Idući tjedan u Opatiji se održava 32. tradicionalno savjetovanje ekonomista, koje će se i ovaj puta baviti tekućim pitanjima domaće ekonomije, ali, kao i uvijek, pokušati dati i rješenja i odgovore za izazove pred nama.

Tim povodom razgovaramo s predsjednikom Hrvatskog društva ekonomista, prof. dr. sc. Darkom Tipurićem.

Za početak, molila bih vas ocjenu trenutnog stanja hrvatske ekonomije. Budući da je cijela Europa u stagnaciji, ispada da se ne možemo previše žaliti: kod nas rast BDP-a premašuje 3 posto, rejting nam je povećan, a investicije rastu, ali i potrošnja. Je li slika uistinu tako ružičasta?

– Hrvatska ekonomija trenutno bilježi pozitivne pokazatelje, no iza tih brojki stoje izazovi koji ukazuju na složeniju situaciju od same statistike. Rast BDP-a i povećanje kreditnog rejtinga svakako su dobri znaci, potaknuti stabilnim turizmom, rastom privatne potrošnje i investicijama.

Uvođenje eura također je pomoglo u smanjenju troškova financiranja, što potiče investicije. No, ključne strukturne slabosti ostaju. Prvo, inflacija, iako usporava, i dalje opterećuje kućanstva zbog visokih cijena energenata i hrane, što smanjuje realnu kupovnu moć.

Drugo, iako su investicije porasle, one se često oslanjaju na sredstva iz EU fondova, a ne na privatne inovacije ili industrijski razvoj. Hrvatska ekonomija suočava se s izazovima u pogledu industrijske diversifikacije i tehnološke naprednosti, što usporava njezin gospodarski rast i otpornost na globalne ekonomske promjene.

Tradicionalni sektori, poput turizma i ugostiteljstva, dominiraju gospodarstvom, dok su visokotehnološke industrije, inovacije i istraživanje nedovoljno razvijeni. Nedostatak ulaganja u istraživanje i razvoj, kao i slaba povezanost između znanstvene zajednice i gospodarstva, dodatno otežavaju razvoj novih tehnologija i poslovnih modela.

Oslanjanje na nekoliko ključnih sektora čini ekonomiju ranjivom na vanjske šokove, dok nedostatak tehnološke sofisticiranosti ograničava konkurentnost na globalnom tržištu. Nezaposlenost se drži ispod 6 posto, što je relativno nisko, no tržište rada i dalje pati od kroničnog manjka kvalificirane radne snage.

Hrvatska se suočava s ozbiljnim demografskim izazovima – starenje populacije i iseljavanje mladih radno sposobnih građana stvaraju pritisak na mirovinske i socijalne sustave. Hrvatska je posljednjih godina smanjila udio javnog duga s oko 87 posto BDP-a na otprilike 68 posto krajem 2023. godine. To je rezultat fiskalne discipline, ali također i boljih fiskalnih prihoda zbog rasta gospodarstva i turizma.

No, javni dug i dalje ostaje jedan od ključnih izazova, pogotovo u svjetlu potencijalnog rasta kamatnih stopa.

Dakle, unatoč pozitivnim makroekonomskim pokazateljima, ključni izazovi uključuju strukturne reforme, posebno u obrazovanju, tržištu rada i diversifikaciji gospodarstva. Održivi rast traži dublje promjene kako bi se osigurala dugoročna otpornost ekonomije. Posebno podcrtavam da je ključni strateški izazov prevladavanje demografske katastrofe.

Kao i mnoge zemlje Europe, Hrvatska se suočava s izazovima starenja stanovništva i iseljavanjem radne snage.

U proteklih dvadeset godina izgubili smo skoro 450 tisuća stanovnika. I u prošloj godini Hrvatska je zabilježila prirodni pad stanovništva, dok je broj radno sposobnih ljudi opao za 1,5 posto. Taj trend se nastavlja.

U kolovozu ove godine bilo je 10 posto manje novorođene djece nego prošle godine. Ukupna stopa fertiliteta je tek 1,4, što znači da će za samo pedeset godina broj stanovnika u Hrvatskoj biti manji od dva milijuna.

Ovi demografski trendovi prijete održivosti mirovinskog sustava i smanjuju produktivnost radne snage.

Nedostatak kvalificirane radne snage već je vidljiv u sektorima poput građevine, zdravstva i IT-a, što dodatno otežava gospodarski rast. Starenje populacije i iseljavanje radne snage u budućnosti može ograničiti radnu produktivnost i povećati pritisak na socijalne sustave.

