RIJEKA – Nastala kao dio većeg projekta koji se bavi pokušajem zamišljanja drukčijeg upravljanja resursima i življenjem, izložba »Radna bilježnica: Pustijerna«, multimedijske autorice Ane Hušman o dubrovačkom lokalitetu Pustijerna, koji se nalazi unutar gradske infrastrukture, pristupa kao urbanom fenomenu, promišljajući mogućnosti tzv. nježnog urbanog preobražaja, odnosno promišljajući (o budućnosti) kulture življenja. O toj izložbi u MMSU-u, koja je otvorena do 22. studenoga, a nameće pitanje za kakav se urbani krajolik treba zalagati, razgovaramo s autoricom Anom Hušman te s kustosicom izložbe Ivanom Meštrov.

Urbani preobražaj

Na koji način izložba promišlja o mogućnostima nježnog urbanog preobražaja te što nam govori o ulozi zajednice u urbanom planiranju i razvoju?

Ana Hušman: Projekt »Radna bilježnica: Pustijerna« započele smo 2019. godine terenskim istraživanjem u Dubrovniku na poziv Art radionice Lazareti. U gradu koji je postao vlastita polirana kulisa zapitale smo se možemo li, koristeći alate iz prošlosti, planirati uključiviju budućnost. Naša polazišna točka je Pustijerna, lokalitet u jugoistočnom dijelu grada smješten unutar starih gradskih zidina, nekad reprezentativni stambeni prostor gotičkih i baroknih palača koji je nakon potresa 1667. godine uređen u barokni vrt, a u recentnijoj povijesti i u košarkaško igralište. Danas je Pustijerna poprilično zapuštena, loše je i krhke infrastrukture, nedovoljno se ulaže u obnovu i održavanje mreže struje, vode, kanalizacije i javne rasvjete te hodnih ploha. Postala je prostor na kojem se ilegalno odlaže otpad. Mnogo se građana odselilo, a stanovi i palače često su prenamijenjene u niz manjih jedinica – apartmana s kuhinjama i sanitarnim čvorovima u turističke svrhe. Lokalitet Pustijerne nastanjuju i mačke za koje je netko ciljano izgradio nastambe u obliku kućica u nizu. Na neki način samo istraživanje, kroz niz uporišta, materijalnih, povijesnih, fenomenoloških, eksperimentalnih, teorijskih, konstatira kako se nosimo s našim gradovima danas te koliko su promjene u našim obalnim gradovima ili nepostojeće ili daleko od nježnih – prilično silovite i nerijetko nam nedostaje zajedničkih uporišnih točaka da se s time nosimo. Stoga i potreba za prevođenjem i diseminacijom po nama važnih kritičkih tekstova u sklopu višegodišnjeg projekta kao neki sitni doprinos promišljanju života u gradu danas.

Ideja zajednice

Kako se postav izložbe, sa svojom otvorenom i krhkom strukturom, odnosi prema ideji zajednice i urbanog krajolika?

Ivana Meštrov: U postavu smo pokušale slijediti ideju privremenosti, loše kvalitete, različitosti kvalitete te primijeniti princip rješenja kratkog trajanja ili drži vodu dok majstori odu. Koristimo materijale koji se nužno ne koriste u svrhu produkcije umjetničkog rada te tisak radimo na mashu na kojem se obično tiskaju reklame za vanjske prostore, recimo za skele, na PVC materijalima koji se koriste za takozvane »pingvine« i na papiru za nacrte. Zanimalo nas je kako i na koji način prisutnost takvog materijala unutar izložbenog prostora komunicira s visokokvalitetnim tiskom na platnu i što čitamo iz kombinacija tih tekstura. Kao što nas i korištenje knaufa, ugradbenih stropnih svjetla, PVC stolarije i laminata u stambenom prostoru usmjerava na različito korištenje prostora, na zvuk koji se drukčije odbija i zidove koji ječe, tako kroz postav pokušavamo misliti principe razgradnje, zamjene, nadoštukavanja i uslojavanja; vidimo ga kao heteroklitni hommage našem direktnom okolišu danas.

Zašto je važno promišljati o urbanom krajoliku koji uzima u obzir obične stanare, a ne samo turiste ili investitore?

Ana Hušman: Zato jer je to okoliš u kojemu svi živimo, obitavamo i koristimo ga. Turisti i investitori specifičan su uzorak koji prostor koriste vrlo isključivo za jedan tip namjene i ne uključuje potrebe stanovništva koje na tim mjestima provodi svoju svakodnevicu. Naše svakodnevice, ustaljeni ritmovi i dnevne aktivnosti proizvode druge načine kretanja od onih kojima se krećemo vikendom ili za vrijeme odmora. Kada jedna od tih namjena prevlada, ne ostavlja dovoljno prostora za druge namjene, te prostor postaje beskoristan i neupotrebljiv. Tako gradovi često tijekom zime budu »mrtvi« jer stanovništvo više ne živi tamo, djeca ne igraju nogomet na ulici ili gumi-gumi. Javni prostor grada pripada svakom stanovniku i stanovnici, i za namjenu, i za planiranje. Što su ti prostori kvalitetnije i raznovrsnije planirani i osmišljeni, to više čine prostor življenja ugodnijim. Turizam je prije svega usmjeren na stvaranje dodatnoga kapitala što tu raznovrsnost bitno smanjuje.

Tematski različiti tekstovi

A na koji je način umjetnička knjiga i serija fanzina pridonijela istraživanju svakodnevnog života u Pustijerni?

