Bio je to čovjek sasvim osobite vrsti, osebujan u svemu, a to vrlo lijepo dokazuju kako njegov neobičan život, tako i njegova još neobičnija djela. Kada samo i spomenemo njegovo ime, ono u nama budi brojne asocijacije, jer su i dojmovi koje je on budio kod svojih suvremenika bili vrlo različiti, nerijetko posve oprečni. Dok su ga jedni obožavali i slavili zbog njegova domoljubnoga djelovanja kao neku vrstu nacionalnoga proroka i apostola, drugi su ga ismijavali i rugali se njegovoj pomalo rustikalnoj i arhaičnoj figuri, kao i smjelim jezikoslovnim koncepcijama koje je uporno i tvrdoglavo zastupao. (…) Bilo je u njemu nečeg elementarnog i stihijskog, nečeg neobuzdanog, nečega što je mnoge možda pomalo i plašilo, kao što se ljudi boje iznenadnoga nadolaska neke velike bujice koja će ih ponijeti sa sobom. S druge strane, bilo je u njemu i nešto zapanjujuće, zbunjujuće naivno i djetinjasto, neke gotovo anđeoske blagosti i vedrine, koju kao da je uvijek nastojao u sebi susprezati, kako možda drugi to ne bi shvatili kao njegovu slabost, tako da se to moglo kod njega osjetiti tek u rijetkim trenucima prisnosti. Najviše od svega prezirao je vuhvenost, odnosno, himbenost, dvoličnost ili prijetvornost.«

Čovjek bez mrlje

Izvrsno je to i vrlo živopisno u svojoj knjizi »Fran Kurelac i riječke ‘slovinske knjige’« notirao o našemu Franu Kurelcu, »dičnome brkatom starčiću«, autor Irvin Lukežić, koji ističe kako je Kurelac »stigao do nas iz neke velike daljine prošlosti, a ne iz dobrih starih vremena, jer takva nisu nikada ni postojala«. A »stigao je i zauzeo neobično važno mjesto, odigravši svoju ulogu časno, od početka do kraja«, jer »bio je čovjek bez mrlje, otuda potječe i njegova slava, moralni i ljudski autoritet«.

Znanstveni skup je okupio brojne znanstvenike i istraživače / Foto HAZU

»Svojstvena mu je bila istančanost ukusa i izvjesna vidovitost, budući da red poklonika književnosti u svojim nevidljivim samostanima održava i predaje s pokoljenja na pokoljenje svoju vjeru i svoja pravila«. Baš zato »snaga njegove uzvišene retoričke fraze još čudnije i neobičnije odjekuje u našim današnjim ušima, iz velike već vremenske distance i povijesne perspektive«, i to »u doba kada se biblioteka s klasicima više ne doživljava kao temelj sveukupnoga znanja i obrazovanja, već više kao jedan od relikata velike humanističke tradicije koja je, polako ali sigurno, na žalost svih nas, otišla u veličanstvenu ropotarnicu povijesti«.

Trajan spomen na Kurelca

O Kurelčevoj važnosti Lukežić pak ističe da »ako postoji neki stariji autor i hrvatski pisac koji je uistinu zavrijedio da ga se pomno iščitava i proučava, onda je to upravo Fran Kurelac«. S ciljem da se u ovoj godini, u kojoj se obilježava 150. obljetnica smrti Frana Kurelca, velikoga i zaslužnoga filologa koji je svojim radom ostavio veliki trag u povijesti druge polovice devetnaestoga stoljeća, još jednom skrene pozornost na život i djelo ove istaknute ličnosti, naš je HAZU nedavno organizirao skup »Fran Kurelac i njegovo djelo. Uz 150. obljetnicu smrti.«.

Kako u progamskoj knjižici ističe znanstveno-organizacijski odbor toga skupa, »Fran Kurelac bio je pravi član Akademije u ‘Razredu historičko-filologičkom’ od 1867. godine, jezikoslovac, utemeljitelj i predvodnik riječke filološke škole, skupljač narodnoga blaga, prevoditelj, putopisac, govornik i pjesnik, a mnogo je pridonio narodnomu preporodu u Hrvatskom primorju i Istri, ponajprije Rijeci, te je zaslužio trajan spomen. Njegova objavljena djela, ponajviše jezikoslovna, od kojih su mnoga objavljena u Akademijinu ‘Radu’, te rukopisna ostavština, koja se velikim dijelom čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vrijedan su izvor za filološka, književnopovijesna, etnološka i druga istraživanja«.

