Program obljetničkog pulskog festivala alternativnog teatra, poznatog i kao PUF, ove je godine otvorila izložba jedne »kraljevske mačke«, imenjakinje slavne austro-ugarske kraljice, Elizabete Austrijske, poznate i kao Sisi.

Kraljica Sisi zapamćena je kao osobito glamurozna pulska gošća (od 2020. godine pulska vodičkinja Danijela Kreković redovito vodi izvedbeno-kostimiranu turu pod nazivom »Pula u doba carice Sisi«), odnosno kraljica je tijekom svog boravka u Puli položila temeljni kamen Arsenala i »ugradila« se u kolektivno sjećanje ovog grada.

Nastavak pomalo zafrkantske pulske naklonosti kraljici donosi i PUF-ova izložba pod nazivom »Vrati se, Sisi!«, vrsnim izborom fotografija predstavljajući istoimenu mačku Sisi, ljubimicu festivalskog direktora Branka Sušca, zaista snimljenu u kraljevskim pozama igranja šaha i odmaranja na kućnim prijestoljima.

Izložba fotografija po završetku festivala nagrađena je posebnom nagradom Kaplja, a njezinim mladim fotografskim autoricama, Luni Vojnović i Vasji Šumonja, preporučeno je da nastave s animalnom tematikom nadopisivanjima PUF-ovih prostora.

Kolonijalni otoci

Od kazališnog dijela programa glavnom je nagradom Oblak za cjelovito umjetničko ostvarenje ovjenčana predstava »Otok!« češke koreografkinje Jane Burkiewiczove. Balansirajući na rubu satiričnog otočnog rezervata, u kojem danas najbogatiji odlaze na retreate, na opuštanje uz koktele, meditaciju i lokalnu gurmansku egzotiku, suprotstavljen je na sceni otok kao mjesto kolonijalne ekspolatacije lokalnog stanovništva.

»Otok« nas u devedeset minuta provodi čitavom poviješću europskog kolonijalizma. Neprestanim ekocidima (zatiranjima biljnih i životinjskih vrsta), genocidima, razaranjima autohtonih kultura koje europski osvajači nalaze po dolasku na američke kontinente, u Afriku i Indiju. Predstava naglašava nasilnost svijeta u kojem su otoci bogatima – odmor i utopija, a siromašnima radikalna ekonomska distopija i obespravljenost. Naravno, čitava se Zemlja može shvatiti kao jedinstveni otok koji svi zajedno (kao vrsta) brutalno eksploatiramo, ne razmišljajući o tome kako joj vratiti gostoprimstvo, obnoviti i očuvati njezine resurse.

Sugestivna i iznimno atletska ekipa plesačkih čeških umjetnika neprekidno prelazi rampu publika/pozornica, stvarajući nam ugođaj zajedničkog rezervata u kojem vlada neobična tjeskoba.

Scenskim zidom povremeno promakne sablast ubijenog vuka ili siromašnog domoroca, ali osvajači koji sjede okupljeno oko neke logorske vatre pretvaraju se kao da je sve u redu – prolaze kroz vođenu meditaciju, rade jogu, relaksirano promatraju raskošnu vegetaciju.

Njihov posao je da čvrsto žmire na posljedice turističke, baš kao i ekonomske eksploatacije Zemljinog vrta. Važan dio predstave je i nasilje unutar same grupe kolonizatora. Jer nasilje prema otočnim stanovnicima izvire iz dopuštenog konkurentskog nasilja među samim osvajačima: cilj je zgrabiti što više, izbaciti druge iz igre.

Svatko u takvoj situaciji može postati nečiji rob ili pas, svatko može biti eliminiran ili tretiran kao »potrošna roba«. Nadasve je dojmljiva i tragičnost scene u kojoj »gosti« otoka tretiraju pronađeno žensko tijelo kao meku glinu, objekt svoje zabave, gotovo kao loptu, noseći je – mijeseći – opipavajući – premještajući i koristeći za vlastite potrebe kao da nije u pitanju živa osoba.

