Kamala Harris i Donald Trump ušli su u posljednji tjedan najdramatičnije i najpolariziranije utrke za Bijelu kuću u suvremenoj povijesti. Predizborne ankete pokazuju da demokratska potpredsjednica i bivši republikanski predsjednik uživaju podjednaku podršku uoči izbora 5. studenoga.

Ovim povodom BBC.com donosi dva članka koji se bave filmovima inspiriranim američkim predsjedničkim izborima kroz povijest filma. U svojem tekstu novinar i filmski kritičar Nicholas Barber podsjeća da je 1924. godine jedan nijemi film prikazao ženu kao predsjednicu Sjedinjenih Američkih Država. Bio je to film »The Last Man on Earth«/»Posljednji čovjek na Zemlji«, komedija s Earleom Foxeom u glavnoj ulozi i u režiji J. G. Blystonea.

»Prije stotinu godina žena je izabrana za predsjednicu SAD-a. To se, naravno, nije dogodilo u stvarnosti, ali izmišljena predsjednica pojavila se u filmu koji je prikazan prije točno jednog stoljeća, 1924. godine – i to je jedan od najranijih sačuvanih primjera žene u toj ulozi na ekranu…«, piše Barber.

Foxe glumi Elmera, jedinog muškarca u tada futurističkoj 1954. godini kojega nije ubila bolest zvana maskulitis. Srećom po njega, živio je sam u šumi kad se virus pojavio, pa postaje traženi primjerak kad ga vrate u civilizaciju.

Vlada ga kupuje za 10 milijuna dolara, a dvije senatorice bore se u boksačkom meču kako bi izborile pravo da se udaju za njega. Međutim, Elmer ima pred očima samo svoju ljubav iz djetinjstva, ukratko je sadržaj spomenutog filma.

Film »Posljednji čovjek na Zemlji« adaptacija je kratke priče Johna D. Swaina, a poigrava se muškom fantazijom o tome da ih proganja bezbroj žena. »Učinjeno je malo, ako ikakav pokušaj, da se prikrije činjenica da su likovi potaknuti seksualnim nagonom«, tvrdio je Državni cenzorski odbor Virginije koji u svojoj recenziji ovo djelo naziva »prljavim« i »nepristojnim«.

No film također ismijava samu ideju društva sa ženama na čelu. Bijela kuća je zarasla i zapuštena, a sama predsjednica (Martha Mattox) radije se bavi mačkama lutalicama nego upravlja državom.

»Samo zamislite«, kaže Erika Cornelius Smith, direktorica istraživačke strategije na Sveučilištu Illinois i stručnjakinja za prikaze žena u fikciji. »Žene u boksu! Žene u vladi! Jedini način na koji se publika mogla nositi s ovakvim stvarima u popularnoj kulturi bio je da znaju da je to apsurdno i da se nikada neće dogoditi.«

U ostatku 20. stoljeća nije bilo mnogo drugih američkih predsjednica na ekranima. Betty Boop i Olive Oyl napravile su kratka animirana putovanja u Bijelu kuću 1932. odnosno 1948. godine, ali većina filmaša držala se poznatog statusa quo muških predsjednika.

»Popularna kultura je prostor kreativnosti, mašte i mogućnosti«, kaže Smith. »Ali, filmski i televizijski kreatori bore se da uravnoteže ovu prekrasnu priliku da budu kreativni s potrebom za prodajom reklama i zaradom. Njihove emisije moraju imati tržište. Mogućnosti i profitabilnost uvijek će se natjecati«, zaključuje Erika Cornelius Smith.

Ovome dodajmo i misao američke sveučilišne profesorice Karrin Vasby Anderson: »Na ekranu žene s političkim ambicijama pokazale su se nepouzdanima ili njihovo predsjedništvo često završi tragedijom.«

Napetost raste u utrci za Bijelu kuću, a ta se tenzija provlači kroz najzanimljivije političke drame, komedije i dokumentarce u Hollywoodu. U svojem tekstu za BBC filmska kritičarka Caryn James analizira deset po njoj najboljih filmova o američkim predsjedničkim izborima.

– Trenutna kampanja mogla bi biti najburnija u povijesti SAD-a, s kasnom promjenom kandidata i dvije dramatične rasprave, uz mogućnost prve žene predsjednice. No utrka za Bijelu kuću intrigirala je filmaše desetljećima, s nekim zapanjujućim rezultatima.

Čak je i Frank Capra, »dobrica« američke kinematografije, bacio skeptično oko na taj proces. Neki su filmovi slabo prikrivene fikcije, drugi predviđajuće fantazije, ali svi pronalaze teme koje idu u srce američke demokracije i ideala, piše uvodno James.