Ivana Meštrov: U okviru projekta »Radna bilježnica: Pustijerna« od 2020. do 2022. godine pokrenule smo Biblioteku 0 Općenito koja se bavila prijevodima i širokom distribucijom tekstova o društvu, umjetnosti i kulturi koji se kritički odnose prema prevladavajućem neoliberalnom okolišu. Biblioteka je potaknuta temama koje otvara »Radna bilježnica: Pustijerna«, od prava na grad i mogućnosti kritičke analize prostora, dominantnih prostornih politika, mogućnosti infiltracije i otpora do vitaliteta margine i periferije, viška, proučavanja ekologije, materijalnosti, okoliša kroz feminističke i queer teorije, drugog ili druge. Svako pojedino izdanje popratilo je javno čitanje, a tiskani oblik rezultat je proizvodnje u radionici RISO & prijatelji. Eseje smo oblikovale u formi džepnih knjižica te same tiskale, sabirale, rezale i uvezale na šivaćoj mašini. Umjetnička knjiga stoga obuhvaća sve procese i materijale koje predstavljamo i na izložbi, a uz neka dodatna promišljanja. Uvodimo, primjerice, i motiv votiva, zavjetnih darova i slika. Votivi su predmeti koji se svojim simboličnim, asocijativnim ili konvencionalnim oblikom vežu uz darivanje i zahvale, svjedočeći nam o kulturnoj i društvenoj prošlosti minulih razdoblja. Ti predmeti koji često predstavljaju oboljeli dio tijela ili situaciju za koju se traži ili za koju se dogodilo magično razrješenje, podsjetili su nas na sondirano kamenje i nove materijale grada budućnosti; postali su možda i njegovi jedini zalozi i skromni motivi. Glavna pripovjedačica i lajtmotiv »Radne bilježnice« je Cvijeta Zuzorić, pjesnikinja bez ijednog sačuvanog stiha, hipotetski atribuiranih potreta, uz svoju prijateljicu Mariju Marušu Gučetić Gundulić, a njima otvaramo okular Dubrovnika k povijesti žena i rodnoj povijesti.

Poboljšanje života

Koje su glavne prepreke za stvaranje urbanih prostora koji promiču zajednicu i socijalnu koheziju, kao što to zagovara (i) sama izložba?

Ana Hušman: Izostanak gradskog planiranja, provedba zakonskih mjera i regulativa dozvoljenoj i nedozvoljenoj gradnji, apartmanizacija, pogotovo legalizacija objekata koja je provedena kroz Zakon o legalizaciji objekata (legalizacija svih bespravno sagrađenih, ili dograđenih objekata, ili objekata započetih s gradnjom između 15. 2. 1968. do 21. 6. 2011. godine). Taj je postupak sve one koji su tražili građevinske dozvole i postupali po zakonu izigrao i demotivirao; pogodovanje kapitalu, nedostatne državne subvencije i planiranje drugih i drukčijih aktivnosti u svrhu poboljšanja života na turistički poželjnim lokacijama. Također, turistička namjena o kojoj u ovom slučaju govorimo stvara zapošljivost samo u vrijeme sezone, tako da sve te objekte ostavlja praznima i ljude besposlenima tijekom ostatka godine. Niz je tu aktivnosti i dugoročnog planiranja koje bi trebalo provesti kako bi se situacija popravila. Jedan od primjera koje koristimo u radu je čestica šume na Boninovu koja je pripadala Zakladi braće Nikole i Miha Mihanovića za unapređenje župe Doli i sela Smokvine. Ta je zaklada promovirala jedan posve drukčiji pristup zajednici i prostoru nego namjera investitora koji je česticu kupio, promijenio namjenu iz šume u građevinsku česticu te isplanirao izgradnju stambeno-poslovnog objekta nedozvoljene visine. Na sreću, izgradnja je zaustavljena i Grad Dubrovnik odbio je izdavanje građevinske dozvole. Taj proces traje od 2019. godine kada smo tamo naišli na sondiranje terena, pa iskreno sumnjam da će investitor odustati, tako da je više pitanje gradskih vlasti što će i u kojem trenutku dozvoliti ili ne.

Pustijerna – odraz i(li) model

Kako se »Pustijerna« kao »urbani fenomen« može promatrati kao model za slične lokalitete u drugim gradovima?

– »Pustijerna« se opire gentrifikaciji te kroz nju promatramo i bilježimo procese koji dovode do (ili su posljedice nastalih) prostornih promjena i strategija upravljanja. Svojom nas je entropičnošću, urbanom zbrkom i otklonom od normi navela na promišljanje o prostoru staroga grada Dubrovnika, točnije o transformaciji njegova stambenog prostora i gradskih javnih površina u današnju iznimno popularnu turističku destinaciju – prostor koji se nastanjuje povremeno, iznajmljuje, prostor u kojem se ne zadržava. Sagledavajući neuralgične točke turizma danas, u našim smo se istraživanjima s posebnom pažnjom usmjerile na tzv. nove materijale koji se koriste u arhitekturi, unutarnjem uređenju, obnovi starina i prostora od devedesetih godina prošlog stoljeća naovamo. Ti novi materijali, poput PVC-a, knaufa i laminata, postaju agensi prevladavajućih potrošačkih sklonosti i graditeljskih normi, oni su toksički zagađivači, odrazi novonastalih društvenih supstanci, fenomenologija i povezanosti. Upućuju i na ekološki problem proizvodnje, korištenja i trajanja. Pustijerna nije nužno model, ali svakako jest neki odraz.