Time je koreografski postignuta duboka nelagoda tijela koje nema svoju volju, već se povinuje rukama i volji svojih »lutkara«. Završni ironični moment predstave je song o tome da se ljudi nikad neće odreći svog luksuza, pa makar krepali od globalnog zatopljenja i makar im se život sveo na robovanje digitalnim medijima.

Gorka himničnost dijeluje i kao bijesni protest zbog bezdušnosti najbogatijih. I samu se Pulu može gledati kao grad koji sve više prerasta u turistički rezervat, »otok«, imajući vrlo malo snage za uspostavljanje vlastitog ekonomsko-kulturnog prostora, nezavisnog od turizma.

Utoliko je važan i način na koji PUF kao festival komunicira sa svojom lokalnom zajednicom, ovom joj predstavom donoseći kritičke i aktivističke alatke protesta protiv objektifikacije građana turističkog grada u isključivo turističke radnike.

Na istom je tragu bio i performans umjetnice Dragane Sapanjoš »Dej ga notr, vadi ga van«, uprizoren u bistrou Public. Djevojke u zlatnim kostimima na rolama raznosile su ogromne gipsene kokice, dok je zbor pjevao slavni Nirvanin hit »Smells Like Teen Spirit«, s tekstom o tome kako je zabava izvor kolektivne dosade, a ne užitka. Iako je teza točna i dojmljiva, kultura u brojnim manjim mjestima zbilja jest svedena na Cinestar produkciju holivudskih hitova, performansu je nedostajalo razrade.

Pranje vida?

Nagradu Kaplja dobila je i španjolska umjetnica Macarena Recuerda za zanimljiv performans »The Watching Machine« (stroj za gledanje). Riječ je o optičkim iluzijama i načinima na koje svjetlo pada na ljudsko tijelo, ponekad mu odrezavši glavu ili je pretvorivši u disko-kuglu.

Recuerda je izvela niz malih znanstvenih eksperimenata ili školu optičke pismenosti o mogućnostima vizualnih iluzija. S ozbiljnošću znanstvenice pristupila je svim svojim trikovima, sve nas više uvjeravajući da tijelo stavljeno u okvir pozornice ili kadra nikada nije svakodnevno; uvijek je rezano i lomljeno na neki apstraktni način.

Utoliko je predstava pedagoški važna za mladu publiku, vraćajući nas i pitanju kroz koje filtere na mobitelima danas stvaramo optičke iluzije i kako one utječu na našu sliku o sebi.

Na istom tragu ikonoklazma ili razbijanja očekivane slike, ali u mnogo konvencionalnijem registru, bila je i predstava »Ka-f-ka« francusko-iranskog koreografa Mehdija Farajpoura, u kojoj umjetnik nastoji prkositi logici kruga i ritma kazaljki, hodajući natraške.

To preokretanje smjera vremena na različite je načine povezano i s logikom Kafkine poetike ukazivanja na apsurde različitih uvriježenih logika. Premda Farajpour koketira s duracijskim performansom vrlo zahtjevnog hodanja unatrag (uz teturanje i padanje), vremenom ne dolazimo ni do kakvog estetičkog uvida o posljedicama tog dezorijentirajućeg kretanja.

Niti dolazi do fizičkog iscrpljivanja izvođača, niti umjetnik gradi dramaturgiju »savladavanja« naopakog smjera. Naprotiv, Farajpour nasumično prekida hodanje natraške i uspostavlja novu projekcijsku mapu meandriranja prostorom na tragu linije koja se kompjutorskom tehnikom projicira na podu pozornice, čijim se bijelim tragom zatim »poslušno« kreće.

Ovdje jako nedostaje dramaturška razrada plesnog vokabulara i udubljivanje u neposredniji odnos s Kafkinim temama. Za publiku, nalazimo se u teatru izrazite spektakularnosti treniranog muškog tijela, koje na različite načine skriva svoju ranjivost i krhkost, što je ponovo udaljeno od Kafkina projekta.

Gledanje varijacija dvojničkih plesnih tijela s plivačkom kapicom u predstavi »Freestyle« koreografkinje Rite Gobi također je tematiziralo humorne aspekte dvojništva i natjecateljstva, blago humorno donoseći na scenu temu treninga kao dječje igre.