Nisam siguran da uvozna radna snaga može to nadoknaditi, posebno u znanjem i tehnološki intenzivnim djelatnostima.

Slika je dakle ružičasta na površini, ali ispod nje postoje duboki strukturni problemi koji traže dugoročne reforme kako bi Hrvatska održala rast i konkurentnost u budućnosti. No, ne treba zaboraviti da bi rast kvalitete života i zadovoljstva ljudi trebao biti osnova svih naših politika, a ne isključiva orijentacija na rast BDP-a.

Napredak i dobrobit za sve članove društva dodatno naglašavaju potrebu za pravednim društvom, ali i razvojem kroz inovacije, tehnologiju i ljudski kapital u Hrvatskoj.

Nije naodmet citirati nobelovca Roberta Solowa koji je napisao: “Bruto domaći proizvod ne uključuje ljepotu naše poezije ili snagu naših veza; inteligenciju naših javnih rasprava ili integritet naših javnih dužnosnika. Ne mjeri ni našu duhovitost ni našu hrabrost; ni našu mudrost ni naše znanje; ni našu suosjećajnost ni našu odanost domovini. Ukratko, mjeri sve osim onoga što život čini vrijednim življenja.”

Darko Tipurić / Foto: Ana Križanec

Nostalgija za kunom

Investicijski bum financiran EU fondovima više nije u svom zenitu, odnosno treba se pripremiti da će te javne investicije polako kopniti. Ako se, s druge strane, ni gospodarstvo u eurozoni uskoro ne oporavi, što znači smanjenu inopotražnju za domaćim robama i uslugama, koliko još možemo održavati ovolike stope rasta?

– Javne investicije potpomognute sredstvima iz EU fondova dosegle su svoj vrhunac, a kako se te mogućnosti budu smanjivale, hrvatska ekonomija može osjetiti pad investicijske aktivnosti. Javne investicije su posljednjih godina bile snažan pokretač gospodarskog rasta, no kako njihova dinamika opada, Hrvatska se suočava s izazovom preusmjeravanja tog rasta prema privatnom sektoru.

Eurozona je, kao ključno izvozno tržište Hrvatske, suočena s vlastitim izazovima koji vode gospodarskoj stagnaciji, što izravno utječe na potražnju za hrvatskim proizvodima i uslugama koji ovise o europskim potrošačima. Ako se europska ekonomija ne oporavi, a hrvatsko gospodarstvo ne nađe nove motore rasta, očekivane stope rasta vjerojatno će se usporiti na 1 – 2 posto u srednjem roku.

Postoje očekivanja da će buduće politike Europske komisije biti oblikovane prema izvješću koje je sastavio bivši predsjednik Europske središnje banke, Mario Draghi, u kojem su iznesene ključne smjernice za transformaciju europskog gospodarstva s ciljem jačanja njegove otpornosti i konkurentnosti na globalnoj sceni.

Draghi naglašava potrebu za radikalnim promjenama u industrijskim, energetskim i financijskim sektorima EU-a kako bi se učinkovito odgovorilo na izazove poput visokih energetskih troškova, klimatskih promjena i sve snažnije globalne tehnološke konkurencije. Upravo nedovoljno brzo suočavanje s problemom gubitka globalne konkurentnosti dovelo je do sporijeg gospodarskog rasta u Europi i produbilo jaz u BDP-u i produktivnosti između EU-a i SAD-a.

Europsko gospodarstvo treba ubrzane reforme koje će omogućiti smanjenje energetskih troškova, brže usvajanje inovacija te poboljšanje regulatornog okvira kako bi poduzetnici i industrije mogli lakše odgovoriti na promjene u globalnoj ekonomiji.

Samo kroz stratešku modernizaciju i prilagodbu ovim izazovima Europa može ponovno zauzeti vodeću ulogu u globalnoj tehnološkoj i ekonomskoj utakmici. Što se Hrvatske tiče, brojne analize govore kako je rast na ovim razinama održiv samo kratkoročno, zahvaljujući turizmu, privatnoj potrošnji i još uvijek prisutnim investicijama iz fondova. Bez strateških poteza koji bi potaknuli privatna ulaganja, osobito u sektore s visokom dodanom vrijednošću, te diversifikaciju izvoza, Hrvatska će teško održati ovakve stope rasta u srednjem roku.

Kako bi osigurala održiv gospodarski rast, Hrvatska mora preusmjeriti fokus svoje ekonomske politike na privlačenje privatnih investicija, jer oslanjanje na sredstva iz EU fondova može biti samo privremeno rješenje.

