoj ili bilo kojoj državi. Inače, moj drugi grad je bila Genova, gdje ima toliko Fijumana, sada pak živim u Rimu.
»Zar je ovo Abdon Pamich?«- upitao bi se čovjek videći mu mladenački hod, vitalnost, itekako neobičnu za čovjeka kojem je 91 godina, živahnost kakvu su imali oni nezaboravni riječki poštari kada su s torbama na ramenu riječkim nonićima i nonicama donosili penzije.
– Mogu još uvijek vježbati, napravim pokoji sklek, naravno onda i da još uvijek hodam, naravno nije to kao u onim »maratonskim danima«, recimo umjesto 20, sada prijeđem po 10 kilometara. Davni su oni sportski dani, povremeno ih se prisjetim, u biti to su uspomene zauvijek.
Željezna granica i stari prijateljiU »publici« je uz tolike uglednike samozatajan, ali radostan, bio Abdonov brat Giovanni koji se prisjetio tih davnih uzbudljivih trenutaka bijega preko granice, a sada je uživao u priznanju i pohvalama upućivanom njegovu bratu. – Naravno, kada sve ovo vidim, čini mi se kao da sam kod kuće, što u biti i jesam. One 1947. godine smo krenuli odavde, bio je rujan, sjećam se kao danas kada smo prešli »željeznu granicu« koja je bila u Divači. Išli smo dio pješice, dio vlakom. U jutru ugodnih susreta bio je i onaj s Adom Agodini Rocchi, slavnom riječkom atletičarkom, svojevremenom jugoslavenskom prvakinjom u skoku uvis čije se karikature našeg slavnog kolege, pokojnog Miloša Miše Cvijanovića nalaze u monografiji AK-a Kvarner, inače supruge popularnog glasa talijanske redakcije Radija Rijeke, pokojnog Franca Rocchija, koja se srdačno zagrlila sa starim prijateljem. – S Abdonom Pamichem se praktički poznajem oduvijek, još od onih ranih šezdesetih kada smo se našli na stadionu Kantride gdje sam trenirala, više je od pola stoljeća. Mogu samo reći da je riječ o jednom divnom čovjeku, stvarno je dobar, pošten. Uvijek smo se šalili, bio je dobro raspoložen pa bismo se zafrkavali. Od tada je on stalno dolazio u Rijeku. |