Goran Kovačić / Foto Saša Selihar
Kako je Goran Kovačić odlučio da će njegovo žestoko piće izrađeno destilacijom fermentiranog voća biti najbolje i pokrenuo destileriju u Ivanovom Polju kraj Daruvara
povezane vijesti
Rakija! Kad je bolio trbuh, bilo je lizni malo rakije. Kad se ogrebalo kožu kakvim padom, recimo s bicikla, bilo je dezinficiraj rakijom. Kad su gosti na vratima, daj vadi rakiju.
A kad svrati Mađar Pišta, daj mu bocu da je prodrma pa da na osnovu toga koliko je mjehurića proizvelo mućkanje pogodi on, barem se tako pričalo, u decimalu koliko je gradi jaka rakija. Rakija.
Pamti se i sad kako su usne ostale u čudu razjapljene kad je Slovenac Bojan donio starcima na poklon bocu viljamovke, ali takve da je kruška u boci bila. Kako li su je samo ugurali u bocu kroz uzak grlić od boce, pitala su se dječica dok su se starci smijuljili.
Rakije je u nas i na ovim prostorima simbol koječega, dobrodošlice prije svega, da se i u onim amaterskim večerama na komercijalnoj jednoj TV postaji gosti dočekuju rakijom. Loza, šljiva, orahovac, višnjevac, rogačica.
Travarica, dunja, uf, dunja… Ma, baš kako su onomad profinjena nepca ustrajnim naukom shvatila da svi u nas imaju vino, ali je malo vrhunskih uradaka, tako se i u svijetu rakije evo događaju tektonske promjene.
Nije svaka rakija dobra sve da je i didova ili ćaćina, pošteno govoreći mahom su posve prosječne, ali je zato i sve više vrhunskih uradaka što staju uz bok najplemenitijih svjetskih žestica.
U sve –- srcem
Doba je godine kad se peče rakija. Goran Kovačić je, ima koju godinu, odlučio da će njegova biti najbolja. Ivanovo Polje. Pet kilometara ima od Ivanovog Polja do Daruvara. Do tamo nam valja poći da vidimo destileriju u kojoj se peku rakije imena Wise Grus.
Ma, put počinje iz Zagreba. U metropoli Goran s obitelji živi i radi, makar bi se jednako dalo reći da radi i u Ivanovom Polju dok za rakiju živi. U Ivanovom Polju je odrastao, tamo su mu roditelji Drago i Milka i tamo će se, bude li sve kako je zamislio i odredio, i vratiti. Valja nama u vozilo.
U vozilo pa u priču, priču o strasti, o inatu, o poslovnom uspjehu. Priznajemo Goranu da tolika strast, a vidi se da je u njega ima, u isti mah i plaši i privlači.
– Ja u sve idem srcem – priznaje Goran.
Automobil, sportski outfit, brzina misli i djela, sve sugerira da uza se imamo ambicioznog čovjeka od karijere. Ma, njegova je ambicija nešto drugo, drugom stremi. Njegova je ambicija posložiti sve tako da je slobodnog vremena čim više.
Jer, vrijeme nema cijenu, ističe Goran, baš kao što će to još nekoliko puta za našeg druženja kazati. Nego Ivanovo Polje. Roditelji su se bavili poljoprivredom. Ni Goran ni brat nisu se ljetnih praznika nauživali, ali ljetnih radova jesu. Čini se, Goran je sa zemlje u jednom trenu pobjegao.
– Nisam pobjegao. Šumarstvo sam završio. Mislio sam da je to rješenje. I to je prekrasno i lijepo zanimanje. Sto posto je to tako – kazuje Goran.
Druga je sad priča zašto je u nas sve tako da se i najljepše priče ružnima učine, ali to je već politika. A o njoj nećemo. Hoćemo o rakiji, dakako. A rakija se u domu Kovačića uvijek pekla. Ono šumarstvo je pak krivo da Goran danas radi u firmi koja se trgovinom drva bavi.
