Moćnu, divnu i emocionalno iznimno snažnu priču o životima triju nesretnih žena u svom je novom romanu nazvanom »Premještanje snova« stvorila sjajna hrvatska književnica Mihaela Gašpar, koja je iznova na vrhunski literaran način obradila temu nasilja nad ženama. Razgovor s njom počinjemo pitanjem je li za živote triju žena koje nose radnju ovog romana preuzela priče i sudbine stvarnih žena.

– Kad govorim o likovima u romanu, napominjem da se radi o dvjema ženama koje poznajem, a koje su mi ispripovijedale svoje živote, dok je treća preminula. Njezinu priču osobno poznajem. Međutim, da se ne radi o stvarnim događajima, nasilje samo po sebi i ne treba posebno imaginirati, mi o nasilnim odnosima odavno sve znamo. Normalnog čovjeka, koji u sebi gaji barem malenu količinu dobrote, opisi u romanu duboko će uznemiriti iako mi nije bila namjera šokirati čitatelja prebijanjem tijela. Na koncu, teško da nas se time više može šokirati nakon svih brutalnih ubojstava i premlaćivanja o kojima svakodnevno čitamo ili koje, nažalost, iskusimo na svojoj koži. Volim misliti da će ovaj roman nagnati barem neke od nas da ne okrećemo glave od nasilja, da se ne pravimo gluhi kad ga čujemo kroz zidove stanova i da ne žmirimo na tuđe modrice. Čini se da je nastupilo vrijeme u kojem se pristojnošću smatra ne gurati nos u odnose koji su nasilni, a istodobno nam nije problem izlagati svoju intimu na društvenim mrežama i zavirivati nos u tuđe profile i rovati po njima ne bismo li doznali nešto više o životu neke osobe koja nas zanima.

Naši interesi za dobrobit drugoga i empatija potpuno su digitalizirani i pretvoreni u algoritme. Briga za drugog komodificirana je i koristi se kao sredstvo za stvaranje profita, dizanje popularnosti i društvenog statusa. Za solidarnost želimo biti nagrađeni s mnogo lajkova. Naša je navodna dobrota postala samo niz kompliciranih i sofisticiranih tehničkih procesa. Pružanje ruke pomoći izvan mrežnog sustava potpuno je zastarjelo jer se ne može pretvoriti u robnu marku i ostaje nam samo to unutarnje zadovoljstvo da smo nekome pomogli. Mnogima se od nas to čini premalo.

Premreženi smo nasiljem

Koliko je dugo trajalo istraživanje i rad na stvaranju vašeg, čini mi se, najopsežnijeg romana?

– Mislim da je trajalo čitav moj život. Ili barem zadnjih trideset godina. Kad sam bila dijete, baka je često pričala kako je težak bio život u njezinom djetinjstvu. Često je govorila o ratu, potresu, poplavama i ja sam mislila kako je baš dobro da sam se rodila u vrijeme kad više ničeg od toga nema, kad je sve u redu i kad svako dijete ima cipele i školski pribor. Osjećala sam taj privilegij rođenja u organiziranom svijetu gdje je sve posloženo. Nisam ni slutila da ću sve ono o čemu je pričala okusiti kasnije u životu i da vrijeme u kojemu toga nema uopće ne postoji. Nikad nije ni postojalo. Možda samo kroz taj period odrastanja nisam bila svjesna što je čovjek kadar učiniti drugome. Kad si malen i sebičnost je manja. Kako rasteš, rastu i naši vlastiti sebični interesi i zauzimaju sve više prostora u nama.

Moj roman nije opsežan po pitanju teme, jer svi oblici nasilja ne stanu ni u tomove knjiga. Premreženi smo nasiljem, ono je u svakoj pori društva, promatramo ga uživo i navijamo za nasilnike. I sami svakodnevno vršimo nasilje nad prirodom i silno se ljutimo što nam otkazuje poslušnost. Nisu nasilni samo ljudi, nasilne su i stvari koje koristimo; pametni telefoni sustavno nas zlostavljaju, GPS uređaji i kamere, industrijska hrana, farmaceutski proizvodi…

Životne priče triju žena često se čitatelju prenose bez spominjanja imena osobe o kojoj se govori pa se čitatelj mora potruditi da »veže konce«. Vi takav način pisanja volite. Koliko je zahtjevno pisati na taj način?

