Istinski vinski raj

Posjetili smo Kaliforniju i Napa Valley: Grgich Hills Estate je i dalje, prije i iznad svega, obiteljska vinarija

Edi Prodan

Foto: Edi Prodan

Foto: Edi Prodan

Posjetili smo Kaliforniju i Napa Valley te kultnu vinariju koju je 1977. pokrenuo jedan od najkarizmatičnijh vinara svih vremena rodom s juga Hrvatske, iz Desne nedaleko Metkovića

Bura emocija. Već sam prelazak Golden Gatea, jednog od najpoznatijih mostova na svijetu koji premošćuje San Francisco Bay, jedan pak od najznačajnijih zaljeva na kugli zemaljskoj, ima svoju nemalu težinu. No, učiniti taj korak, odnosno preći preko tog unikatnog mosta, u svijetu enokulture znači još i nešto mnogo više – znači da ste ušli u predvorje Nape i Sonome, dvije vinske doline o kojima je u zadnjih pola stoljeća napisano više tekstova no o ijednoj drugoj vinskoj regiji na svijetu.


Istina, velik ih je broj izrazito problemskih kao i negativističkih, no značajno dominiraju oni koji ih stavljaju u pozitivan, pa i glorifikantni status.


A dok prelazite most, u mislima pitanje svih pitanja: što nakon Mikea, Miljenka Grgića?


Fantastičnog vinara s juga Hrvatske, iz Desne nedaleko Metkovića, koji je u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvjerio milijardera Austina Hillsa, bogatstvo je stekao na poslovima s kavom, kako je ulaganje u razvoj vinogradarstva i vinarstva – posao stoljeća.


Istina, nije mu trebalo neko posebno uvjeravanje jer Hills je pred sobom imao osobu koja je godinu dana ranije u Parizu, na najznačajnijoj vinskoj degustaciji 1976. godine, svojim vinima porazio – francusku enoaristokraciju!


S do tada marginaliziranim kalifornijskim vinima na koja se najznačajnijim europskim vinskim regijama gledalo s podosta bahatosti: neka se oni drže Cole, bolje od toga ništa ne znaju proizvesti!



Foto: Edi Prodan

Košnice za divlje pčele

Koliko je današnja Grgich vinarija, konkretno otac i sin Ivo i Luke Jeramaz, posvećena ekologiji i biološki održivoj proizvodnji grožđa, pokazuje i činjenica da su osmislili i posebne košnice namijenjenje »divljim pčelama«. One naime pomažu općoj bioraznolikosti vinograda jer, kako ističu znanstvenici, pčele mogu hraniti i tisuće hektara pomažući u oprašivanju pokrovnih usjeva, a kao upravitelji krajolika, Grgich Hills imaju odgovornost učiniti ga što moguće prirodnijim.


Iako u Europi vlada uvjerenje kako je SAD zemlja GMO-a i fast fooda, što dakako jeste, sasvim s druge strane je i lider razvoja ekološke proizvodnje. Kako i sami možemo pratiti, pa tako i zahvaljujući nedavnom festivalu prirodnih vina održanom u Lovranu, i kod nas se javlja trend okretanja što je moguće većoj prirodnosti u uzgoju grožđa te proizvodnji vina. Mada, kod nas je to još uvijek minimalistička proizvodnja, »čuđenje u svijetu«, dok ekocertifikate u Kaliforniji ima većina vinara. Kako smo se mogli uvjeriti i najznačajnije vino Grgich vinarije koja vlastitu proizvodnju ima na 400 hektara.

Made in USA


S druge strane, nećemo pogriješiti ako kažemo kako je geopolitičkim rječnikom taj pariški Grgićev čin bio jednak onom rušenja Berlinskog zida. Mike Grgich je naprosto čovjek koji je u modernom smislu stvorio pojam »vina iz Napa Valley«, osobe koja je nakon ustanovljenja svoje vinarije 1977. godine stvorila trend vina Made in USA.