Kako je studirao i ekonomiju prije je godinama radio na poslovima leasinga i faktoringa, taman da svakakvog svijeta upozna i sretne. Rakije ni blizu sve do nedavno.
– U mladosti ste kazanu bili najbliži kad je trebalo potpalit’ vatru i napunit’ kotao voćem – velimo.
– Nismo brat i ja htjeli to raditi. Težak je to bio posao i dosadan – iskreno će Goran.
Drugačiji su bili i kotlovi, danas je sav taj postupak, kaže, lakši, ali da je volio biti kraj pecare i nije. Uostalom, što će rakija momku koji se u mladosti košarkom bavio i to posve ozbiljno. Mekana ruka, dalekometni šut, trice koje pamte fanovi KK-a Karlovac recimo. Ma, život je htio drugačije. Nego, kakva je ta očeva rakija bila, kakve kvalitete!?
– Kakva je bila… Nije bila k’o ova današnja – smješka se diplomatski Goran.
Samo voće
Manje je diplomatski pristupio ocu glede rakije prije četiri, pet godina. U najkraćem reče Goran ocu da prepeče šljivu, da odbaci metanol.
– Samo me pitao jesam li normalan i znam li ja koliko se toga na takav način gubi. Realno, prije su sve bile brlje, zato što ljudi nisu bili educirani. Sada je sve to malo drugačije – veli Goran.
Premda mu je rakija cijeloga života tu negdje pred nosom, Goran ju je počeo piti prije pet, šest godina, po restoranima za poslovnih sastanaka i ručkova.
– I nakon godinu, dvije shvatim da je sve to što se nudi loše. Nije realno da od rakije od dunje cijeli restoran miriše. To su sve arome – u glavu će Goran.
Prava, dobra rakija je ona koja je od voća. Samo od voća.
– Mi smo ove godine kupili jedno 700 tona voća da ispečemo rakiju od voća. Pa će je biti koliko je bude. I to je to, tu priča završava – kratko i jasno će Goran.
Tako govori onaj kojeg je čisti inat gurnuo u priču s rakijom, put vlastite destilerije, put proizvodnje koja je u čas osvojila neka važna svjetska priznanja, put izvoza. Mudri ždral, Wise Grus. Tako se destilerija zove.
I bome mudro je ime odabrao onaj kojem su loše rakije dozlogrdile toliko da se zarekao da će napraviti najbolju. Ali, što pita dobra rakija? Otkud krenuti i što se mora imati pa da se dobra rakija ispeče!?
– Moraš imati svoj voćnjak. Moraš ga obilaziti. Moraš voće brati kad je zrelo, kad je puno šećera, a onda šećer daje i aromu i količinu alkohola – kazuje Goran.
– Dobro, ma kako ću ja, običan konzument, prepoznat dobru rakiju? – pitamo.
– Ne znam. Teško – od srca se na to nasmijao Goran.
Ništa onaj koji je odlučio napraviti najbolju rakiju nije prepustio slučaju. Tu je suradnja s Agronomskim fakultetom i ponajprije samozatajan tehnolog Marin Mihaljević Žulj za kojeg će Goran reći i da je sjajan i da je sve složio onako kako to treba biti. Zapravo, krenuo je Goran u avanturu pomalo neobičnim putem, »naopakim« ako ga se usporedi s onim uobičajenim putevima.
– A ne! Ja sam išao putem kojim se i treba ići – ispravlja nas Goran.
Elegantna etiketa
U početku tako bijaše brend. Priča Goran kako su u trenu kada se radio brend imali nekih 5.000 litara rakije koju nije htio pakirati.
– Da bi to lijepo izgledalo, trebali su mi ljudi koji to znaju napraviti – jednostavno će Goran.
Ono što je on znao da ne želi jest ime na hrvatskom jeziku, već da je svjetsko, a ni to baš ne radi svatko kad su rakije u pitanju.
– Ne radi. A zašto bi se vezali za Peru, Anku, Branka, Kovačića Gorana, Sinišu – protupita Goran.