– Čitatelju ne želim ugađati i servirati mu na pladnju tekst kao zamamni kolačić s glazurom od marcipana. Čitatelje poštujem i vjerujem u njih. Oni dobro znaju da životna gibanja nemaju veze s tim kolačićem. Pravi čitatelj ne želi tekst koji ga neće angažirati i ostaviti neki trag u njemu. Ako mi čitatelj zamjera nešto u tekstu, to znači da i on mene poštuje i da mu je stalo. Pa čak i onda ako mu se knjiga ne dopadne! To govori da je čitatelju važan tekst. Iako se ne poznajemo, moj čitatelj i ja imamo tekst između sebe i to nas povezuje na osobito lijep način. Želim imati pošten odnos s čitateljem jer se u ovom brzom i kaotičnom svijetu odrekao malo vremena da bi pročitao moj roman. Poštenje mu, u najmanju ruku, dugujem.

Svoje likove uvijek dobro upoznam. Ako mi se dogodi da ne znam koju boju očiju ima moja glavna junakinja ili kakav joj je miris kože, odustajem od rukopisa. Ne mogu pisati o neznancima jer se svako malo raspršuju i mijenjaju lica i osobnost. Pisanje ovog romana nije bilo zahtjevno u tom smislu, ali pisanje za mene nije radnja koju obavljam s lakoćom i bilo kad. Ponekad me pisanje potpuno iscijedi. Ponekad do kraja dana ne uspijem napisati nijednu poštenu rečenicu, a riječi koje sam napisala potpuno su mrtve. To je grozan osjećaj. Osjećam da imam određeni kapacitet i osjećam da će on s vremenom okopniti. S tim nemam problem. Umjetnost je izraz volje i potrebe, a kada volja i potreba slabe, slabi i kreativnost. Čini mi se da ću prepoznati taj trenutak kad i ako nastupi. Pritom, stvaranje teksta je ujedno i stvar discipline i treba računati da je velika mogućnost da uloženo vrijeme u rukopis može biti izgubljeno – ako on ne oživi.

Žrtve rodnih stereotipa

Koliko je zahtjevno pisati na taj način i nosi li to povremeno »neimenovanje« likova poruku kako su sve tri nesretnice, u osnovi, jedna tragična žrtva?

– Svoje junakinje nisam imenovala jer uistinu, dobro ste razumjeli, u osnovi su jedna tragična žrtva, simbol kolektivne ženske sudbine u patrijarhalnom okruženju i namjera mi je bila narativ premjestiti s individualnog na opće i tako osvijestiti čitatelja da je sve češće premlaćivanje ženskog tijela stvar mnogo dubljeg, društvenog konteksta. U trenucima duboke patnje, identitet gubi svoju posebnost pa se njihove pojedinačne životne priče stapaju u zajedničko iskustvo prolaska kroz patnju. Mnoge žene u trenucima patnje gube svoju jedinstvenost, svoj identitet i ostaje im borba za preživljavanje, skrb o djeci, kući i načini kako odobrovoljiti muža da im patnja bude blaža. Naše društvo ima duboko ukorijenjenu nejednakost između spolova, obiteljsko nasilje vidi kao privatno pitanje unutar zidova kuće koja je često tamnica za mučenje. Vidi ga i kao stvar lošeg izbora partnera, osobnu odgovornost. Pritom su ukorijenjene i patrijarhalne strukture moći te se perpetuira ideja ženine podređenosti muškarcima. Mnoge žene, kao i muškarci, u društvu internaliziraju rodne stereotipe što ih navodi na minimiziranje ili ignoriranje nasilja nad ženama.