Ključne mjere koje bi poboljšale atraktivnost Hrvatske za domaće i strane investitore uključuju unapređenje poslovne klime, smanjenje administrativnih prepreka i snažniju podršku inovacijama te tehnološkom razvoju. Stvaranje poticajnog okruženja za investitore zahtijeva modernizaciju regulatornog okvira i bolju povezanost obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada. Iako turizam ima značajan udio u bruto domaćem proizvodu, potrebno je diversificirati gospodarstvo i jačati sektore s većom dodanom vrijednošću, poput industrija Četvrte industrijske revolucije, napredne robotike, informacijske tehnologije, biofarmaceutike te obnovljivih izvora energije. Ove industrije, za razliku od turizma, manje su osjetljive na sezonske i cikličke oscilacije europskog gospodarstva, čime bi se ojačala otpornost Hrvatske na vanjske šokove.

Dugoročni gospodarski rast također ovisi o povećanju produktivnosti rada, što se može postići digitalizacijom, inovacijama i modernizacijom obrazovanja. Demografski izazovi, poput starenja populacije i smanjenja radne snage, zahtijevaju da Hrvatska poveća učinkovitost i učini više s manjim brojem radnika.

Stoga je ključno uložiti u obrazovni sustav, posebno u područja znanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike (STEM), te poticati razvoj novih tehnologija koje će omogućiti veću produktivnost i konkurentnost na globalnoj razini. Ove strateške promjene nisu samo prilika, već i nužnost za osiguranje stabilne i prosperitetne budućnosti.

Prije skoro dvije godine uveli smo euro. Bio je to prije svega politički projekt. Zbog rasta cijena koji je uslijedio, građani uvelike žale za kunom. Što mislite o tome?

– Uvođenje eura u Hrvatsku bilo je strateški politički i ekonomski potez koji je donio niz prednosti, poput smanjenja valutnog rizika, nižih transakcijskih troškova te povoljnijih uvjeta zaduživanja. Uz to, euro je omogućio lakše poslovanje i bolju integraciju s ključnim trgovinskim partnerima unutar eurozone. Međutim, s ovim promjenama došlo je i do nezadovoljstva kod dijela građana koji su primijetili rast cijena u svakodnevnim transakcijama.

Građani su često povezivali inflaciju s uvođenjem eura, što je djelomično točno, ali ne u potpunosti. Rast cijena, osobito u uslužnom sektoru i maloprodaji, djelomično se može pripisati zaokruživanju cijena prilikom konverzije.

No, značajniji uzrok inflacije tijekom 2022. i 2023. bio je globalni rast cijena energenata, sirovina i logistike, izazvan ratom u Ukrajini i drugim globalnim poremećajima. Stoga, inflacija nije bila isključivo rezultat uvođenja eura, već refleksija šireg ekonomskog okruženja.

Nostalgija za kunom, osim ekonomske, ima i simboličku i emocionalnu dimenziju. Ipak, zadržavanje kune vjerojatno ne bi spriječilo rast cijena, jer bi globalni čimbenici i dalje imali snažan utjecaj na hrvatsko gospodarstvo.

Dugoročno gledano, euro donosi ključne prednosti, uključujući niže kamatne stope, stabilniji financijski sustav i olakšano poslovanje unutar europskog tržišta. Te pogodnosti trebale bi olakšati privlačenje investicija i poduprijeti gospodarski rast, čime bi se stvorilo čvršće temelje za budućnost Hrvatske unutar europske zajednice.

Proizvodnja pada

Plaće u javnom sektoru podizane su u nekoliko navrata, prije izbora, a građani povišice prelijevaju u potrošnju i koriste i kao polugu za nove gotovinske kredite. Potrošnja pogoni BDP i puni proračun, no s druge strane, industrijska proizvodnja pada. Kamo nas to vodi, vidite li to kao problem, i ako da – što učiniti?

– Pitanje visine plaća ne treba vezivati isključivo uz makroekonomske agregate i učinke. Činjenica je da je inflacija pojela vrijednosti dohodaka i smanjila realne plaće naših radnika ako nije došlo do povećanja plaća barem na razini inflacijskih stopa.

To vrijedi i za javni i privatni sektor. Jednostavna logika pokazuje da je povećanje plaća u javnom sektoru neposredno prije izbora potaknulo rast privatne potrošnje, što je trenutno jedan od glavnih pokretača hrvatskog BDP-a. Građani s povišicama povećavaju potrošnju, uzimaju nove gotovinske kredite, a to pozitivno utječe na rast prihoda od PDV-a i puni proračun.

