U današnje vrijeme sve se više priča o takozvanom upcyclingu, jednoj drugačijoj vrsti recikliranja, možemo reći i životne filozofije, koju nam je demistificirala Snježana Horvatić Popović.

Po struci tekstilna dizajnerica i velika ljubiteljica mode, naša sugovornica ujedno je i osoba iza brenda Param Param, inicijative za odgovornije nošenje odjeće i korištenje postojećih odjevnih predmeta za prenamjenu/upcycle u nove odjevne ili neodjevne predmete.

Bitna odlika naše sugovornice je da prije svega ne slijedi trendove već ih stvara po svom kroju. Zašto? Kako sama kaže, primarno zato što bacanje odjeće (kao niti drugih stvari po tom pitanju) nikada nije rezoniralo s njom.

Pun ormar njoj predstavlja inspiraciju za kreativnu igru i priliku za dar novog života starim, neželjenim odjevnim predmetima, a pomalo utopijska ideja promjene koju sama želi vidjeti u svijetu dovoljan je razlog da je sama živi.

Studij u Londonu

Kako i kada se rodila vaša ljubav za tekstilom, odnosno njegovom prenamjenom?

– Oduvijek sam pratila svjetsku modnu scenu i haute couture dizajnere, poput Vivienne Westwood, Alexandera McQueena, Jean Paul Gaultiera, Johna Galiana, te cijenila kreativnost i poruke koje su slali svojim »teško nosivim« kreacijama.

S druge strane, budući da je visoka moda preskupa i nedostupna svima, krajem 1990-ih počeli su se pojavljivati high street fashion brendovi ili visoka ulična moda, tj. današnja brza moda. Već tada se kod mene dogodio preokret i shvatila sam da je visoka ulična moda cjenovno dostupna svima i neodrživa na duge staze jer se proizvodi masovno.

Investirala sam u kupovinu šivaće mašine i krenula u izradu vlastitih kombinacija, no kako su materijali bili jako skupi u tom periodu, izvlačila bih najbolje što bih mogla iz onoga što sam imala, pa bih od starih traperica proizvela primjerice minicu, suknju ili torbu.

Iz Bjelovara ste otišli u Britaniju i obrazovanje usmjerili upravo u smjeru mode. Kako vas je iskustvo u Londonu i suradnja s brendom Maharishi inspirirala u radu s održivom modom?

– Za vrijeme studija u Londonu imali smo projekt recikliranja i tu sam shvatila da me jako inspirira i motivira izrada nečeg novog od nečeg starog. Redovito sam također obilazila poznate londonske tržnice poput Camden Town i Portobello road i pronalazila inspiraciju u odjevnim retropredmetima, više nego u novo otvorenim i blještavim brendovima visoke ulične mode poput Zare, H&M-a i ostalih.

Brend Maharishi posebno mi je bio inspirativan jer se cjelokupna filozofija tog brenda temeljila na upcyclingu ili prenamjeni. »Spašavali« su vojnu odjeću iz Vijetnama i koristili se ritualima ispiranja odjeće šafranovom vodicom kako bi uklonili negativnu energiju koja je možda ostala na njoj.

Tijekom stručne prakse na studiju radila sam i za eminentnu tekstilnu dizajnericu Zandru Rhodes te se tako upoznala s raznim načinima ukrašavanja tekstila, tiska, ispiranja i bojanja.

Sve ovo godinama je čučalo u meni i promatrala sam svijet mode koji je rapidno rastao i proizvodio 52 nove kolekcije godišnje, sve dok nisam odlučila poduzeti nešto, napraviti zaokret i učiniti da odjeća koju nosim i stvaram bude više personalizirana i iz održivih i prirodnih izvora.

Počela sam organski donositi odluke o smanjenju kupovine »krpica« i uz malo kreativnosti razvijala sam svoj osobni stil.

Još zelenije recikliranje

Vodite se načelom upcyclea. Možete li nam pojasniti o čemu se točno radi?