Žene bez imena postaju svi ljudi i to je na neki način otvaranje mogućnosti za poistovjećivanje čitatelja ili barem onih žena koje su nesvjesne zla koje im se čini. Mnoge žene uvjerene su da je ta vrsta fizičke torture naprosto zadani obrazac od onog trenutka kad doktor njezinim roditeljima kaže: »Čestitam, dobili ste djevojčicu!« Uvjerene su da je to nešto što se treba otrpjeti s vremena na vrijeme i da je dobar muž onaj koji ne udara jako. Tragične žrtve smo i mi ostale; rodnih stereotipa i konzervativnih vrijednosti koje nam se serviraju da su za našu dobrobit i dobrobit obitelji kao svetog mjesta u kojemu žena nosi sve uloge besplatne radne snage, a upravo zbog te svetosti obitelji treba trpjeti. Pritom nije zadužena samo za čistoću kuće već i za moralnu čistoću obitelji, oduvijek njegovateljica i radnica, oduvijek podložna. Na ženskim plećima jašu mnoge političke ideologije i vjerske dogme, kontroliraju njezinu seksualnost, ograničavaju joj pristup kontracepciji i pobačaju, diktiraju norme o čednosti i odijevanju. U tom smislu manipulira se značajem obitelji i trpa joj se kao teret krivnje da ne radi u interesu iste ako se zauzima za sebe. Primjer te manipulacije imamo svake prve subote u mjesecu kod molitelja muškaraca koji bi bili duhovni autoriteti. Međutim, tužniji je prizor vidjeti žene koje jednako predano mole sa strane, izvan te »isključivo muške stvari«. Nije tužno vidjeti muškarca i ženu u molitvi, to je iznimno lijep i produhovljen prizor, ali vidjeti tu podjelu u nečem što je stvar duhovnosti i dijaloga s nečim višim i privilegij temeljen na rodnoj razlici, implicira da su žene manje sposobne za duhovni razvoj pa ga prepuštaju muškarcima. To je tragično.

Dnevnici zlostavljanja

Suprotnost tom složenom i zahtjevnom stilskom pristupu je moćan i dojmljiv, a u osnovi krajnje jednostavan Anastazijin dnevnik. Kako ste došli na ideju uključivanja tih dnevničkih zapisa u roman?

– Anastazija je najtragičnija junakinja ovog romana. Za nju je previše kasno. Čitav je život proživjela s nasilnim mužem i pod njegovom kontrolom i zatekla se u godinama u kojima više ne može ni brinuti o sebi. Njezini dnevnici zlostavljanja posve su distancirani od nje i boli koju proživljava. U njima kronološki iznosi samo suhe opise. Za ženu koja je provela život pod kontrolom i u nasilju, ovaj trenutak slobode na samom kraju njezina života došao je prekasno. Anastazija nikome nije povjeravala kakve strahote proživljava te dnevnik ima dokumentarnu ulogu, svjedočanstvo koje će iza nje ostati kao jedini trag. Pred stranicama dnevnika koji Anastazija ispisuje ne osjeća sram, krivnju ili osudu okoline i ne boji se progovoriti. Taj dio poruka je ženama da prikupe hrabrost i ne dozvole da im životno vrijeme prođe u odnosu koji će na kraju obesmisliti njihov čitav život, poništiti ih kao osobe. Žene trebaju govoriti na glas da su žrtve obiteljskog nasilja, a ne njegovati idiličnu sliku svoje obitelji jer ih je sram vlastite patnje. To što su pogrešno izabrale partnera nije nikakva specijalna situacija jer svi svakodnevno radimo pogrešne izbore. Odbijanje vlastite sreće i emocionalnog blagostanja zbog, navodnog, većeg dobra koje ide u korist njihovom nasilnom partneru, posve je pogrešno iako se radi najčešće o tome da žene odlažu napuštanje takvog odnosa zbog djece, osude okoline, ali i ekonomske ovisnosti kao posebnog oblika zlostavljanja koje kad-tad završava fizičkim.