Međutim, ovakav model rasta temeljen na potrošnji nije održiv jer ne rješava strukturne slabosti gospodarstva. Industrijska proizvodnja već dulje vrijeme opada, što ukazuje na problematičnu neravnotežu.

Oslanjanje isključivo na rast potrošnje može dovesti do pregrijavanja gospodarstva i povećane zaduženosti građana, dok slabljenje industrijske baze ostavlja Hrvatsku ranjivom na vanjske šokove i globalne recesije.

Bez jačanja proizvodnog sektora i izvoza, Hrvatska riskira smanjenje konkurentnosti, a rast potrošnje može biti kratkotrajan i potrošen na uvoznu robu, što dodatno pogoršava trgovinski deficit. Kako bi se osigurala održivost, potrebno je preusmjeriti fokus s potrošnje na investicije i industrijsku proizvodnju.

To zahtijeva reforme koje će potaknuti inovacije, smanjiti administrativne barijere i omogućiti rast sektora s visokom dodanom vrijednošću. Također, cilj bi trebao biti smanjenje ovisnosti o javnoj potrošnji kroz razvoj privatnog sektora i povećanje izvoza.

Domaća se ekonomija oslanja na turizam i uslužne djelatnosti. Na stranu što su volatilne i fragilne, ali su prije svega radno intenzivne. Za koga onda školujemo ljude na fakultetima i visokoobrazovnim institucijama, ako se u svojoj zemlji neće moći profesionalno realizirati niti živjeti od svog rada, onakvog za kakav su se školovali? Dolazite iz akademske zajednice, je li dakle i sustav visokog školstva ovdje u svojevrsnoj krizi?

– Oslanjanje hrvatske ekonomije na turizam i uslužne djelatnosti, koje su radno intenzivne, ali ne zahtijevaju nužno visoko kvalificiranu radnu snagu, postavlja ozbiljan izazov za profesionalnu realizaciju visokoobrazovanih mladih ljudi. Iako te industrije znatno doprinose zapošljavanju i bruto domaćem proizvodu, one ne pružaju dovoljan broj prilika za stručnjake s visokim obrazovanjem, posebno u sektorima koji traže specijalizirana znanja i vještine.

Kao rezultat toga, mnogi mladi stručnjaci ili traže bolje prilike u inozemstvu ili su prisiljeni na prekvalifikaciju kako bi se prilagodili domaćem tržištu rada. Ova nepovezanost između obrazovnog sustava i stvarnih potreba gospodarstva dodatno produbljuje problem odljeva mozgova. Visoko obrazovanje se u ovom kontekstu suočava s izazovom da školuje kadar za radna mjesta koja ili ne postoje ili nisu adekvatno plaćena u Hrvatskoj. Akademska zajednica i obrazovni sustav moraju postati fleksibilniji i dinamičniji, odgovarajući na potrebe tržišta rada putem snažnije suradnje s realnim sektorom. Poseban naglasak treba staviti na razvoj STEM područja, tehnoloških inovacija, kreativnih industrija i poduzetništva.

Bez tih sustavnih promjena, visokoobrazovani kadrovi neće biti u mogućnosti ostvariti svoj puni potencijal, što dodatno pogoršava problem migracije talentiranih stručnjaka iz zemlje. Simon Johnson, ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, istaknuo je važnost inkluzivnog pristupa obrazovanju i tehnologiji, napominjući kako “tehnološki napredak treba usmjeriti prema stvaranju više kvalitetnih radnih mjesta i većoj inkluzivnosti, omogućujući svima da razvijaju svoje talente, osobito kroz obrazovanje”. Ova vizija jasno ukazuje na potrebu da obrazovni sustav osposobi mlade za sektore koji mogu pridonijeti inovacijama i gospodarskoj diversifikaciji. Za dugoročni razvoj, ključne su sveobuhvatne reforme koje će omogućiti prilike za visokokvalificirane stručnjake i osigurati da obrazovni sustav prati suvremene potrebe našeg društva. Time će obrazovanje ispuniti svoju temeljnu ulogu u unapređenju društva i gospodarstva.