– Vrlo rado! S ovim terminima borim se već nekoliko godina i uvijek ću ih rado ponovno objasniti. Upcycling je relativno nov pojam, pogotovo u sektoru proizvodnje. Radi se o radikalnijoj te još zelenijoj verziji recikliranja: recikliranje koje ne zahtijeva destrukciju i bespotrebno rasipanje energije i resursa, već pronalazak nove svrhe starom i nenosivom predmetu uz minimalne preinake.

Neki ga smatraju čak i umjetnošću. Upcycling postaje sve veći i veći trend koji ima sve više pratitelja i pristalica. To je proces u kojem stari predmeti (hlače, košulje, jakne, kaputi) koji više nisu odgovarajući prolaze proces prenamjene te im se daje nova funkcija kao i novi identitet.

Ustvari im se udahnjuje novi životni ciklus. Danas postoje mnoge platforme koje nam mogu pomoći s idejama kako nečemu udahnuti novi život i produžiti vijek trajanja i korištenja, što podrazumijeva i čuvanje uspomena iz ormara.

Ovaj način recikliranja pomaže u smanjenju otpada i CO₂ emisija, stoga nije bez razloga zelena aktivnost. Osim očuvanja okoliša, upcyclanjem i štedimo, i to ne samo na osobnoj razini već i na globalnoj jer smanjujemo troškove zbrinjavanja otpada i recikliranja, a smanjuju se i troškovi proizvodnje jer se u upcycle procesu ne koriste novi odjevni predmeti, nego se iskorištavaju stari.

Kako ste naučili raditi s tekstilom?

– Tehnike ukrašavanja tekstila poput sitotiska, veza i ekoprinta naučila sam na studiju u Londonu, no same tehnike prenamjene odjeće, krpanja ili spašavanja naučila sam ponajviše kroz želju da odjevnim predmetima produžim vijek njihova trajanja, a pogotovo imajući dva sina kojima je uvijek trebalo pokrpati koljena na hlačama, rupu na pidžami ili rupice na majici.

Kada sam starijem sinu popravila zatvarač na ruksaku, pitao me je: »Mama, jesi li ti neki čarobnjak?«

Greenwashing

Koji je bio prvi proizvod koji ste »spasili« od sudbine deponija? Kada je to bilo?

– Prvi proizvod koji sam prenamijenila bile su moje prve levisice koje su u to vrijeme koštale jako puno. Kada sam ih iznosila, škarama sam odstranila ono što je bilo iznošeno, a s nogavicama nadomjestila ono što je nedostajalo da se pretvori u suknju.

To je bilo stvarno davno, ali mislim da je ta suknja još uvijek negdje u ormaru. Sjećam se da sam danima ručno šivala sitne perlice kako bi bila baš po mom ukusu.

A koji je bio najzahtjevniji?

– Svaka prenamjena je na početku zahtjevna i treba vremena da se ideja posloži. Isto tako treba vremena da se pronađu potrebni detalji tj. materijali jer ih ne kupujem već ih tražim i čekam da pronađem nešto što će ići dobro u kombinaciji jedno s drugim.

Na primjer, kada sam popravljala plišanca Krokača, sjetila sam se da imam u ormaru jednu vestu koju ne nosim, a koja je identične boje kao što je bio taj plišanac, te sam nju koristila kao podlogu za imitaciju krokodilske kože.

Što mislite, u kojoj vrsti tekstila najviše leži problem?

– U današnje vrijeme na tržištu je nažalost najzastupljeniji poliester koji je derivat nafte, tj. reciklirana plastika. Plastika nam se vraća višestruko jer smo zagušeni njom i kada na odjevnom predmetu piše da je recikliran, to je samo marketing, takozvani greenwashing.

Modernom tehnologijom i agresivnim marketingom reciklirana plastika postaje odjeća koja daljnjim korištenjem ispušta mikroplastiku koju udišemo i koja pranjem odlazi u more i tlo i vraća nam se i kroz hranu.