Ekonomsko zlostavljanje posebno je manipulativno jer žrtvu potpuno podredi, njezina egzistencija u potpunosti ovisi o zlostavljaču. Iako se Anastazija nije mogla ostvariti kao majka, najčešća prijetnja koju će žena čuti od nasilnog muža je ona da će joj oduzeti djecu! Kao da su djeca isključivo njegovo vlasništvo i kao da ona gubi pravo biti majkom u trenutku kad ne želi više biti supruga nasilniku. Pritom većina žena ima osnovano nepovjerenje u institucije jer je to faza kad se već osjeća izdanom i od njih. U strahu od nasilnika i bez ekonomske neovisnosti te uz prijetnju da bi mogla izgubiti svoju djecu, izbor da ostane i nadalje u nasilnom odnosu čini joj se jedinim. Jednom, kad djeca odrastu, shvaćaju da su prestare za tržište rada, da nikada neće riješiti stambeno pitanje te da nisu kreditno sposobne. I tu nastupa odustajanje od same sebe. Prihvaćanje ideje da su rođene da trpe.

Društveni konstrukt ženskosti

Odlično ste oslikali i psihu žena žrtava, posebno uočljivu u onim tako bolnim pokušajima da budu što nevidljivije, da budu nešto ili netko drugi, čak i životinje. To su zaista moćne stanice ovog romana. Jeste li na tom području vršili istraživanja ili se savjetovali sa psiholozima?

– Nisam se savjetovala sa psiholozima niti se posebno bavila teorijama. Čak ne mislim da je naročita prednost za oslikavanje psihe ženskog lika to što sam žena. Nastojim razumjeti ljude oko sebe i njihova ponašanja. Najsnažniji biološki impuls kod živih bića je nagon za preživljavanjem, opstanak unatoč patnji i teškoćama pa odjednom ženama dajem svojstva životinja jer radi se o temeljnoj potrebi za opstankom, za bijeg od predatora. Na kraju romana pobjeđuje volja za životom, pružanje otpora predatoru da mrsi plijen i rođeno je sestrinstvo između dviju različitih žena koje se na velikom dijelu stranica knjige uopće ne razumiju jer ih dijele predrasude, ponajviše klasne, a potom i različita životna dob u kojoj se nalaze. Nerazumijevanje i distanca između žena u romanu dolazi i zbog te okolnosti, iskustvo nasilja ali na različitim društvenim pozicijama. Na nedavnom slučaju u regiji u kojem je bivši rukometaš premlaćivao svoju mladu i lijepu ženu, dokazali smo da u društvu postoje predrasude o tome kako bi »prava žrtva« trebala izgledati, kako bi se trebala odijevati i šminkati. Bezbrojni komentari oduzimali su toj ženi status žrtve jer se ne uklapa u njihovu sliku žrtve. Ako je žrtva žena iz etničkih manjina ili migrantske zajednice, na društvenim mrežama ćemo čitati kako se to može razumjeti u kontekstu kulturnih i vjerskih razlika. Taj stereotip i percepcija dodatno štiti nasilnike i otvara još veći prostor nasilju.

Iznimno su bolne i stranice koje svjedoče o tome kako zbog višegodišnjeg nasilja žene na jedan način prestaju biti žene, gube temeljne odlike svog spola. Je li to i najgora moguća posljedica tog neshvatljivo nasilnog odnosa prema njima?

– To čini samo Anastazija. Odijevanjem muške odjeće, ona simbolično odbacuje ono što povezuje sa svojom prošlošću i zlostavljanjem te pokušava stvoriti distancu od te patnje. Ona je sad nemoćna starica i ostaje joj pokušaj stvaranja novog identiteta, lišenog ženstvenosti koju vidi kao izvor ranjivosti i poniženja iz svojeg vlastitog iskustva. Takva disocijacija ima ulogu da se udalji od onog dijela sebe koji je bio zlostavljan. Ona poništava ženu u sebi kao oblik otpora prema društvenom konstruktu ženskosti koji je, prema njezinom iskustvu, povezan sa potlačenošću i cjeloživotnim nasiljem.