Neusklađene plaće

Jaz koji se otvara između javnog i privatnog sektora sve je veći jer dok su u javnom plaće rasle, u privatnom to baš i nije tako, jer se ne može “dekretom” narediti. Brojni radnici u privatnom sektoru ostali su potplaćeni, i u odnosu na rastuće troškove života, ali i u odnosu na svoje kolege u državnoj, javnoj službi. Poslodavci, privatnici, obrazlažu to razinom produktivnosti koja ne opravdava rast plaća, no opravdava li produktivnost i efikasnost rada u javnom sektoru ovoliku eksploziju plaća kod njih, te što to na dulji rok može značiti za održivost javnih financija, ali i (ne)uspješnost cijele ekonomije?

– Jaz između plaća u javnom i privatnom sektoru sve je veći, a to izaziva zabrinutost jer dok su plaće u javnom sektoru rasle političkim odlukama, u privatnom sektoru taj rast nije pratio isti tempo. Opravdanje privatnika da je produktivnost nedovoljna za značajan rast plaća donekle je razumljivo, s obzirom na konkurenciju, manju profitabilnost te često strože tržišne uvjete u kojima posluju.

S druge strane, postavlja se pitanje koliko je opravdano povećanje plaća u javnom sektoru, s obzirom na to da je produktivnost u tom sektoru često niža, a efikasnost sporija zbog birokratskih prepreka i složenih procedura. Ako promotrimo podatke u posljednja dva desetljeća, vidimo promjene u broju zaposlenih.

Broj zaposlenih u državnim poduzećima bio je 19 posto od ukupnog broja zaposlenih 2002., a u poduzećima u mješovitom vlasništvu bio je 19,77 posto.

Prošle godine slika se promijenila: 2023. bilo je 4,24 posto zaposlenih u državnim poduzećima (broj se smanjio za 34,47 posto) i 9,12 posto u poduzećima u mješovitom vlasništvu od ukupnog broja zaposlenih (broj se smanjio za 70,69 posto u odnosu na 2002.). U ukupnoj populaciji poduzeća, broj zaposlenih je od 2002. do 2023. porastao za 36,53 posto. Međutim, cijelo vrijeme su prosječne plaće u poduzećima u državnom i mješovitom vlasništvu bile znatno veće od prosječnih plaća u privatnom sektoru.

Plaće u državnim poduzećima bile su 14 posto veće, a u poduzećima u mješovitom vlasništvu čak 32 posto veće od prosječnih plaća u privatnim poduzećima. Tu nisu uključene plaće radnika u državi i jedinicama lokalne uprave i samouprave. Treba otvoreno govoriti o problemima. Eksplozija plaća u javnom sektoru može imati dugoročne negativne posljedice na održivost javnih financija. Rast troškova plaća bez odgovarajuće produktivnosti stvara pritisak na proračun, što može rezultirati većim zaduživanjem ili povećanjem poreza kako bi se pokrili troškovi. To bi dodatno opteretilo privatni sektor, koji već nosi veliki dio fiskalnog tereta. U kombinaciji s demografskim izazovima poput starenja populacije, to bi moglo dovesti do ozbiljnih fiskalnih problema u budućnosti.

Dalje, neusklađenost između plaća u javnom i privatnom sektoru može dugoročno demotivirati radnike u privatnom sektoru, koji su često pod većim pritiskom produktivnosti i tržišnih zahtjeva, ali su slabije plaćeni.

To može dovesti do povećanja fluktuacije radne snage, smanjenja motivacije i pogoršanja konkurentnosti privatnog sektora, koji je ključan za ekonomski rast i inovacije.

Ako se privatni sektor nastavi suočavati s pritiskom niskih plaća i visokih troškova života, to bi moglo negativno utjecati na ulaganja, zapošljavanje i produktivnost, što bi dugoročno ugrozilo ukupnu konkurentnost i uspješnost gospodarstva. Istovremeno, povećanje troškova u javnom sektoru bez reformi moglo bi dodatno destabilizirati fiskalnu ravnotežu i potaknuti nove ekonomske nejednakosti.

Sve veće plaće u javnom sektoru stvaraju sve veći jaz u odnosu na privatni sektor, gdje rast plaća nije proporcionalan.

Iako privatnici opravdavaju sporiji rast plaća niskom produktivnošću, to može demotivirati radnike u privatnom sektoru.

Takva neravnoteža može dugoročno destabilizirati javne financije i narušiti konkurentnost gospodarstva. Za održivost javnih financija i zdravu ravnotežu između privatnog i javnog sektora, nužno je usmjeriti se na povećanje produktivnosti i efikasnosti u oba sektora, uz pažljivo balansiranje rasta plaća prema realnim ekonomskim mogućnostima.