Nedavno je na beogradskom sajmu knjiga, Laguna kao danas najagilnija srbijanska nakladnička kuća predstavila četvrtu knjiga pripovijedaka Filipa Davida naslovljenu »Priče o stvarnom i nestvarnom«, a istodobno je nesumnjivo regionalno kultni časopis Gradac za književnost, kulturu i umjetnost (izdaje ga Kulturni centar Čačak), svoj posljednji dvobroj (233 – 234, 2024.) posvetio također Filipu Davidu, jednom od najznačajnijih književnika i uopće intelektualaca srbijanske, ali i daleko šire (srednjo)europske društvene i kulturne scene, koji je zajedno s bliskim prijateljima i kolegama po peru (Mirko Kovač, Borislav Pekić i Danilo Kiš), sve novodobnim klasicima pisane riječi, obilježio jednu od najplodnijih epoha koju bismo mogli podvesti pod zajednički (post)jugoslavenski nazivnik. Spomenuti se »književni kvartet« (ako me sjećanje ne vara tako ih je »krstio« Miljenko Jergović) intelektualno i umjetnički nadopunjavao, intenzivno su se družili, jedan drugome čitali što pišu i razgovarali o čemu namjeravaju pisati i tako zapravo form(ul)irali specifičan stvaralački credo, možda najkreativnijeg razdoblja naše nekada zajedničke književne scene o kojoj se dosta zna, ali je u biti (pre)malo pisano.

Ili, kako je to uređujući temat o Filipu Davidu, zapisao Branko Kukić, glavni urednik i spiritus movens časopisa Gradac: »O Davidu kao piscu srpske književnosti, moglo bi dosta toga da se kaže, ali nažalost malo je rečeno. Uprkos toj nedorečenosti, njegovo je mesto značajno iz više razloga… Kada je objavio svoju prvu knjigu, pisci tadašnje generacije su napisali važna i značajna dela. To su bili pisci koji su odmah dobili svoje epigone. Onda se taj krug zatvorio i postao ponavljanje bez izlaza. Budući da nije učio u tom razredu ponavljača, on je bio pisac sa strane. I ponovilo se staro pravilo da oni sa strane, oni iskosa, dođu na vidno mesto. Ali Filip David nije čekao to mesto; ono je njega književnom promišlju-čekalo, bez njegove namere, bez želje, bez sujetne ambicije. On je opušten i lakog koraka došao i seo na to mesto.«

Magično moćni rukopis

Filip David rođen je u Kragujevcu 1940. godine, u obitelji židovskih korijena; njegova majka Roza potjecala je iz materijalno dobrostojeće trgovačke porodice Židova-Sefarda, a otac Frederik (Fred) bio je Aškenaz (rođen u Lavovu/Lembergu) i potjecao je iz ugledne obitelji intelektualaca (i sam je diplomirao pravo i jedno vrijeme, do početka Drugog svjetskog rata, radio kao sudac), a najveći je dio djetinjstva i odrastanja proživio u Sarajevu. Roza i Fred su se upoznali 1934./5. godine prigodom nekakve svejugoslavenske židovske smotre, zaljubili i vjenčali, iako brakovi između pripadnika Židova Sefarda i Aškenaza nisu bili česti i na takve se veze u pravilu gledalo sa skepsom, zapravo nisu obostrano baš bili previše poželjni. U ovom konkretnom slučaju Filipovih roditelja veći su otpori dolazili sa strane očeve obitelji koja je pripadala višem društvenom sloju i rodbinskim vezama s bečkom židovskom aristokracijom, ali mladi supružnici tome nisu davali veći značaj. Uoči rata obitelj David se nastanila u Sremskoj Mitrovici, ali kada su se ratna zbivanja »preselila« i na prostore Jugoslavije, odnosno kada je njezinim raspadom Srijem ušao u sastav i pod upravu Pavelićeve NDH, kako bi izbjegli rasnim, antižidovskim zakonima, odlučili su se preseliti u Beograd.