Mudrovali su zato u agenciji BrendZ, istraživali i našli da postoji itekakva veza između Daruvara i ždralova, pa spojili engleski i latinski u jedno, u Wise Grus. Mudri ždral, »magičan, dugovječan i tajanstven«, mudri ždral na etiketi koja priča o piću koje je »elegantno, odmjereno i upečatljivo«. Rakiji se, čini se nama, događa što i vinu, renesansa neka.
– Mislim da je tako, samo to je proces od sljedećih deset godina – smatra Goran.
Treba nam edukacije s obiju strana boce i stola. Jer, u pravu je Goran kada kaže kako se u restoranu konzument i ne pita odakle je rakija, čija je, kakvih odlika, onako kako je izbirljiv došao po pitanju vina. Samo, tko je taj koji će educirati!?
– Mi proizvođači. A educirat’ možeš ako imaš kvalitetu i ako je se držiš – k’o iz topa će Goran.
Vratimo se mi na onih 5.000 litara rakije koju je imao i prije brendiranja, prije elegantne etikete i prije nego je odabrana moćna boca da se rakijom puni. Nju je napravio otac Drago, ali ne po svom već onako kako je Goran tražio da učini.
– Pa je skužio sve. I sad govori: »Pa gdje sam ja bio 40 godina!? Što sam ja to pekao!« – smije se Goran.
Već je tu kod tih prvih par tisuća litara Marin tehnolog odigrao svoju ulogu. Otac Drago svoju. Agencija za brendiranje svoju. A Goran je jezdio dalje u potrazi za ljudima koji znaju i kotlovima koji su najbolji. Destilator Muller! Tu je ponešto odigrao i puki slučaj, ako ne i sudbina.
– Bio sam u Osijeku, jedno se jutro probudio ranije i upalio televiziju. Tamo Osječka televizija i na njoj kotao. Gledam ja, slušam, zapamtim ime čovjeku, Dinko Zorić se zove, koji je pričao o svojim jabukama i destilatoru koji je kupio. Gledam ja to i odlučim poć’ kod čovjeka – priča Goran.
Umjetničko djelo
Našli se oni, probao Goran Dinkovu rakiju i mirisna mu, dobra bila. Nije druge bilo nego doći do Mullera. Samo, nije to mačji kašalj zaslužiti povjerenje starog Nijemca koji mali milijun godina radi kotlove.
– Kad je došao u Zagreb, tražio me je životopis. Pitao me zašto bih kupio njegov kotao, što kanim s njim. I prošao sam test – veli Goran.
Pa mu je izradio Nijemac jedan Muller Aromat od 350 litara, a onda je uskoro Goran kupio i drugi. I nije to stroj, to je, uvjerit će se novinar malo kasnije, umjetničko djelo. To je onaj stroj u kojem profesor Baltazar mučka čarobne napitke.
To je predmet tako dizajniran da bi ga čovjek držao u dnevnom boravku samo da mu boravak čini ljepšim.
Elam, počelo se puniti prve boce, pa se krenulo s rakijom u svijet da ljudi znaju da je ima. Samo…
– Problem je što je rakija sporo obrtajna roba. Rakija je nešto što se sporo prodaje – veli Goran.
Likeri se prodaju brže, rakija sporije. Tako to tržište pita. Zato je danas paleta proizvoda destilerije Wise Grus široka i zato je tu recimo i pelinkovac Ginko koji je dobio ime po onom zaštićenom, 240 godina starom stablu Ginko bilobe koje usred Daruvara raste.
Kažu da samo jedno starije u Europi ima. Tržište diktira i pita štošta, no Goranu je uvijek bilo primarno koristiti ono što raste i uspijeva u Daruvaru, okolici, Hrvatskoj.
– To je najbitnije. Prve godine smo tako ispekli kruške tepke par tisuća litara i prodali sve, a skupili smo je po dvorištu. Ove godine su nam iz svih okolnih sela donosili tepku. Dali smo im dobru cijenu i odlična je to rakija – kazuje Goran.