Ali i pokrenula pravu osvajačku lavinu koja je dodatni revolt u uspavanoj Europi izazvala kad su Ameri krenuli kupovati francuske vinarije, pa tako i one u Bordeauxu, najsnažnijoj vinskoj utvrdi Starog kontinenta.


Na valu Grgichevih vina koja su poput super precizne kugle rušila čunjeve europskih vinskih brendova, onih koja su odisala enokonzervativizmom posebno, nastajala su neka nova vinska vremena.


Zbog Grgića su se naprosto mijenjali trendovi, enosvijet se okrenuo naglavačke. Da, ostala su francuska vina francuskima, Rioja je i dalje bila Rioja, kao što je to ostala i Toscana, ali dolazak američke vinske filozofije u velikoj ih je mjeri ne poništio, ali svakako da – modernizirao, istjerao iz zone komfora.


Kako, da se vratimo inicijalnom pitanju, do odgovora što nakon Mikea, što s najpoznatijom američkom vinarijom, neka se Mondavi ili primjerice Krug ne uvrijede, nakon lanjskog odlaska vinara koji je promijenio svijet?


Vrlo jednostavno uz preduvjet da ste došli do San Francisca.


Grada koji s morske strane jako nalikuje Rijeci – vizura starih lučkih skladišta kao i neboderi na uzvisinama iznad morske crte silno nalikuju glavnom gradu Kvarnera.



Treba naprosto pokrenuti automobil i krenuti na iznimno uzbudljivo putovanje punog kruga, od Golden Gatea do Golden Gatea, duljine od 300 kilometara.


Putovanja u doline koje imaju površinu od 4,6 tisuća četvornih kilometra – paralele radi hrvatski dio Istre ima ih 3,1 tisuću, na kojima se nalazi oko 450 vinarija!


Ono što nije nimalo lako u toj ekspediciji – morate biti brutalni u odbacivanju! U danu je moguće doživjeti ih dvije, tri, dok bi vam za iole ozbiljnije vinsko »češljanje« tog teritorija trebalo najmanje godinu dana napornog rada.


Ma koliko mnogi kušanje vina prije i iznad svega definiraju čistom hedonističkom zabavom.



Foto: Edi Prodan

Najbolji put do užitka


Dakako da ćete najprije stati u samoj Napi, gradu s 80 tisuća stanovnika raspoređenih na 46 četvornih kilometara, ali pravu provalu uzdaha izazvat će vam gradić Yountville koji ne bi mogla osmisliti ni holivudska PR industrija.


Primjerena arhitektura, savršena infrastruktura, silna ponuda ugostiteljskih sadržaja velikog cjenovnog raspona i – besprijekorna hortikultura. Sve je apsolutno čisto.


Nekoliko milja dalje, iza jumbo natpisa »Welcome in Napa Valley« dolazite do – Grgich Hill Vinery Estatea. Iako očekujete pompozno zdanje, kakav je, arhitekture na razini lasvegaškog kiča, velik broj vinarija u Napi, čista suprotnost.


Na ulazu vijore tri zastave – SAD-a, Hrvatske i Kalifornije, dok bismo skoro asketskom definirali najpoznatiju američku vinariju.


Susretljivost osoblja, od samog početka gdje na ulaznom check pointu prijavljujete svoje preferencije kao i razlog dolaska u Grgcich, je iznimna.


Znate da dolazite u vinariju koja je među vodećim u opskrbi Bijele kuće vinima, a vama, upravo vama koji niste došli na vođenu degustaciju čija je cijena najmanje 100 dolara, posvećuju se kao da ste predsjednik, ili kako bi u tom dijelu Amerike silno željeli – predsjednica »juesej«.


– Odmah sam znala da ste iz Hrvatske! Odmah kad sam čula kako izgovarate nazive vina s vinske liste. Samo Hrvati mogu tako čisto i oštro izgovoriti – pošip!


