Prije stanovita vremena na jednom internetskom portalu – hrvatskom – otvorio mi se tekst o tvrtki ACI Air. Poslovnim rječnikom, tvrtki kćeri ACI-ja, najvećeg lanca marina na Jadranu i Sredozemlju. Iz samog naziva razvidna je namjera poslovnog iskoraka, širenje iz nautičke djelatnosti na zračni promet.

Kako saznajem, djelatnost te tvrtke trebao bi biti linijski zračni promet hidroavionima. Kada će poletjeti, i na kojim linijama, nisam saznao. Uostalom, za temu ovog teksta to je manje važno.

Puno je važnije saznanje da se radi na unapređenju prometa na našoj obali. Jer, pretpostavljam, da će hidroavioni povezivati destinacije na obali i otocima. U više navrata pisao sam da nam taj prometni segment nije na razini vremena, posebno kada su u pitanju otoci.

Zanemarimo ona dva ljetna mjeseca, kada svi hrle na more, kada svi na račun turizma žele što više zaraditi, uključujući i prijevoznike. Prije dvadesetak dana ponovo sam se uvjerio kako izgleda putovanje na otoke izvan turističke sezone, ako se putnik odluči za javni prijevoz.

Uzobalno, po tvrdom kopnu puno je bolje, ali nije idealno. Zato, ako se već ulazi u projekt hidroavionskog prometa, on bi trebao biti cjelogodišnji. Tim više što ga pokreće tvrtka u većinskom državnom vlasništvu.

Ne moraju se takve linije održavati svakoga dana, izvan sezone dovoljno bi bilo i dva puta tjedno za veće otoke. A što se tiče zimskih vremenskih prilika, one su na našem Jadranu u cjelini ipak povoljne. Jasno, i cijene zrakoplovnog prijevoza trebale bi biti primjerene.

Ne znam jesu li razmišljanja o organizaciji hidroavionskog prometa tako usmjerena? Zanemarivanjem otoka i orijentacijom samo na ljetno poslovanje, neće se puno postići.

Već smo imali hidroavionske linije na Jadranu i – bez traga sve se ugasilo, uključujući i pristaništa napravljena za prihvat aviona. Ne bi se smjelo dozvoliti da takva sudbina zadesi još jedan sličan projekt.

Iz istog teksta saznajem da tvrtka ACI Air nije osnovana baš jučer, što bi trebalo značiti da se projekt kvalitetno priprema, te da bi trebao ispuniti očekivanja. Vrijeme će pokazati, nadajmo se da prve letove nećemo u nedogled čekati!

Stoljetna povijest

ACI Air nije tema današnjeg teksta, on je samo povod za podsjećanje na povijest staru stotinjak godina. Od tada datiraju prvi hidroavionski letovi na redovnim linijama. Na našem i talijanskom dijelu obale i nekih otoka.

Svjetska povijest hidroaviona počela je 1910. godine u Francuskoj. U jednoj laguni u ožujku je prvi avion uzletio s morske površine. Već iste godine Ratna mornarica Austro-Ugarske u Puli je pokrenula projekt izgradnje mornaričkoga hidroaviona.

Pokusna hidroavionska postaja utemeljena je na otočiću Sveta Katarina u pulskom zaljevu 1911. godine. Prvi uzlet s mora, na avionu vlastite konstrukcije, izveden je u rujnu 1912. u pulskoj ratnoj luci, a pilotirao je Viktor Klobučar.

U prvom svjetskom ratu već su hidroavioni imali značajnu ulogu. Austro-Ugarska je imala 500 hidroaviona i više njihovih baza na obali i otocima, između ostalih, u Poreču, Puli na tri lokacije, u Rijeci, na Lošinju, u Zadru…

Počeci gradnje civilnih hidroaviona datiraju u dvadesete godine. Italija prednjači u njihovoj gradnji, a veliku ulogu u tome imaju ljudi s naših prostora – braća Kozulići (Cosulich) podrijetlom iz Malog Lošinja.

Oni su bili utemeljitelji i vlasnici brodogradilišta u Monfalconeu, i danas najvećeg u Italiji. Najprije su 1924. godine utemeljili kompaniju za komercijalni putnički zračni prijevoz, prvi u Italiji.

Nazvali su je Societa Italiana Servizi Arei – SISA. Službeno sjedište te tvrtke bilo je u Portorožu, a glavna baza hidroaviona u Trstu. Potom su krenuli u konkretne poslove s hidroavionima, servisiranje, pa proizvodnja od 1925.

Mali Lošinj i Zadar

Prva redovna putnička linija bila je Trst – Mali Lošinj – Zadar, a uspostavljena je 16. listopada 1926. godine. Dvije godine kasnije u liniju je uključena i Venecija. Početkom tridesetih godina hidroavionski promet na Jadranu bio je intenzivan. Avioni su letjeli za Rijeku i Pulu, gdje je izgrađena nova pristanišna zgrada, spuštali se u Poreč i Rovinj, na Brijune.

Jedna od značajnijih svakodnevnih linija bila je Brindisi – Valona (Vlora u Albaniji) – Lastovo – Zadar – Trst. Od 1928. godine uspostavljena je linija Trst – Zadar – Ancona, a od 1930. godine Trst – Rijeka – Zadar. Dva puta tjedno održavana je linija Trst – Pula – Mali Lošinj – Zadar – Lastovo – Drač – Brindisi, a svaki dan osim nedjelje linije Trst – Pula – Mali Lošinj – Zadar – Ancona i Rijeka – Pula – Venecija.

U početku su linije nazivane poštansko-putničkima. Održavali su ih zrakoplovi u kojima je bilo mjesta za dva pilota i četiri putnika, a letjeli su brzinom od 180 kilometara na sat.

Kao ilustracija njihove efikasnosti i funkcionalnosti naveden je podatak da putovanje od Zadra do Trsta, preko Lošinja, traje dva sata, dok je brodom trebalo 12 sati. Kasnije, kada se promet intenzivirao linije su održavali veći avioni, koji su mogli ukrcati 12 putnika.

Amfibija za  Sušak i Split

Jugoslavenski dio istočne obale Jadrana bio je izvan hidroavionskog prometa. Vlasti tadašnje jugoslavenske države prepustile su Italiji značajan dio obale i otoka, pa su tako naši krajevi bili uključeni u tu mrežu zrakoplovnih linija.

Hrvatski gradovi na jadranskoj obali ipak nisu ostali posve izvan hidroavionskog prometa. Umjesto klasičnih hidroaviona, s kojima su Talijani održavali linije, u Split i Sušak, a kasnije i Dubrovnik slijetali su zrakoplovi amfibije. Da ih približimo čitateljima, recimo da u tu vrstu aviona spadaju današnji protupožarni kanaderi.

Amfibije su od 1936. godine letjele na liniji Prag – Sušak – Split. Nakon godine dana u promet je uključen i Dubrovnik. Liniju su održavali dvomotorni avioni Saro Cloud, najmodernije amfibije tog vremena, a letjeli su maksimalnom brzinom od 190 kilometara na sat.