Baš zato, »cilj je znanstvenoga skupa rezultate dosadašnjih istraživanja života i djela Frana Kurelca upotpuniti novima, pa i onima utemeljenima na novim istraživanjima njegovih objavljenih djela i rukopisne ostavštine, motivirati na daljnja istraživanja njegova života i djela, te promicati znanstvenoistraživački rad, posebice istraživanje i očuvanje hrvatske intelektualne baštine, i pritom potaknuti na istraživački rad mlade istraživače«.

Osobna vrijednost skupa

Dio je organizacijskoga odbora i dr. sc. Iva Kurelac koja je naglasila kako je važno »obilježiti 150. obljetnicu smrti akademika Frana Kurelca, ujedno istaknutog pripadnika hrvatskog narodnog preporoda, znanstvenim skupom i to upravo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti jer je on u toj instituciji djelovao godinama prije kraja svoga života«.

– Valja istaknuti da je Kurelac bio i blizak prijatelj biskupa Josipa Jurja Strossmayera, osnivača Akademije, koji je svesrdno podržavao njegovu predanu borbu za hrvatski jezik i silno cijenio njegov znanstveni rad kojim je zadužio suvremenu hrvatsku filološku struku što nas također obvezuje na održavanje spomena na njegovo djelo. Obilježavanje ove obljetnice za mene, dakako, ima i osobnu vrijednost, jer mi je Fran Kurelac predak, na što sam vrlo ponosna. To sve potaknulo me da još početkom prošle godine u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti predložim održavanje ovoga skupa te mi je vrlo drago da je moja ideja podržana i da smo uspješno realizirali ovaj skup koji je okupio znatan broj vrhunskih znanstvenika čija su istraživanja itekako relevantna za bolje poznavanje života i djela Frana Kurelca, ističe njegova prezimenjakinja.

Kako dalje govori Kurelac, zadovoljna je »odazivom znanstvenika i njihovim izlaganjima koja iz različitih aspekata neosporno potvrđuju da stoljeće i pol nakon Kurelčeve smrti još uvijek postoji itekako živ znanstveni interes za istraživanje njegovog vrijednog i opsežnog, ali još uvijek ne do kraja istraženog opusa«.

Poticanje daljnjih istraživanja

– Ova okrugla obljetnica također je sjajna prilika da se javnost, pogotovo mlađe generacije, podsjeti na važnost djela Frana Kurelca, ali i da se predstave rezultati recentnih znanstvenih istraživanja o njemu, za što, kako je pokazao ovaj skup, ima još mnogo prostora. Osobito me raduje znati da se istraživanjem djela Frana Kurelca danas bave znanstvenici iz raznih dijelova Hrvatske – iz njegove rodne Like, Rijeke i Kvarnera, Dalmacije i Zagreba, ali i iz Austrije, istražujući njegov interes za narodnu baštinu gradišćanskih Hrvata. To sve govori u prilog širini znanstvenih dosega djela Frana Kurelca koje zbog njegovih zasluga u očuvanju hrvatskoga jezika u prijelomnim vremenima 19. stoljeća nikada ne smije biti prepušteno zaboravu. Nadamo se da smo obilježavanjem ove obljetnice potaknuli daljnja istraživanja bogate rukopisne ostavštine Frana Kurelca, pohranjene u Arhivu HAZU u Zagrebu, te da će i buduće obljetnice vezane uz ovog zaslužnog hrvatskog jezikoslovca biti jednako uspješne i plodonosne, kaže Kurelac te dodaje kako je u planu i objavljivanje zbornika radova sa skupa.

I Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli, »najstarija znanstvenoistraživačka jedinica HAZU-a izvan Zagreba čija je zadaća proučavanje pitanja koja se primarno odnose na prostor zapadne Hrvatske – Istru, Rijeku i ostalo kvarnersko područje s otocima te Gorski kotar«, s posebnim je zadovoljstvom prihvatio poziv na suradnju u organizaciji Znanstvenoga skupa »Fran Kurelac i njegovo djelo. Uz 150. obljetnicu smrti.«, govori akademkinja Silvana Vranić i napominje kako su život i djelo Frana Kurelca važna tema »jer je taj veliki rodoljub polovicom 19. stoljeća, za službovanja u riječkoj gimnaziji, snažno djelovao na jačanje hrvatskoga narodnoga preporoda na području Hrvatskoga primorja, a kao hrvatski je filolog utemeljio i predvodio Riječku filološku školu, prvu na ovom našem području«.

