Foto Jakov Simović
Riječ je o crnoj komediji koja sondira mnogo dublje u obiteljske i društvene odnose, a kod Kovačevića je često obitelj ogledalo društva sa svim njegovim proturječnostima
povezane vijesti
RIJEKA – U sklopu Dana srpske kulture u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku gostovala je predstava »Udovica živog čovjeka« kao poklon Srpskog kulturnog društva Prosvjeta građanima Rijeke. Riječ je o komediji poznatog dramskog pisca Dušana Kovačevića, koja je pripremljena u povodu 40 godina postojanja beogradskog Zvezdara teatra. Ovo kazalište osnovano je 1984. godine s ambicijom da predstavlja djela suvremenih autora te da okuplja redatelje, glumce i druge umjetnike oko projekata, dakle bez angažiranja stalnog ansambla.
Novi komad Dušana Kovačevića (1948.), poznatog po dramama »Maratonci trče počasni krug«, »Radovan Treći«, »Sabirni centar«, »Balkanski špijun« i drugima, nastavlja se na njegov dosadašnji opus i sadrži prepoznatljiva obilježja Kovačevićeva dramskog pisma. Komedije mu se odlikuju dobro vođenom radnjom, duhovitim situacijama, plastično oblikovanim likovima koji često počivaju na paradoksima i nevjerojatnim pojedinostima. Smatra se da Dušan Kovačević dostojno nastavlja nušićevsku komediografsku liniju u srpskoj književnosti. Ovoga puta već i sam paradoksalni naslov, »Udovica živog čovjeka«, asocijativno priziva Branislava Nušića i njegova »Pokojnika« (1937.).
Crna komedija
U ovoj svojoj posljednjoj satiričnoj komediji Nušić oštro osuđuje društvo kojim vladaju licemjerje, nemoral i preljub. To je društvo kojem je lakše dokazati kako je živ čovjek mrtav, nego što glavni junak uspijeva dokazati da je živ. Na sličnom paradoksu i apsurdu počiva i predstava »Udovica živog čovjeka«, u kojoj Martin suprug uistinu nije mrtav, ali ga je ona – zbog velike boli koju joj je nanio, proglasila mrtvim i u stanu drži njegovu fotografiju s crnim florom (po kojoj svi kojima se na bilo koji način zamjerio – pljuju). U svojem srcu i duši odlučila ga je »pokopati« nakon što je od njega doživjela fizičko nasilje. Marta, koju je utjelovila glumački dojmljiva Jelena Đokić, slomljena je psihički, ali i fizički jer boluje od teške bolesti. Predstava počinje njezinim telefonskim razgovorom s majkom, koja plače s druge strane žice. U ovom komadu likovi općenito mnogo plaču, ali onim gogoljevskim »smijehom kroz suze«. Riječ je o crnoj komediji, koja je površinski komična i izaziva smijeh, no zapravo sondira mnogo dublje u obiteljske i društvene odnose, a kod Kovačevića je često obitelj ogledalo društva sa svim njegovim proturječnostima i izopačenostima.
Tema nasilja
Navodna smrt »pokojnika« dovest će u Martin stan likove koje nije očekivala. Najprije će joj se na vratima pojaviti mlada trudna Romkinja Tereza (Sunčica Milanović), koja joj otkriva da nosi dijete Martina nevjerna supruga, i koji se i prema ljubavnici nasilnički odnosio. Tereza postupno otkriva Marti i svoju tešku prošlost obilježenu nasiljem u obitelji, koju trenutačno čine njezina pomajka Nana (Anđelika Simić) i Bata (Dušan Tomić). Dvije suparnice, Marta i Tereza, na kraju će, neočekivano, jedna drugoj postati utjeha.
Moglo bi se reći da je ovo predstava koja na crnohumorni i satiričan način razotkriva razne vrste nasilja i fašistoidnog ponašanja kojima je preplavljeno suvremeno, i ne samo srpsko društvo, u ozračju iščekivanja Trećeg svjetskog rata. U tom smislu vrhunac je predstave dolazak Martina oca Vojina, kojega su na ulici pretukli, kako on tvrdi »nacisti«, a da na to ulično nasilje nitko, osim jedne žene, nije reagirao. Bijesnog građanina Vojina – Voju izvrsno je utjelovio Miodrag Miki Krstović, čiji se lik na kraju s napadačima morao obračunati vlastitim pištoljem. Nešto kasnije, u nenadanom raspletu, istim oružjem razračunat će se i s nemoralnim zetom, a samo finale nećemo otkrivati. U ulozi Martine majke Sofije – Soje, koja svoj bijes iskazuje psovanjem, komički potencijal iskazala je odlična Nela Mihailović.
Riječka publika ispratila je beogradske glumce pljeskom i ovacijama. Zaključimo riječima pisca Filipa Davida: »Kovačević je pisac osobitog dara koji mane, zablude i gluposti jedne sredine izlaže razornom smijehu… Ozbiljno i opasno postaje apsurdno i smiješno, a realistično se pretvara u iracionalno…«