Breskve su, recimo, rasle oko Zadra. Loza je od daruvarskog grožđa, jer, makar se tako odavno i nažalost ne čini, Daruvar je vinogradarski kraj. Barrique loza je pak ona šampionska koju će Goranova supruga Dora uvijek istaknuti kao jednu od njoj najdražih.
– Barrique loza je ona koja je odležala u dobroj hrastovoj bačvi. Ne treba tu biti puno pametan. Ali, trebaš vrijeme – ističe Goran.
Godina ležanja
Vrijeme. Bit će da su ga i zato mnogi gledali kao da je izgubio um kada je najavio da će raditi rakiju i u to uložiti ozbiljna sredstva.
– Kako ste suprugu Doru dobili na svoju stranu? – pitamo ga.
– Teško. Teško dok nije shvatila da sam ozbiljan posve – iskreno će Goran.
Sada destilerija puca na sve i svakog na tom tržištu destilata. I nema pri tom dvije, tri kategorije rakije Wise Grus. Boca je ista za sve, od kvartovskog kafića do mondenih restorana.
– Postoji samo rakija koja je duže odležala i manje odležala. Ali svaka mora odležat’ najmanje godinu dana. To je k’o pršut, ali ne onaj za koji se polutka izvana uveze – kaže Goran.
Ne vidi Goran tu velike filozofije. Kakvi smo, bit će da dobre rakije i nema puno baš zato jer su stvari krajnje jednostavne.
– Znate kako kaže moj tehnolog: »Rakija mora bit’ od voća!« I u pravu je. To je to. Treba rakija bit’ od voća – ističe Goran.
O voću sve ovisi, njegovoj kvaliteti, a vrijeme se mijenja, klima se mijenja. Proizvodnja je ozbiljan proces, jednostavno će Goran.
– Nego Gorane, razveže li jezik tvoja rakija – ne da nam vrag mira.
– A vjerojatno da – na to će Goran, baš kao da se jezici nisu i putem već razvezali.
Jer, evo Ivanova Polja. I evo uz cestu destilerije. Ne možeš je promašiti. K’o kakav dobar dramaturg odgađa Goran ulazak u destileriju. Pokazuje nam gdje nasuprot destilerije kani sagraditi vinariju, vinoteku, a onda pokazuje malo dalje i lijepi komad plodne zemlje na kojem može rasti što čovjek poželi.
Kosina sugerira vinograd, tim više što je u Gorana već sada nekih i 30 tisuća litara vina graševine i chardonnaya. No, sva su čuda tu moguća.
– Tu ću se vratiti – kazuje nam Goran, dok zemlju gledamo.
Eto nas i u destileriji. Na dvorištu dunja što fermentira. Tu je i šljiva koja čeka da se upogoni. Pogled, međutim, odmah leti put kotlova. Premda je onaj moderno rečeno showroom u izgradnji i sad je prostor s dva stroja Mullerova Goran uredio tako da se čini kao da ste u dnevnom boravku.
Sjaji se mesing, blješte cijevi kroz koje izlazi para da bi se pretvorila u alkohol i da bi iz tih cijevi u konačnici prokapala plemenita tekućina. Jedan kotao miruje, a drugi radi. Vatra se zapalila, gore bukva i hrast podno dunje koja već sada miriše bogovski čim nos čovjek približi bliže malom prozorčiću.
Da nije vraški toplo unutra, zaplivao bi najradije putnik namjernik s dunjom zajedno, s tom fermentiranom kašom, u tom kotlu. Nema veza što sve traje jedno tri sata. Svud naokolo sirovina, pune boce, bačve… Seksi su strojevi, velimo Goranu. Nekako se druge riječi taj tren nismo mogli domisliti. »Jesu«, veli, zato ih je i kupio.
Vrijeme ne možeš kupiti
Pitamo Gorana je li ga možda iznenadila brzina kojom posao raste.
– Nije. Ja sam takav jedan poslovni proces prošao. To je neki put kako ide biznis. Da smo i još uložili u marketing i sve, ne bismo dobili puno više. Jer, vrijeme ne možeš kupiti. Vrijeme se ne kupuje. I za bilo koji proizvod treba proći proces od pet, šest godina. Ne može brže – uči Goran.