Novi roman u nastajanju

Postoji u ovom romanu određeni način zlostavljanja koji se prešućuje zbog nelagode koju izaziva i posve je zapostavljen, a jedan je od najtežih oblika kršenja ljudskih prava. To je incestno zlostavljanje djeteta. Takav događaj potpuno devastira odrastanje i kasniji život žrtve, razarajući je u kasnijim emocionalnim odnosima i obitelj pretvara u mjesto opasnosti. Lik iz romana, Gabrijela, žrtva je djeda kojem je bila povjerena na čuvanje. Žrtva je i bake koja sluti, ali okreće glavu i majke koja nema snage govoriti o tome. Trauma koju proizvodi ovaj događaj junakinju trajno obilježava i nesposobna je izgraditi povjerenje u odnosu. Kraj romana nudi barem neki tračak svjetlosti jer se mali David lagano oporavlja od mržnje i zla kojima je bio izložen. Znači li to da vjerujete da ipak ima nade?

– Tračak svjetlosti bio bi u nadi za solidarnošću koja nije samo moralna, već i politička obveza. Ona nužno uključuje sve vjerske, nacionalne ili kulturne identitete i ne može biti privilegij koji izostavlja marginalizirane zajednice jer tek tu je izlaz iz nasilnog odnosa gotovo nemoguć. Dijete je simbol nade u tekstu, iako majka promišlja hoće li ono izrasti u muškarca kakav mu je otac jer velika je mogućnost da je usvojio nasilje kao obrazac ponašanja, ciklus koji prenosi dalje. Majka vjeruje da će njezina ljubav omekšati ono što je već ugrađeno u njega i da će dječak izrasti u muškarca koji svoju srditost neće urezivati u polomljena rebra žena i da njegovi dlanovi neće bridjeti od udaraca. Voljela bih reći da je najveća nada položena u to da budemo bolji ljudi koji razumiju tuđu patnju. Živjeti bez nade u boljitak, čini se besmislenim jer ona i jest neko pogonsko gorivo da lakše prebrodimo život. Ali to ne znači da trebamo naivno poticati ideju da je s nama sve u redu.

Kako ste zadovoljni dosadašnjim reakcijama na »Premještanje snova« te radite li na nečemu novom?

– Zadovoljna sam, ali svjesna da ova tema nije laka i primamljiva. Kao što to nije ni tema novog romana u nastajanju. Ali romane nikada ne najavljujem pa ne bih ni ovaj. Koliko god mu bila odana, uvijek postoji šansa da ću iznevjeriti tekst kakav bih željela napisati.

Osvještavanje društvenog problema

Ovakvih slučajeva je mnogo, no ovo je i prvi roman u Hrvatskoj koji za centralnu temu ima nasilje nad ženama te je svakako doprinos osvještavanju ovog društvenog problema. Nadam se da će u dovoljnoj mjeri čitatelju pružiti kontekst za razumijevanje koliko je nasilje nad ženama rašireno i koliko je duboko ukorijenjeno u društvenim strukturama i to upravo iz razloga što upoznajemo junakinje kroz tekst, s njima se emocionalno povezujemo, osjećamo njihovu tugu, strah i nemoć te one više nisu svedene na žrtve o čijim okolnostima doznajemo iz šturih novinarskih tekstova, rekla je Mihaela Gašpar.

O autorici

Mihaela Gašpar (Zagreb, 10. travnja 1973.) hrvatska je književnica. Objavila je romane »Bez iznenadnih radosti molim« (Aora, Zagreb, 2010.), »Mitohondrijska Eva« (Matica hrvatska Osijek, Osijek, 2013.; drugo izdanje Disput, Zagreb, 2015.), »O čajnicima i ženama« (Disput, Zagreb, 2016.), »Spori odron« (Disput, Zagreb, 2017.), »Nemirnica« (Disput, Zagreb, 2019.), »Velika stvar« (Disput, Zagreb, 2020.) te zbirku kratkih priča »Slatkiš, duhan, britva« (Disput, Zagreb, 2013.).