Međutim, ubrzo su zaključili da im kao Židovima i u Beogradu prijeti ista opasnost i vratili su se na staru adresu, kako bi se uz pomoć prijatelja, prije svega dr. Lendlera, folksdojčera, ali zakletog antinacista, sklonili pred kolaboracionističkim vlastima i pronašli sigurno sklonište. On im je preko svojih veza pomogao da se (sa)kriju u selima Fruške gore, gdje se Filipov otac ubrzo pridružio partizanima, a majku koja je u međuvremenu (1942.) rodila mlađeg sina Mišu, seljani su sve do konca rata uspješno skrivali i štitili, iako su znali da je Židovka i da mogu, ukoliko se to otkrije, »platiti« svojim životima. Po oslobođenju Jugoslavije, Davidovi su se nastanili u Beogradu, a ovo traumatično ratno razdoblje (pre)puno brojnih opasnosti i strašnih, neizvjesnih situacija, ostavilo je na Filipa znatnog traga u njegovom kasnijem književnom stvaralaštvu, o kojima nije toliko izravno pisao, ali su sudbinski odredili njegov literarni profil, budući da je preko pedeset članova njegove obitelji i s majčine i očeve strane stradalo u logorima smrti, u holokaustu, a preživjelo ih je tek petero, uključujući i Filipove roditelje.

Iako je u »Prilozima za jednu moguću autopoetiku« zapisao: »Čitav taj spisateljski posao je težnja za savršenstvom. Postići čudo rečima, otkriti nove mogućnosti jezika, udahnuti dušu prikazama…Ključ za razumevanje moje proze nalazi se u samoj toj prozi… Moj književni ideal je napisati takvu pripovest koja u nekom prvom sloju, prvom čitanju pokazuje jednostavnost i svedenost, ali svako novo čitanje otkriva nova značenja, nove varijante. Odbijam svaku pomisao da su moje priče, moje ispovesti… (ali) pisanje je borba s košmarnom stvarnošću, pokušaj da se ona savlada, dovede u red mehaničkom strukturom priče. Reči imaju rušilačku i graditeljsku snagu. U ‘Sefer jecira’ (‘Knjiga stvaranja’), jednom od najznačajnijih dela kabalističke literature, kaže se da su dvadeset i dva slova i glasova osnova svih stvari. Svaka duša koja je postojala i koja će postojati sastavljena je od ova dvadeset i dva slova i glasova. Kao što mi ispisujemo tuđe sudbine, neko ispisuje naše u jednom košmarnom preplitanju mnogobrojnih i mnogostrukih svetova«; on je zapravo svojim velikim spisateljskim umijećem pokušao i nesumnjivo uspio p(r)okazati »zastrašujuću normalnost zla«, odnosno »nemoć očiglednog«, jer ono očigledno nije prava ili jedina stvarnost; drugim riječima »čuda su moguća«. A, jedno od čuda je i preživjeti holokaust i stoga »sve je obrnuto od onoga što izgleda«, (o)poručuje nam svojim magično moćnim rukopisom Filip David.

Utoliko, sve su to stvari i događaji u kojima riječi pripadaju vremenu, a šutnja vječnosti i zato ne čudi kada David tvrdi kako je »u čitavom životu sreo samo jednoga čoveka sa kojim je mogao razgovarati, a i taj je bio lud«.

Opus i život

Za razliku od ostalih članova već spomenutog književnog kvarteta, Filip David kao najmlađi među njima (i danas još jedini živući autor), nije toliko objavljivao kao njegovi prijatelji (svi redom preminuli u egzilu; Kovač u Rovinju, Kiš u Parizu, a Pekić u Londonu), ali svako je njegovo djelo prava duhovna gozba, književni događaj koji donosi jednu posebnu atmosferu i jedinstven »štimung«, a to i ova njegova najnovija knjiga »Priče o stvarnom i nestvarnom« na najbolji mogući način potvrđuje. Zapravo, ova je knjiga na neki način zaokružila Davidov književni opus, uz napomenu da se u spomenutoj knjizi uz tri prethodno objavljene zbirke: »Bunar u tamnoj šumi« (1964.), »Zapisi o stvarnom i nestvarnom« (1969.) i »Princ vatre« (1987.), nalazi i devet »Novih priča« (tiskanih upravo pod tim nazivom), a koje zorno pokazuju kako se kao autor u ovih 60 godina pisanja stvaralački razvijao i sazrijevao da bi danas dosegao zavidnu razinu i originalnost koju je nemoguće oponašati.