Incijator ključnih pitanja

– Taj se zagovornik hrvatske i slavenske riječi zalagao za »arhaičan i u velikoj mjeri artificijelan jezik«, naglašava I. Pranjković. No pitanje arhaičnosti valja promatrati ne samo u odnosu prema riječima i oblicima koji su nestali iz cijeloga hrvatskoga jezika, nego i prema živućim oblicima i riječima u hrvatskim vernakularima, pa i u zanimljivim mu slavenskim jezicima, kao što je ispravno zaključila M. Turk. Zagovarajući jezičnu čistoću, F. Kurelac nastojao je da književni (standardni) jezik bude temeljen na svim hrvatskim narječjima, ponajprije na čakavskom, ali, piše u svojoj knjizi »Recimo koju«, tako da bude otvoren i »za zbližavanje s drugim slavenskim jezicima, a osobito s jezikom Srba i Slovenaca«. Inzistirao je na morfonološkom pravopisu intenzivnije od dalmatinskih pisaca i pripadnika Zagrebačke filološke škole, s kojima je neprekidno polemizirao, ali ih i motivirao na poboljšanje rješenja u standardizaciji hrvatskoga jezika. Iako nije uspio odgojiti prave filološke sljedbenike, niti su njegove ideje imale bitnoga odjeka na standardizacijske procese, neosporna je njegova uloga u iniciranju ključnih pitanja o standardnom jeziku te svakako u isticanju hrvatske književnojezične okomice, pojašnjava akademkinja.

Na skupu su sudjelovali različiti znanstvemici i profesori, koji su svojim temama nastojili približiti sve okolnosti Kurelčeva života i njegova činjenja, pa i one društveno-političke. Jedno od takvih izlaganja, koje daje uputu u negdašnju širu situaciju, »Državnopravna zbivanja u Hrvatskoj i Rijeci u Kurelčevo doba«, imali su i autori Željko Bartulović i Maja Polić koji su ocrtavanjem društveno-političke situacije dali širi okvir kontekstu Kurelčeva djelovanja, vremenu burnog doba hrvatske i riječke državnopravne povijesti, i to od rođenja u doba napoleonskih ratova do konca života, što se poklapa s početkom »Mažuranićevih modernizacijskih reformi«.

Kurelac (i) kao polemičar

Svojom temom »Bolje rat nego mir – ako treba: Fran Kurelac kao polemičar« Lada Badurina fokusira se na polemički stil Frana Kurelca, na njegov jezik i oštru retoriku spram Adolfa Vebera Tkalčevića, čime se ujedno ilustrira i odnos dviju filoloških škola, riječke i zagrebačke. Rad »Jezikoslovac Fran Kurelac – lička prepoznajnica nekad i danas« Ivana Brlića analizira Kurelčev doprinos hrvatskome jeziku i specifičan odnos prema ličkome zavičaju, u kojemu je bio utjecajna figura u razvoju jezičnih politika.

Svojim izlaganjem pod nazivom »Fran Kurelac među gradišćanskim Hrvatima« Nikola Benčić opisuje Kurelčev rad na prikupljanju narodnih pjesama među zapadnougarskim Hrvatima i njegov doprinos očuvanju kulturne baštine hrvatske manjine.

Fokus rada »Ivan Dežman i Fran Kurelac« Mateje Fumić Bistre je na prijateljstvu i profesionalnoj suradnji između Kurelca i Ivana Dežmana, uključujući Kurelčev utjecaj na Dežmanov prvi medicinski rječnik na hrvatskome jeziku. Rad »Imena koza u djelu Imena vlastita i splošna domaćih životin u Hrvatov a ponekle i Srbalj s primětbami (1867.)« Jože Horvata predstavlja istraživanje imena koza u Kurelčevom zoonomastičkom radu, analizirajući semantiku, jezično podrijetlo te filološke aspekte.

Kako su Kurelčeve vrijednosne procjene oblikovale njegov polemički stil i književnojezične koncepcije, što doprinosi razumijevanju njegova filološkog pristupa i idiolekta, u svome radu »Vrijednosne prosudbe Frana Kurelca kao sastojak njegove filološke argumentacije i stila« razmatra Amir Kapetanović.

Kako i sam naziv rada Arijane Kolak Bošnjak »Hrvatski narodni preporod: Utjecaji, ideje, otpori, postignuća« implicira, govori o idejama i utjecajima koji su oblikovali hrvatski narodni preporod, prvenstveno političkoj, društvenoj i kulturnuj rascjepkanosti Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji, kao i tadašnje izazove integracije svih hrvatskih zemalja.