Problem leži i u tome što većina današnje odjeće sadrži mješovitu pređu (npr. pamuk, poliester, elastan) i samo recikliranje je neisplativo jer se treba odvajati nit pamuka od niti poliestera i elastana, a tako tehnološki još nismo napredovali.

Kišobran postao torba

Koje tehnike najčešće koristite u svom radu na tekstilu?

– Tehnika prenamjene ili upcyclinga je nešto što me uvijek privlačilo. I kolegicama i susjedama, kao i sebi izrađivala sam suknje ili torbice od nekih njima dragih odjevnih predmeta koje više ne nose. Shvatila sam da se recikliranje odjeće ne isplati i danas se na svijetu reciklira manje od 2 posto odjeće, te je prenamjena/upcycling zapravo iskorak u dobrom smjeru prema cirkularnoj ekonomiji i održivosti u sektoru tekstila.

Tehnike vidljivog i nevidljivog krpanja isto su me privukle jer ponekad kada nešto pukne to bacimo, kao da je sramota ako se vidi da je nešto zakrpano, dok je recimo u Japanu tradicija da odjeća koja ima zakrpe na sebi ima veću vrijednost nego ona koja je skroz nova.

Na koji se sve način tekstil može prenamijeniti i vidite li u svakom komadu neku novu primjenu?

– Većinu odjeće može se prenamijeniti, redizajnirati, promijeniti joj funkciju, oplemeniti, odnosno zakrpati ili popraviti. Kod upcyclinga najbitnije je da sačuvamo ono što vrijedi i što možemo koristiti dalje te onda nadopunjujemo s nekim drugim komadima tekstila.

Pustite kreativnosti na volju

Možete li nam dati nekoliko zanimljivih primjera za inspiraciju?

– Recimo kravate. Danas ih se u poslovnom svijetu ne nosi toliko, a opet, svako kućanstvo ih ima barem nekoliko. Od stare kravate možemo proizvesti remen, ogrlicu, traku za kosu, novčanik, zavjese, označivač stranica za knjigu, suknju, jastučnicu, ukras za bor, torbicu za mobitel…

Zatim, ako nam se kišobran potrga na vjetru, tkanina s kišobrana je odlična za izradu torbe za tržnicu ili za plažu jer je vodootporna, lagana i čvrsta te se brzo suši. Traper je generalno odličan materijal za ponovno korištenje. Kako nam stiže vrijeme Božića i darivanja, pozivam sve da ove godine puste kreativnosti na volju i sami proizvedu unikatne održive ukrase za borove ili poklone.

Vidjeli smo da održavate i radionice kreativne prenamjene odjeće. Kakav je odaziv? Koliko često se održavaju i što se sve tamo radi?

– Unazad tri godine održavam radionice kreativne prenamjene odjeće za one malo naprednije i malu školu šivanja za početnike, jer mnogi imaju šivaće mašine u ormarima koje godinama skupljaju prašinu, pa im pružim pomoć da ih upogone i koriste za buduće kreacije i popravke.

Isto tako radim radionice i u sklopu zelenih projekata u osnovnim i srednjim školama diljem Hrvatske, lokalnim mjesnim zajednicama i lokalnim zelenim udrugama. Podučavam i šivanje rukom, tj. koncem i iglom, zatim krpanje jer – iznenadili biste se – koliko nas danas ne zna ni gumb zašiti!

Odaziv je zadovoljavajući i prijavljuju se od devet do 99 godina. Većinom su to žene, ali ima i muškaraca, dolaze i mame i kćeri, kao i bake. Ovim radionicama želim demistificirati i približiti zajednici šivanje i rad na šivaćoj mašini kao nešto što bi trebalo biti normalno kao što je normalno sjediti za računalom čitav dan.

Poznavanjem ovih vještina sami zapravo možemo produžiti vijek trajanja odjeći i smanjiti potrebu za bacanjem i kupovinom. Isto tako, ovo je nešto što svakako treba vratiti u škole na velika vrata, kao i domaćinstvo i sve one vještine kojima se njeguje rad rukama, razvija fina motorika i koje su dugoročno korisne za svakog pojedinca i kućanstvo.