A, kada već govorim o njegovom opusu i životu koji je posvema bio i ostao vezan uz pisanje, onda u kroki portretu njegova lika i djela treba napomenuti kako je David diplomirao na Filološkom fakultetu i Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju (smjer dramaturgija) u Beogradu i da je potom bio dugogodišnji urednik Dramskog programa TV Beograda, kažu jedan od najboljih. Ali, u eri zloglasnog, nacionalističkog režima Slobodana Miloševića, David se kao kritičar njegove strahovlade i ratne politike našao na meti novih gospodara Srbije i u tim mračnim vremenima zla, iako je »bez pardona« bio izbačen s posla na ulicu, on se usprkos svemu nije dao i hrabro se nosio sa svima koji su ga »stalno prozivali i kupovali mu kartu za Izrael«, kako je u svom eseju »Čudesna stvarnost Filipa Davida« zapisao Mirko Kovač. Silom su ga pokušavali zaplašiti i tako protjerati iz zemlje u kojoj je rođen i u kojoj je tijekom Drugog svjetskog rata, zajedno s roditeljima i bratom, proživio pravu kalvariju, a to se nažalost ponovilo i devedesetih godina minulog stoljeća, u eri nacionalističkog ludila koje je u krvavom ratnom piru razorilo bivšu, nekada zajedničku državu. Tih godina, Filip David se istaknuo svojim antiratnim, civilnim angažmanom; 1989. godine bio je jedan od osnivača udruženja Nezavisnih pisaca u Sarajevu, koje je okupilo najznačajnije književnike iz svih dijelova Jugoslavije, potom se našao među osnivačima čuvenog Beogradskog kruga (1990.), udruženja neovisnih intelektualaca, a postao je i član međunarodne književne asocijacije Grupa 99, osnovane na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu.

Aristokrat duha

Kao pisac pojavio se na javnoj sceni početkom 60-ih godina minulog stoljeća, kada je počeo objavljivati svoje priče i eseje u studentskim listovima i časopisima; svrstavali su ga odmah među »borgesovce«, ali on se jednako tako brzo »izmakao« iz zadanih žanrovskih okvira, a da nije (za)nijekao poznatu misao velikog argentinskog maga pisane riječi da se »imaginacija i fantastika dodiruju s realizmom«. Dapače, u već spomenutim »Prilozima za jednu moguću autopoetiku« je naglasio: »Naš vek poznaje dva velika pripovedača – Kafku i Borgesa. On su doneli nešto doista novo. Toliko je već puta rečeno da se posle njih ne može pisati kao pre njih. To je tačno. Ali verno slediti ova dva pisca, prihvatiti njihov metod, njihova književna sredstva, znači dospeti u ćorsokak i slepu ulicu. Toliko su samosvojni, sobom dovršeni, da je sav prostor oko njih ispunjen. Od njih se može mnogo naučiti, ali ih je nemoguće ponavljati.«

Dakle, treba upijati sve utjecaje, napajati se ljepotom i snagom njihovih misli i riječi, ali u književnu se avanturu treba uputiti samostalno, na svoj način i toga se »recepta« David uporno i dosljedno držao svih ovih godina, koliko usprkos svim Scilama i Haribdama istrajava na književnoj i javnoj sceni do neizdrživosti opterećenoj politikom, pokazujući i dokazujući da se vrijedi (iz)boriti za slobodu misli, čak i onda kada se čini da je ta borba beznadna, unaprijed izgubljena, jer to je moralni i filozofski stav svih pravih »aristokrata duha«, kojih je uvijek tako tragično malo. A, Filip David to uistinu jest, i po književnom umijeću i po dosljednom inzistiranju i zagovaranju temeljnih humanih i etičkih sadržaja naše (srednjo)europske kulture i civilizacije, među kojima sloboda, slobodna kritička misao i svjetonazorska, ideološka, kulturalna, religijska i svaka druga tolerancija zauzimaju najviše mjesto u toj piramidi koja se, nažalost, nalik kosom tornju u Pisi, sve više i dramatičnije iskrivljuje i ukoliko se brzo ne poduzmu radikalne mjere autentične moralne obnove politikom narušenih vrijednosti, prijeti posvemašnjim urušavanjem.