S izrazitom neposrednošću obratila nam se Rochelle Silverman, osoba koja će tog našeg dana u Grgichu biti nam domaćicom i voditeljicom. Kako je sama istaknula ona se ne može definirati sommelierkom jer se u našem izboru vina pojavljuje kao informator, kao osoba koja nam pomaže pronaći najbolji put do užitka, ali s druge strane nikad neće svojim stavovima stati na put našem izboru.


– U ovoj sjajnoj vinariji radim tri godine, no ukupni staž u poslovima s vinom mi se penje i do četvrt stoljeća. Ne, nisam iz Kalifornije, u ovaj sam dio SAD-a stigla s istočne obale, ali ostala sam ovdje jer sam se pronašla u poslu u kojem uživam.


K tome, ma koliko SAD ima još dosta vinskih regija, pa tako i na istočnoj obali, Kaliforniji baš ništa nije ni blizu, ovo je istinski vinski raj, istaknula nam je Silverman.



Foto: Edi Prodan

Nemogućnost povećanja proizvodnje

Golemi broj vinarija i iskorištenost prostora doveli su Napu do nemogućnosti povećanja proizvodnje. Potražnja je golema, kako su nam isticali u San Franciscu i San Joseu u danima kad je otišao Miljenko Grgić bilo je nemoguće na policama pronaći vina iz te vinarije, ali se količine ne mijenjaju.


Posljedica svega je rast cijena koji pak – ne utječe na potražnju. Istina, kako smo se uvjerili i u Grgichu, ipak se potiče i količinska prodaja – navedeni Grgićev chardonnay na čaše ima silno visoku cijenu od 20 dolara, što znači da bi boca bila 150 dolara, a ako se odlučite na konzumaciju boce, cijena pada na i nama razumljivih 40 dolara. Ukoliko vino ne popijete u vinariji, uredno će vam ga začepiti i donijeti kako biste ga ponijeli doma.


Simptomatičan je i primjer posebnog vinskog vlaka koji prometuje samo na kratkoj dionici između Nape i St. Helene. Riječ je o povratnoj turi od 50-ak kilometara koja ima cijenu od 200 dolara po osobi na više.


Minimalna cijena je odlučite li se na kružnu vožnju u koju je uključen i ručak, ali ne i vina. Ona se, istina, u vlaku nude po prihvatljivim cijenama, magnuma ima primjerice po 30 dolara, a možete konzumirati i vina koje ste prethodno kupili u nekoj od vinarija Nape.


Najskuplja tura, oko 600 dolara po osobi je ona koja traje skoro jedno radno vrijeme, a uključuje i posjet najznačajnijim vinarijama koje se nalaze uz prugu, Grgich je primjerice jedna od njih. U svakom slučaju moć brenda je tolika da čak i ekstremne cijene, 600 dolara za jednodnevni izlet je uistinu golemi iznos, ne smanjuju zanimanje.


Ono što je također dobro, zahvaljujući Grgićevim uspjesima kasnih sedamdesetih te svime što je uslijedilo, proizvodnja vina širi se Kalifornijom.


Danas je jako popularno, i kvalitetno, područje u okolici Paso Roblesa, riječ je o središnjoj Kaliforniji, mjestu u blizini Santa Barbare, ali ne s morske strane, jako je velikim broj proizvođača isključivo prirodnih vina koja smo također imali priliku kušati, a odlične rezultate postižu i vinarije u Oregonu, državi što se nastavlja na sjevernim granicama Kalifornije, tako da se rezultati Grgićevog pariškog »velikog praska« iz 1976. godine ne zaustavljaju ni dandanas.

Što drugo nego – chardonnay!


Mi smo se pak posvetili vinskoj listi. Skromno tiskanoj na nekoliko listića prihvaćenih štipaljkom na drvenoj podlozi, ali zato bogatoj sadržajima. Što drugo nego – chardonnay! Sve što izađe iz podruma s Grgićevom oznakom je vrhunske kvalitete, ali chardonnay je onaj koji je rušio – Berlinski zid.


