Ovi mora da su itekako slabovidni, mora i da su stalno gladni, a bit će da su toliki od njih i bez donjeg rublja – mogao je pomisliti netko iz tolikih turističkih grupa tijekom minule ljetne sezone kada je kročio na Korzo, gradsku pješačku žilu kucavicu, uobičajeno sastajalište tolikih generacija Riječanki i Riječana.

Iz godine u godinu gubilo je i gubi tu staru draž, mjesto koje je nekima bilo kao dnevni boravak, recimo našem nezaboravnom kolegi Miši Cvijanoviću, novinaru i karikaturistu, autoru tolikih »Đireva po Korzu«, nezaboravnih razglednica našeg grada. Ali, već godinama ova pozornica i njezine kulise, sve skupa desetljećima simbol i zaštitni znak Rijeke, umjesto one drage, simpatične kartuline, toga osjećaja bliskosti i intime, u čovjeku bude nešto sasvim obrnuto te je on silom prilika i dandanas samo jedan iz velike armije ondašnjih šetača koji je već odavno postao tek prolaznikom hitajući Korzom samo kad mora.

Magarac se istina navikne na batine, ali to ne znači da ga svaki udarac ne boli, tako je i s tim prolaznikom, svaki put suočenim s činjenicom da gazi njemu dragim popločenim putem, pri čemu su mu pogledi bilo na lijevu ili desnu stranu, čak i u vis kao šaka u oko. Tako je i usred Korza, kraj Radio Rijeke i ondašnje čitaonice kada se pomišljajući na okupljališta kakva su bila »Učka« ili »Paprika« mora uvjeriti kako ga s obje strane našeg, sve više eks šetališta, gledaju velike reklame lokala brze hrane. Ništa zato, sve je to samo dio ovog modernog trenda, tuceta optičarskih radnji, dućana donjeg rublja i ovih raznoraznih ponuda fast fooda. Jedan od njih koji prodaje to rublje je ni manje ni više nego tik uz slavni Gradski toranj, nudi se odmah tu pored naše znamenitost, pod urom.

Rep je dugačak i proteže se dalje od Korza, tako je i na ulazu u Stari grad na kraju Užarske ulice, pokraj crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, jedne od meta raznih turističkih grupa, gdje imamo odmah pri ruci ponudu brze hrane. Htjeli bismo možda radije neku staru dobru gradsku kavanu, ne samo one koje djeluju kao da su samo za elitu te običan čovjek ima tremu dok ulazi na takvo mjesto. Nabrajanje i opisivanje dojmova o svemu nema smisla, ostaje tek žal i uzdah što od tolikih javnih izljeva ljubavi prema Rijeci neki mlazovi nisu stigli do Korza.

Ovako kao da se neki ciklusi ponavljaju, u jednoj od pripovjetki slavni Isaac Bashevis Singer je još prije stotinjak godina kukao: »Sve su izvrnuli naglavce… ružno je lijepo, grbavo je ravno«, sada na Korzu samo svjedočimo riječkoj verziji one davne kritike. Htjeli bismo malo i domaćeg, primorskog ugođaja, dojma topline i estetike kao, primjerice, pri silasku prema Liceu gdje je ugodni kutak Kluba mladih sa simpatičnom malom terasom i kućicom na zidu gdje ljubitelji dobrog štiva razmjenjuju knjige, također nadomak dragog nam kazališta Galerija Antikvarijat Laval u Ulici Ivana Zajca te ona Juraja Klovića u Verdijevoj.

Sve ovo je apel za bar malo estetike svim odgovornima, tako i samim gradskim ocima, u svemu tome u bilo čiju etiku ne želimo i ne smijemo sumnjati.