Filip David je do sada objavio, kako sam već spomenuo, uključujući i najnoviju, četiri knjige priča, zatim romane: »Hodočasnici neba i zemlje«, »San o ljubavi i smrti« i »Kuća sećanja i zaborava«, te knjige eseja: »Fragmenti iz mračnih vremena«, »Jesmo li čudovišta« i »Svetovi i haos«, a objavljena je i iznimno interesantna »epistolarna korespondencija« između Davida i Mirka Kovača (nakon što je početkom raspada Jugoslavije bio prisiljen napustiti Srbiju i utočište potražiti u Hrvatskoj, kako bi sa suprugom sačuvao živu glavu), naslovljenu »Knjiga pisama 1992. – 1995.«, a u okviru Pekićevih sabranih djela može se pronaći također iznimno interesantno dopisivanje ovog velikana srpske literature za vrijeme dok je živio u (ne)dobrovoljnom izgnanstvu u Londonu, s Filipom Davidom, uz napomenu kako je njihova korespondencija tek djelimice obrađena. Za svoj literarni rad David je dobio brojna priznanja i nagrade (NIN-ova nagrada za roman godine, Andrićeva nagrada za zbirku priča, priznanje »Aleksandar Lem« za doprinos fantastici u književnosti, a dobitnik je i danas najvećeg regionalnog priznanja za roman godine, nagrade »Meša Selimović« koja se dodjeljuje u Tuzli. Romani su mu prevođeni na svjetske jezike, a priče uvrštene u 20-ak različitih antologija. Pisao je i televizijske drame, a kao dramaturg i (ko)scenarist radio je i na filmovima, od kojih neki poput: »Ko to tamo peva«, »Bure baruta«, »Okupacija u 26 slika«, »Pad Italije« i »Večernja zvona« spadaju u klasike (post)jugoslavenske filmske umjetnosti.

Veliko spisateljsko umijeće

Sukobljavajući racionalno i iracionalno, David, kako veli Vladimir Arsenić, »sopstvenim primerom brani tezu o autonomiji umetnosti, ali i odgovornosti koja ide uz nju«. I nastavlja: »Njegove priče služe kao vrsta uvida u onostrano, ali su one istovremeno ukotvljene u stvarnost, ne samo činjenicom autorovog javnog delovanja, već i stoga što je pitanje onoga što nas okružuje i što nam okupira um i maštu nerazdvojivo od nas samih. Drugim rečima, stvarnost je ono u šta verujemo«. Ali, istodobno sam je pisac dobro znao sva ograničenja »doba (mračne) slike svijeta« u kojem živimo, jer je na vlastitoj koži spoznao gorku činjenicu kako se svaki zločin može (o)pravdati i to ga je saznanje ujedno strašilo i zaprepaštavalo, tako da je često varirao misao koju je koristio u raznim, ne samo književnim prigodama:

»Što sam stariji, sve manje razumem i s većim čuđenjem posmatram svet«. Ali, možda ga je upravo to čuđenje i (na)tjeralo da gotovo grčevito, strasno pokušava »uloviti« (s)misao (i) riječi i tu začudnu moć i čaroliju naizgled nedokučivog i neuhvatljivog svojim velikim spisateljskim talentom i vještinom, ali prije svega mudrošću, umjetnički oblikuje i kroz tekst podari im život i da nam tako iz nevidljivog prenese u naš vidljivi svijet priču kojom će nas oplemeniti, opomenuti, upozoriti, ako treba i uplašiti, natjerati da se zamislimo nad onim što (ni)smo učinili, naprosto zato jer on kao pisac, umjetnik, posjeduje sposobnost da vidi ono što mi, obični smrtnici, nismo u stanju, ili nismo za takvo što sposobni. Utoliko je Mirko Kovač bio u pravu kada je Davida dovodio u vezu s velikanom jidiš literature Isaacom Bashevisom Singerom, sugerirajući kako je i on, nalik spomenutom nobelovcu, imao tu moć »da hvata priču iz usta nekog hasida ili kabalista i dočara nam je kao vjernu stvarnost«, a koju je sam David znao pojasniti riječima:

»Što je više realistične moći u priči, to je više uvećana njezina mistična moć«. Po Kovaču, veliko spisateljsko umijeće Filipa Davida upravo i proizlazi iz jasne spoznaje kako »fantastika nije samo izmišljanje, već je to i stvarnost, samo drukčije obojena, stvarnost iz koje se uzima zaprepašćujući događaj, nešto neočekivano, katkad natprirodno i manje vidljivo, često i ono što je proisteklo iz sna, iz prostora između sna i jave, iz neke vizije ili čudesnog događaja, jer sve što je napisano jednom se zasigurno zbilo«; odnosno, on se oslanja na hasidsku književnost i kabalistička vjerovanja »koja izražavaju duh geta i pomerene stvarnosti«, pa se tako svaki događaj može, zapravo čak i mora, tumačiti na dva ili više načina.

Kruna kratke proze

Mnogi ističu kako su Davidove »Priče o stvarnom i nestvarnom« kruna njegove kratke proze, a na pitanje kako su i zašto »Zapisi o stvarnom i nestvarnom« (iz 1969.) prerasli u nove, sada »Priče o stvarnom i nestvarnom«, autor je odgovorio: »Živimo u svetu u kojem što više saznajemo ostajemo zatečeni pred tajnama i iskušenjima kojih je također sve više. Vrhunski su naučnici postali neka vrsta istinskih mistika, jer njihove spoznaje prevazilaze ono što se može objasniti racionalnim putem… Pisci fantastike svojom maštom i anticipatorskom sposobnošću također dotiču ono što je mistično, tajanstveno, u pokušaju da se približe onome što su paralelni svetovi, vidljivi i nevidljivi, onome što se krije u dubinama ljudske ličnosti, da dodirnu sveprisutnu iracionalnost na uzbudljivom putovanju kroz nepoznate svetove… Izlazimo iz jednog lavirinta u drugi; svako novo otkriće stavlja nas pred bezbroj novih tajni sveta u kojem živimo. Stvarno i nestvarno se prožimaju i kako starimo, kako život prolazi sa svim svojim apsurdima, shvatamo sve jasnije jednu stvar: da sve manje razumemo smisao našeg postojanja, da smo izloženi nesrećama, tragedijama koje se događaju u našem okruženju, ali i u nama samima, za koja nema objašnjenja, niti se shvata njihova svrha, pa ipak se život nastavlja… Život je priča koju svako od nas pripoveda, neko sa više, neko sa manje uspeha. Priča koja ima svoj neumitan kraj, a kada se približi taj kraj, ostaju samo razbacani delovi priče, maglovito sećanje da smo postojali, pa vremenom i ta slika u razbijenom ogledalu izbledi i preostaje samo ono o čemu je pisao danilo Kiš: dim, pepeo, ništa.« Dakle, sazrijevanjem, »zapisi« neminovno prerastaju u »priču«, koja na koncu ni sama nije ništa drugo do iluzija, kako usprkos svemu život ipak ima nekakav smisao, jer se teško mirimo s činjenicom kako je »sve privid i zabluda«. Zapisivanjem priča, njihovim iznošenjem u javnost, David je pokuša(va)o u kaos koji nas okružuje unijeti nekakav red, »smisao«, jer se možemo odreći svega, samo ne nas samih, naših uvjerenja, predrasuda, stereotipa, banalnosti, naših istina i pokušaja da svijet u kojem živimo, ili barem naše male živote, (u)činimo boljim no što oni stvarno jesu.