Naprosto kad kažete Grgich, prvo pomislite na bijelo vino, na ono, tako američko – kako bi zajedljivo rekli oni koji se još uvijek ne mogu pomiriti da su neka vina iz Novog svijeta bolja od onih s kontinenta koji je izmislio vinogradarstvo i vinarstvo – koje je godinu dana nakon Pariza u Chicagu bilo proglašeno najboljim chardonnayem na svijetu. Priprema stola, optimalno zaklanjanje od sunca, voda u boci dizajniranoj u skladu s arhitekturom objekta.


– Nudim vam chardonnay iz jako dobre 2021. godine koji je po svim svojim karakteristikama apsolutno naš. U ponudi imamo i druga bijela vina, pa tako i pošip koji dolazi iz Hrvatske, s Pelješca, naš je i jako poznati zinfandel, kao i niz drugih vina, ali u proizvodnom smislu dominiraju bijela vina. Ne brojimo li Hrvatsku, naši se vinogradi nalaze na pet lokacija što se rasprostiru od onih u blizini morske obale, do najsjevernijih dijelova Napa Valley.


Naprosto, naše grožđe raste na pozicijama koje su optimalne za svaku pojedinu sortu. Dakako da na konačni proizvod djeluje svaka godina ponaosob, no ono što se s naše strane poduzima je težnja da grožđe zrije na idealnim mjestima za pojedinu sortu, pojasnila nam je Silverman sa željom da – uživamo.


I jesmo. Iako su u »modi« laganija bijela vina, karakter Grgićevog chardonnaya je upravo ono što želite doživjeti kad se sadržaj iz primjerene čaše, u jednakom takvom okruženju, krene kretati prema vašim okusnim pupoljcima. Bijelo vino naglašenije žute boje, one slame, kao i okusi koji prizivaju zrelo voće. Ali, što mu daje posebni šarm, i note – citrusa, svježine upravo one razine koja optimalno zaokružuje tijelo.


Dobro, priznajemo, već sama situacija da kušate Grgićev chardonnay u njegovoj vinariji, u Kaliforniji, idealno toplog listopadskog popodneva čini situaciju takvom da bi čak i u slučaju dodira s lošijim vinom od navedenog konačna senzacija bila – idealna. Ali ipak, kad se odvojite, koliko je to dakako moguće, od samog ambijenta, potpuno je jasno zbog čega je naš Mike osvojio svijet. Ono što pak ovo vino približava sve prisutnijem trendu proizvodnje prirodnih vina je činjnica da je njegova baza isključivo – organska.


I to ne zbog toga što je marketinški poželjno prdružiti etiketi tu oznaku, nego zbog toga što to jamči i potvrđuje CCOF – institut Californian Certified Orgnic Farmers, agencija čiji rad potvrđuje sam USDA, ministarstvo poljoprivrede SAD-a. K tome CCOF je lani napunio pola stoljeća rada i ponosni na status prve takve agencije ikad ustanovljene u SAD-u.



Foto: Edi Prodan

Coppolina vinarija

Nakon Nape, putem preko Calistoge i Geyservillea do Sonome i vinarije jednog od najznačajnijih filmskih redatelja svih vremena – Francisa Forda Coppole. Čovjek koji je režirao »Kumove« i primjerice »Apokalipsu danas«, filmove koju su zadužili sedmu umjetnost za sva vremena, obožava vina.


Kako sam ističe, drži da je za njihov nastanak potrebna jednaka kreativnost kao i za stvaranje filmova, što ga je nagnalo da 2006. godine na samom sjeveru Sonome, 120 kilometra udaljena je od San Francisca, otvori impresivnu vinariju.


Točnije rečeno riječ je o golemom posjedu raskošne arhitekture, mada bojimo se kako bi se u ovom trenutku većina arhitekata usprotivila ovakvom stavu, s bazenima i golemim parkiralištem, zapravo pravom izdvojenom vinskom gradu.


Istina Coppola je 2021. godine prodao najveći dio te vinarije, danas je u dobi od 85 godina, ali poslovanje pod njegovim brendom se nezaustavljivo nastavlja. Istina, riječ je o ponudi silno velikog broja sorti i vina, ali i značajnijoj cjenovnoj pristupačnosti u odnosu na najslavnije američke vinare kao što su to Grgich ili Mondavi. Vino je naprosto trend, ljubav, strast kojoj nisu, u proizvodnom buznis smislu, mogli odoljeti ni Brad Pitt, Johnny Depp ili David Bechkam.