A taj proces daje recimo rakiju od dunje. U tom svojevrsnom showroomu i hladnjak, i ledom orošene čaše iz kojih se destilati piju. I bome eto rakije koja je u najboljem smislu riječi pitka, meka, koja ne peče usta, a grije utrobu.
To se pijucka, to se ne naginje iz boce. Zato je i ovo pečenje posve drugačije, makar kad se skoro sa stražnje strane kuće dovrši uređenje kušaonice bit će u ovo doba i veselice u dane kad se tradicionalno peče rakija, premda se ovdje rakija peče gotovo cijele godine.
Evo i oca Drage. Ne bi on u novine, ma na pitanje valja li Goranova rakija išta bećarski odgovara: »Ama ništa.« Majka Milka brižna je kako majke i jesu, pa se boji da brzina kojom se ovaj posao širi nije previše za njena sina.
S druge strane, u destileriji se sve nekako odvija fino i polako. Desetak je to zaposlenih u samoj destileriji i svi su iz daruvarskog kraja. S obzirom na to da Daruvar ima nekih 10.000 ljudi nije to ni malo.
Dapače. Nisu mali ni tankovi puni rakije. Mjeri se to na desetke tisuća litara. Ovo i jesu mjeseci kad se peče uvelike. Reći će Goran da sve počinje žestoko negdje u lipnju kad krene marelica. Odmora i nema, ili ga jedva ima u veljači i ožujku.
U sred svog tog obilaska vezanog uz tematiku rakije, eto nas u klasičnoj pušnici. Zbunjeni pitamo priča li to Goran i opet nama nešto vezano uz voće, kad već pokazuje debelu perforiranu betonsku ploču podno koje loži da bi odozgo ulazio unutra hladan zrak.
– Ma, što se tu suši!? – pitamo.
– Pa meso! – smije se Goran.
– Znači, buru fingirate – velimo.
– Da! – kaže Goran.
– Bome, došli smo u krivo doba godine – šalimo se.
Vraga krivo. Rakija je zaslužila priču. Rakija koju bi, naučili smo i to, bilo mudro piti kao digestiv, a ne k’o aperitiv kako se uobičajilo. Ma, ako smo naučili što je dobro vino, naučit ćemo i što je dobra rakija.
Šteta bi bila priliku ne iskoristiti. Šteta bi bila ne biti mudar kao ždral. Ili, kako to lijepo u svojoj novoj knjizi piše Željko Garmaz, »Zbogom brljama«. Na redu su dobre rakije.
Zlata i srebra na prestižnim natjecanjima
Izvoz je od starta bio Goranu na pameti. Kanada, Amerika, Češka, Slovenija i pogotovo Poljska. Preko 10.000 boca različitih rakija izveze destilerija Wise Grus. Pri tom se uspio izboriti i za pristojnu cijenu, što nije bilo lako s obzirom na to da vani očekuju u startu da hrvatske rakije ne koštaju puno kad je do sada tako i bilo. Bilo je jeftinije i bila je rakija druge vrste.
Danas je međutim to luksuzni proizvod i estetikom i kvalitetom.
A taj luksuzni proizvod osvaja nagrade, sve sama zlata i srebra na prestižnim svjetskim natjecanjima destilata. U dvije godine Wise Grus je osvojio preko 40 odličja. Pamti se, primjerice, Spirit Trophy u Frakfurtu gdje su zlato osvojile dunja i lozovača, a šljivovica srebro.
Pamti se i debitantski nastup na sajmu u San Franciscu gdje je duplo zlato otišlo barikiranoj lozi, a srebro šljivi. No, pravo malo čudo dogodilo se u Varšavi, u Poljskoj. Na Warsaw Competition 2024. poslala je destilerija Wise Grus sav svoj asortiman. Rezultat je 13 zlata i jedno srebro! Dokaz je to da je Poljska »mudrog ždrala« posebice prigrlila.