Važnost edukacije

U čemu crpite najveću inspiraciju za to što radite? Što je bio glavni poticaj za vaš prelazak na upcycle procese i prenamjenu odjeće?

– Inspiraciju crpim iz poštivanja predmeta koje nosimo i u kojima se osjećamo udobno, ugodno i lijepo.

Uvijek sam bila osviještena i teško mi je baciti bilo što prije nego što razmislim za što bih to opet mogla iskoristiti. Neki bi to nazvali hrčak-efektom, ali isto tako kada trebam nešto novo uključim svoju kreativnu lampicu i tim stvarima udahnem novi život i pronađem novu funkciju.

“Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftine stvari”

Kako gledate na budućnost održive mode?

– Promjena se već dešava i svi više pričamo o tome, te se većina modnih brendova kupcima obraća kroz neku održivu priču. I da se danas prestane proizvoditi odjeća na cijelome svijetu, sigurna sam da bi svi mi imali dosta odjeće do kraja naših života.

Međutim, moramo shvatiti da promjena mora doći od nas samih i mijenjanjem vlastitih navika, jer ako se svi odlučimo da više nećemo kupovati kod »velikih«, već da ćemo podržavati »male« i lokalne proizvođače, oni »veliki« će posljedično ostati bez kupaca.

Osobno sam usmjerena na održivu modu kroz primjer cirkularne mode. Dakle, odjeća bi trebala cirkulirati među nama, organizirajući lokalne razmjene po kvartovima i gradovima. Kod nas se na to još uvijek gleda kao na nešto što je »samo za siromašne«. Također, budućnost vidim i u razvijanju i njegovanju vještina šivanja, kao i educiranju građana, posebice mladih – jer na njima svijet ostaje.

Što biste poručili našim čitateljima kao glavnu poruku u smjeru održivosti?

– Ima ona dobra poslovica koja kaže – nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftine stvari. Danas se u odnosu na 1990. kupuje barem deset puta više odjeće koja nakon kratkog vremena završava na deponijima.

Odjeća pranjem i nošenjem brzo gubi oblik ili formu, nije više u trendu ili nam nije ugodna za nošenje. Zato je jako bitno da, kada se odlučimo na kupnju, kupujemo kvalitetnu odjeću od prirodnih materijala.

Bitno je da se educiramo od koga kupujemo, da kupujemo ako je stvarno nužno te da razmislimo možemo li nešto unajmiti ili posuditi prije kupovine. Postoje i događanja poput razmjena odjeće gdje se možemo riješiti viška, a besplatno uzeti nešto »novo«. Naravno, tu su i second hand dućani.

Kupujte odjeću, kao i hranu te druge potrepštine, lokalno i od malih proizvođača, pazite na sastav odjeće, pročitajte etiketu i kupujte odjeću od prirodnih materijala poput pamuka, lana, vune, konoplje, koje jesu malo skuplje u startu, ali puno duže traju i ugodnije su za nošenje.

Ime sa značenjem

Kako je nastalo ime brenda? Ima li neko posebno značenje?

– Za ime sam htjela odabrati nešto razumljivo na hrvatskom, ali i na drugim jezicima… Paranjem šavova započinje svaki proces prenamjene odjeće, tako da se ime Param samo nametnulo! Param param može biti i kao neki ritam koji pokušavamo otpjevati – recimo temu iz Pink Panthera (param, param, param…)!

Inače, riječ param ima i globalno značenje. Param (ili parama) je stara sanskrtska riječ koja svoje korijene ima u pridjevu para, što znači »najviši« ili »najbolji«. U prijevodu na hrvatski, riječ param ima mnoga značenja, a neka su najsjajniji, pozlaćenih rubova, najviši, krajnji, apsolutan i uzvišen. Znala sam da je to – to!