Na njezinom popisu, između ostalih, našao se film »Svi predsjednikovi ljudi« iz 1976. godine, u režiji Alana J. Pakule. Sadržaj filma je sljedeći: nakon što u Washingtonu bude izvedena provala u sjedište Demokratske stranke, mladi novinari lista Washington Post – Bob Woodward (Robert Redford) i Carl Bernstein (Dustin Hoffman) – odluče istražiti pozadinu tog događaja.

Njihovim šefovima, predvođenima Benom Bradleejem, priča se isprva čini dosta rizičnom za praćenje, no kad informacije koje Woodward i Bernstein dobivaju od zagonetnog izvora iz samog vrha administracije predsjednika Richarda Nixona znanog pod pseudonimom Duboko grlo postanu pikantnije, urednici će shvatiti da su dvojica novinara na tragu ekskluzivnog i izuzetno provokativnog slučaja koji bi mogao imati razorne posljedice. Afera koja će kasnije postati poznata pod nazivom Watergate u konačnici će dovesti do ostavke predsjednika Nixona.

Sljedeći film je »Američki predsjednik«, američka romantična komedija iz 1995. godine koju je režirao Rob Reiner, a čiji scenarij potpisuje Aaron Sorkin. U filmu su glavne uloge ostvarili Michael Douglas, Annette Bening, Martin Sheen, Michael J. Fox i Richard Dreyfuss.

Radnja filma vrti se oko predsjednika SAD-a Andrewa Shepherda (Douglas), udovca koji započinje romantičnu vezu s privlačnom lobisticom Sydney Ellen Wade (Bening) koja se upravo doselila u Washington, dok istovremeno pokušava progurati svoj novi zakon o kontroli kriminala.

Jedan od filmova s popisa su i »Predsjedničke laži«, satirička politička komedija Barryja Levinsona iz 1997. s Robertom De Nirom i Dustinom Hoffmanom, nastala prema romanu »Američki junak« Larryja Beinharta.

Međutim, knjiga se značajno razlikuje od filma jer govori o predsjedniku Georgu H. W. Bushu i Zaljevskom ratu. Film je privukao mnogo pozornosti u vrijeme svog prikazivanja zbog seksualnog skandala predsjednika Billa Clintona.

Govori o stručnjaku za odnose s javnošću iz Washingtona koji odvraća pozornost birača sa seksualnog skandala američkog predsjednika angažirajući holivudskog producenta kako bi konstruirao izmišljeni rat s Albanijom.

Spletka uključuje glazbenika Willieja Nelsona (koji osmišlja tematsku pjesmu za »rat«). Hoffmanov lik temeljen je na producentu Robertu Evansu; Hoffman je oponašao Evansove radne navike, ponašanje, dosjetke, stil odijevanja, frizuru i njegove naočale širokih okvira.

Slijedi film »Martovske ide« iz 2011. godine, politički triler u režiji glumca Georgea Clooneyja, koji u filmu glumi predsjedničkog kandidata. Film govori o prljavim zakulisnim igrama i političkim spletkama tijekom izmišljene predsjedničke kampanje. Stephen Meyers (R. Gosling), bistar, sposoban, mladi idealist, vješt u komunikacijama, radi u predsjedničkoj kampanji guvernera Mikea Morrisa (G. Clooney).

Iz suparničkog tima ponude mu posao, on odbije, ali ne spomene taj sastanak svojem šefu. Započne vezu s atraktivnom Molly Stearns (E. R. Wood), koja također radi na kampanji i ubrzo otkrije da je bila u seksualnoj vezi s Morrisom. Uz to, reporterka New York Timesa namjerava objaviti da se tajno sastao sa suparnicima… Film je nastao prema predstavi »Farragut North« Beaua Willimona.

Na kraju svojeg popisa Caryn James dodala je i animirani film »Betty Boop za predsjednicu« (1932.) redatelja Davea Fleischera, uz sljedeće obrazloženje: »Kad je sama ideja o ženi predsjednici bila apsurdna, Betty Boop se kandidirala.

Vamp iz crtića je u ovoj animiranoj komediji od šest i pol minuta agitirao pjesmom, uz obećanja sladoleda i zajedničkog bogatstva. ‘Neki od vas imaju novac/Dok su neki siromašni, znate’, pjeva ona. ‘Ako me pošaljete u Washington/samo ću podijeliti lovu.’

Zamišlja sebe ispred podijeljenog Kongresa, slonovi s jedne i magarci s druge strane koji se ne slažu oko svega. Kratki film je divna mala neobičnost, ali iskreno, bilo je i gorih kandidata«, zaključuje James.