Zamjenik glavnog tajnika NATO-a Boris Ruge napokon se doista ukazao u Saboru i Vladi objašnjavajući aktivnost NSATU – uz objašnjenje kako osim 32 članice NATO-a u tome sudjeluju kao partneri dodatno i Australija i Novi Zeland. Došao je hrvatskoj javnosti objasniti što je NSATU, i utoliko njegov je dolazak sigurno vjerodostojan, čak i ako je rezultat »samo« poziva Vlade koja se zdušno zalaže za tu akciju.

Taj njegov dolazak možda doista pomogne nekim zastupnicima u donošenju odluke, a poznato je da bi za privolu odlaska hrvatskih časnika u njemački Wiesbaden trebala dvotrećinska potpora Sabora, s obzirom na to da je vrhovni zaposlenik Oružanih snaga, predsjednik Zoran Milanović odbio potpisati sudjelovanje Hrvatske vojske u ovom programu NATO saveza. Perspektiva koju ima osoba koja dolazi iz centrale Sjevernoatlantskog saveza, dakle globalna vizura koju sa sobom donosi, možda promijeni i perspektivu onih zastupnika, posebno iz redova Možemo! ili Mosta, koji misle da je pitanje rata u Ukrajini jednako što i pitanje sukoba Milanović – Plenković. A jasno je da nije, riječ je o mnogo široj slici.

Glavna moralna dvojba svodi se na to treba li pomoći žrtvi ruske agresije ili ne. I dok u Hrvatskoj predsjednik Zoran Milanović i dalje očito ima dvojbi oko toga, nazivajući Rusiju kao agresora i Ukrajinu kao žrtvu »zaraćenim stranama«, što apsolutno relativizira osnovnu potku ove priče, sigurno nema štete u tome da je Ruge o ovome govorio na javnoj sjednici dvaju saborskih odbora. Čovjek je podsjetio na očito, a to je da NATO ni u kojem slučaju sebe ne smatra »zaraćenom stranom« – ta upravo je to cijela bit politike Sjevernoatlantskog saveza kad nudi svoju pomoć Ukrajini, a bez uplitanja u izravne vojne sukobe.

Bez obzira na to koliko u Domovinskom ratu bila kasnila pomoć zapadnih saveznika Hrvatskoj, nemojmo ipak zaboraviti kako je rat završio – osim Daytonskim sporazumom i mirnom reintegracijom Podunavlja, tadašnji agresor, a to je Srbija, na kraju je doživjela NATO-ovo bombardiranje, nakon što se rat bio preselio i na treću točku, Kosovo. Tek je to bio istinski kraj rata, i u tom trenutku NATO je sigurno bio istinski partner Hrvatske.

Sad kad je Hrvatska napokon ušla u NATO, na vlastitu radost i čast, krzma oko pomoći upravo državi koja proživljava sličnu sudbinu. Gledajući zdravorazumski, povijesno i etički, gotovo da je nevjerojatno da danas oko ovoga uopće u Hrvatskoj postoje dileme, a kamoli podjele.

No, Boris Ruge nije tu zbog NATO-a i Ukrajine nego iz posve drugog razloga, a to je predsjednička kampanja u Hrvatskoj. Da nema kampanje, Milanović bi možda malo »paprio« Plenkoviću, ali bi na kraju potpisao NSATU. Ovako, ovo je glavna tema kampanje, ali samo zato jer je isforsirana – zbog predsjedničke kampanje.

Iz stranke Možemo! jučer su poručili da »Plenković bezobrazno instrumentalizira zamjenika glavnog tajnika NATO-a dovlačeći ga na ovu sjednicu u svrhu politizacije«. No, je li moguće da su previdjeli da baš isto to radi i predsjednik Milanović, tražeći od SDP-a da njegov dolazak potpuno neodgovorno bojkotira. »Ovo se događa usred kampanje HDZ-ovog kandidata za predsjednika«, kažu iz Možemo!. No, ne događa li se ovo i usred kampanje SDP-ovog kandidata za predsjednika? Ovo je u prvom redu kampanja aktualnog predsjednika Milanovića, koji će i danas postrojavati vojsku na crvenom tepihu, dok je već triput zabranio načelniku Glavnog stožera HV-a Tihomiru Kundidu dolazak u Sabor po istoj temi.

Ako sve ovo nije predizborna kampanja Zorana Milanovića, onda što je? Sudjelovanje Dragana Primorca, Ivane Kekin ili Marije Selak Raspudić u ovome kao predsjedničkih kandidata, samo je posljedica činjenice da Milanović vodi svoju kampanju. On zna da nakon gafa na proljeće na parlamentarnim izborima mora zaoštriti da bi osvojio drugi mandat. I to je to. Neki tamo Boris Ruge, samo je cameo uloga u toj predstavi.