Po Davidu, svijet mijenjaju pojedinci, ne mase, i sretno je ono vrijeme u kojem su postojale ličnosti koje su uspijevale održa(va)ti ravnotežu između dobra i zla. Ali, prvi put u svekolikoj povijesti naše civilizacije, našli smo se u svojevrsnom limbu, tvrdi David, jer mu se čini kako živimo u razdoblju kada su ti uvijek malobrojni, deficitirani pojedinci zapravo nemoćni pred naletima »vrlog novog svijeta« sa svim čudima i izazovima koje nam (do)nose nove tehnologije, društvene mreže i umjetna inteligencija, a koji se polako ali sigurno otima našoj kontroli. Ili, kako David priča:

»Postalo je jasno da njegov život ne beše njegov, da je on samo senka. Životi se ne uklapaju jedni u druge, stvarao se mnogostruki odblesak: slika na kojoj je slika slike«, ali se ujedno i upitao: »Da li smo svi ukleti, osuđeni da lutamo kao senke po nekim tajanstvenim putanjama«; odnosno kako sačuvati barem fragmente naših života od nestajanja, nekakav »opipljivi« dokaz da smo ipak stvarno bili i živjeli. Jesu li neizvjesnost i strepnja konačan usud koji ne možemo izbjeći? Naravno, David svojim rukopisom nudi višeznačne odgovore, koji su uvijek daleko više nova pitanja, no stvarni odgovori, ali je uvjeren kako su priče i one napisane i one ispričane nešto čime se odupiremo prolaznosti. Istina, to je ujedno i začarani krug, »vječno vraćanje istog«, u kojem se susreću i oni koji su živjeli prije nas, mi koji živimo sada i ovdje u ovom vremenu, s onima koji će tek doći, a stvarno i jedino nam je zajednička »lebdeća senka prolaznosti koja ljudski život čini tragičnim«.

Zlo kao konstanta

I utoliko su »Priče o stvarnom i nestvarnom« pokušaj, potreba da pokušamo pojmiti nepojmljivo, shvatiti neshvatljivo, a samo je pričanje neka vrsta »metafizičkog reza« na putu iz stvarnog u nestvarno, iz jave u san, u traganju za ključem »kovčega tajni«, kako bi ga otključali i otkrili tajne znanja i tajne »skrivenih svetova«. Ali, ujedno i strahujemo što bi to mogli otkriti, svjesni koliko je danas znanost otišla ispred nas ljudi u budućnost, ona nas zbunjuje novim i sve nevjerojatnijim otkrićima i kako proširujemo granice naših (sa)znanja, sve se brže množe i šire nove tajne koje nam jasno »poručuju«: nikada niste i nikada nećete biti ni blizu razrješenja zagonetke tajne života i svrhe postojanja. Utoliko je, piše David, pamćenje strašnije od svakog zaborava, a opet bez pamćenja »smo niko i ništa«; strašno je kako brzo zaboravljamo i kako se »ponavljaju neke matrice stradanja, kako svaka generacija mora da prođe kroz iskušenja kroz koja su prolazili očevi«. Ipak u tom kolektivnom, civilizacijskom diskontinuitetu, u svim tim silnim mijenama postoji jedna vječna konstanta, a to je zlo. Ono je »dominantno, moćno, neuništivo, sveprisutno«, tvrdi Filip David; prosto je nepojmljiva ta potreba da jedni drugima činimo strašna, brutalna, čak monstruozna zla potaknuti često neobjašnjivom mržnjom.

Ali, upozorava David, postoji i ono drugo zlo koje se nalazi »izvan ljudskog poimanja i razumevanja« i koje je posljedica razornog djelovanja (ljudske) prirode. Utoliko je zlo, kako je pisao David u priči »Dajmon« (iz ciklusa »Nove priče«), »kosmičko, iracionalno i nezaustavljivo«, nije banalno o čemu je tako suvereno pisala Hannah Arendt, gledajući i analizirajući suđenje Adolfu Eichmannu, u Jeruzalemu, uvjerena kako se zlo poput holokausta ne može više ponoviti, ali pokazalo se koliko je pogriješila: zlo nije iskorijenjeno i stalno se ponavlja, samo uvijek u novim oblicima. A, ako je po pitanju zla pogriješila i ova nesumnjivo genijalna žena i filozofkinja, koja je zaključila kako je zlo nešto prizemno i da je Eichmann bio samo »činovnik smrti«, onda je jasno koliko je teško uočiti tu »metafizičku dimenziju zla« koja čovjeka prati kroz njegovu svekoliku povijest. O tome, toj »nepodnošljivoj lakoći zla« satkane se gotovo sve priče Filipa Davida koje usprkos gorkim i tegobnim temama plijene ljepotom stila i mudrošću izričaja.