Vratimo li se Coppoli, onom što je stvorio, ali i prodao, u toj je vinariji smješten i silno raritetni Tucker 48, automobil proizveden u svega pedesetak primjeraka, kao i veliki restoran – u vrijeme našeg posjeta u njemu se održavala talijanska večer. Naprosto, u odnosu na Grgichev asketizam, što držimo puno boljim odabirom jer se sva pažnja u takvim uvjetima koncentrira na vina, riječ je o sasvim suprotnom pristupu uređenju vinarije. Na kraju krajeva i vina s Coppolinom etiketom traže i pronalaze drugačiju klijentelu, znatno su šireg spektra i da, dio uspješnosti duguju upravo povezanosti s likom i djelom slavnog filmskog redatelja.

Stručno i profesionalno


Širok osmijeh, srdačnost i mladost. Ususret nam je dolazio Luke Jeramaz, pranećak Miljenka Grgića, točnije sin Ive Jeramaza, Grgićevog nećaka koji je, silno željan učenja i bavljenja vinarstvom, kod barbe Miljenka u Kaliforniju stigao sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća.


– Član sam marketinškog tima vinarije Grgich Hills Estate koja je i dalje prije i iznad svega obiteljska vinarija. Nastavljamo proizvodnju maksimalno usuglašenu s prirodom na vlastitim površinama od oko 400 hektara, dok neka vina iz svog proizvodnog portfelja nastaju na Pelješcu, u Hrvatskoj. Da, dominira proizvodnja bijelih vina, a moje je zaduženje zapravo – copywriter, osoba koja osmišljava poruke s kojima se komunicira s našim brojnim poklonicima, pojasnio nam je Luke koji razaznaje, ali ne govori hrvatski jezik.


Da, kad vam u Grgichu netko kaže kako je njegov posao taj i taj, rekao vam je samo – dio istine. Koliko god Lukeov posao bio osmišljavanje efektnih marketinških krilatica, pratili smo ga kako se, baš poput naše Rochelle Silverman, posvetio jednom poprilično ljubopitljivom i zahtjevnom stolu. Stručno i profesionalno vodio je goste kroz nekoliko vina, da bi se nakon toga opet posvetio nama, razgovoru i fotografiranju.


– Divan i predivan je bio naš dragi Miljenko, ali sustav koji je postavio nesmetano nastavlja njegov rad. I dalje smo jedna od najznačajnijih vinarija u SAD-u, sretni smo kad vidimo zadovoljne goste kao što ste to, čini se i vi. Da, želja mi je posjetiti Hrvatsku, obići dolinu Neretve odakle dolazi moja familija, našu vinariju i vinograde na Pelješcu, ma želja mi je i naučiti hrvatski jezik, no posao i dani idu, nekako se u tom našem ritmu ne stiže, ne pronalazi vremena za sve ono što bi čovjek želio, pojasnio nam je Luke svoje razmišljanja, pa tako i o zemlji svojih predaka.


Da, iako se moglo pomisliti kako će se odlazak velikana vinske scene poput Miljenka Grgića imati zamjetne posljedice, Amerika uspješne poslove nikad ne prepušta slučaju. Kći Violet je na čelu kompanije već dulje od desetljeća, desna joj je ruka bratić Ivo Jeramaz, a oni ne da nose Mikeovu radnu etiku i apsolutnu posvećenost kvaliteti, oni to čine još i temeljitije te vam daju odgovor na stalno postavljano pitanje: što nakon odlaska Mikea?


Ništa loše jer on nije ni otišao.


Pravodobnom tranzicijom upravljanja vinarijom osigurao je da njegov genij u stvaranju nekih od ponajboljih vina na svijetu zapravo živi vječno.



Foto: Edi Prodan