Talentirani stilist

Analizirajući Kurelčeve stilističke postupke, napose u njegovoj putopisnoj prozi, Gordana Laco radom »Fran Kurelac – vrstan stilist« ga ocjenjuje kao talentiranoga stilista koji je kroz jezičnostilske značajke uspostavio književnoumjetnički stil. Rad »Kurelčeva pisma Ivanu Vončini« Irvina Lukežić osvrće se na neobjavljena Kurelčeva pisma upućena Ivanu Vončini, koja osvjetljavaju njihov osobni i politički odnos, no zanimljiva su i s povijesnog i s jezikoslovnog aspekta.

S temom »Kurelac kao priređivač starije hrvatske književnosti« Ivan Lupić (d)ocrtava Kurelčevu posvećenost priređivanju starijih tekstova hrvatske književnosti, njegovu estetiku i stil istraživanja te načine na koje se njegovo djelo razlikuje od kasnijih akademskih pristupa. Utjecaj Kurelčeva zavičaja i krajiških korijena na njegovo stvaralaštvo, osobito u jezičnom modelu i kulturnom angažmanu svojim je radom »Život i djelovanje Frana Kurelca u kontekstu podrijetla i zavičajnog okruženja« prikazao Ivica Mihaljević.

Radom naziva »U potrazi za izgubljenim riječima« Anja Nikolić-Hoyt istražuje izostavljenu jezičnu građu iz Benešićeva rječnika koja obuhvaća Kurelčeve zapise, te razmatra njihovu vrijednost kao dijela identitetske baštine, dok Ivo Pranjković u radu »Brojanica ili glagolska zrnca Frana Kurelca« analizira Kurelčev rad »Brojanica ili deset glagolskih zrnaca«, koji pečatira njegovu radikalnu arhaizaciju jezika i poznavanje starije hrvatske književnosti.

U svome izlaganju naziva »Revalorizacija jezične koncepcije Frana Kurelca« Diana Stolac analizira tri razdoblja u pristupu Kurelčevoj jezičnoj koncepciji, te zaključuje da Kurelac, kao središnja figura riječke filološke škole, nije bio prihvaćen zbog arhaičnih pristupa i sociolingvističkih prepreka. Istražujući »Emotivni izričaj Frana Kurelca«, koji se odražava kroz odabir leksika, tvorbu riječi i gramatičke strukture, Jasna Vince ilustrira njegov živopisan stil i angažiranost u lingvističkim raspravama svog vremena.

Vizija preporoda jezika

Rad »O Šimi Budiniću i njegovu djelu iz pera Frana Kurelca« akademkinje Silvane Vranić bavi se Kurelčevim pripremanjem Budinićevih »Psalama« za objavljivanje i njegovim osvrtom na Budinićev doprinos hrvatskoj liturgiji, posebno ističući jezične i pravopisne značajke tog rada, a Sanja Zubčić radom »Fran Kurelac i glagoljska baština« razmatra Kurelčev pozitivan odnos prema hrvatskocrkvenoslavenskom jeziku, čija je stabilnost uočena kroz upotrebu participa i drugih leksema, naglašavajući Kurelčevu povezanost s glagoljaškom tradicijom.

A na Kurelčevu važnost možda (i) najbolje (još jednom) upućuje citat iz Lukežićeve knjige: »Fran Kurelac pojavio se u doba demokratizacije pisane riječi i općega razvoja političkoga života, kada se u hrvatskoj javnosti počeo tek artikulirati jedan moderan nacionalni i građanski duh, koji je nakon porođajnih muka u doba narodnoga preporoda postupno počeo zapadati u sve veću i dublju krizu. Kurelac je to sjajno intuirao, pokušavši se tome suprotstaviti svojom vizijom preporoda jezika, a preko njega i preporoda hrvatske knjige. No, ključni problem je bio u tome što je on zapravo bio tragično usamljen u tim svojim nastojanjima, tako da će ukupni njegov utjecaj ostati ograničen na svega nekoliko pojedinaca, umjesto da zahvati šire mase i poprimi oblik pravoga kulturnoga i nacionalnoga pokreta. Samo rijetki su se, što odgovara mladenačkoj duši, oduševili njegovim naučavanjima, ali su se i oni vremenom od njega odbijali. Međutim, bez obzira na sve to, Kurelčeva baština nas obvezuje da je i dalje proučavamo, te da iz nje crpimo znanje i učimo, kako bismo se obogatili i duhovno ojačali, crpeći na nepresušnim izvorima vlastitoga jezika i domaće književnosti, na koju je Kurelac neumorno upućivao, s pravom tvrdeći da na nju moramo biti posebno ponosni, ali da je prije svega moramo znati cijeniti i, dakako, dobro poznavati«.