I ova je predstava šarmantna, ali nezainteresirana da zbilja razvije sliku dvaju mladih ženskih tijela u humornom naporu zafrkancija prilikom vježbanja. Mogli bismo je nazvati gotovo dekorativnom. Slično je i s predstavom »Anna« francuske koreografkinje Laure Arend.

Osim dopadljive emancipacije dviju žena iz crnih dugih haljina u laku odjeću i opušteniji plesni pokret, malo smo što dobili od njihove međusobne zakopčanosti pa razbarušenosti: možda tek mogućnost da tijelo pobjegne iz prestrogih okvira.

Izlazak iz suzdržanog u ekstatično tijelo u većoj je mjeri uspostavila predstava »Anno domini 2024«, čiji su izvođači doslovce oživjeli prastare obrede plodnosti, skriptirane prema Ovidijevim »Metamorfozama«.

Režija brazilskog umjetnika Daniela Passija naglasila je starogrčku ritualnost i pravo da dionizijski medij kazališta (evociran u pulskom Malom rimskom kazalištu pod otvorenim nebom) vratimo ogromnim falusima i himnama ljudskoj seksualnosti. Ova je vesela necenzuriranost oko potenciranja seksualnog tijela naišla i na veliko odobravanje PUF-ove publike.

Automobili i totemi

Nagradu »Vjetar« za eksperimentalni proboj dobila je predstava »Redacted«, koju je pod najavnom maskom dolaska na PUF umjetnika Siniše Labrovića i »zaposjedanja« njegova javnog ugleda izveo kolega, umjetnik Igor Zenzerović.

Prostor izvedbe bio je osobni automobil, u kojem se Zenzerović kao vozač malobrojnoj klijenteli svojih putnika u automobilu burno žali na svijet u kojem živimo, pritom nas (namjerno) vrlo nepažljivo vozeći.

Time je izgrađen kontrast između vozačeve/performerove nebrige za prometna pravila gradske ulice i putnike u autu, uz psovanje prolaznika te urlanje zbog i najmanje frustracije, nasuprot tekstu deklarativne brige za cijeli svijet, posebno za rat u Palestini.

Taj sudar potpune eksplozivnosti u vlastitom dvorištu nasuprot silnoj »empatiji« za žrtve aktualnih ratnih stradanja stvara moćnu nelagodu gledatelja. Tim više jer na samom kraju performansa iz autoprtljažnika iskače »švercani« izbjeglica, koji također mora trpjeti divlju vožnju i bezdušnost svijeta koji ga prihvaća samo kao »predmet« skriven u gepeku.

Gipkosti i Zenzerovićeve domišljatosti mogli bismo suprotstaviti dubrovački Studentski teatar Lero, koji se predstavio izvedbom »Toliko o pticama«, docirajući i moralizirajući na temu malograđanštine, ali bez ikakve svijesti o vlastitoj isključivosti i scenskoj konzervativnosti.

Treću po redu nagradu Kaplja dobili su totemi likovnog umjetnika Branka Gulina (u suradnji s Marjanom Sinošić i Deborom Trusgnach), naslovljeni »Duhovi prirode uzvraćaju udarac!«, a postavljeni na Giardinima.

Riječ je o potrebi da se memoriraju posječena stabla u samom središtu Pule, pa time i zaštite ona preostala, još uvijek netaknuta. Naglasak je na činjenici da je stablo u gradskom prostoru veoma važan društveni subjekt, o kojem se ne može odlučivati logikom povećavanja parkirališnih mjesta ili komercijalnog prostora kafića.

Stablo je zajedničko dobro prve kategorije očuvanja. Apel za ista ova stabla već se javljao u različitim pulskim aktivističkim prosvjedima, no s totemima je stigao do točke koju bi (uz preporuku žirija) trebalo i nakon festivala zadržati u javnom prostoru, upravo zato da sjekire ne bi pale i na preostale krošnje.

U cjelini, PUF je ponovo pokazao svoju terapijsku dimenziju »liječenja Pule« od stalne trešizacije i privatizacije, kao i dosljednost inzistiranja na tome da umjetnost treba biti naša zaslužena svakodnevna radna površina, dostupna svima, a ne skupa ulaznica za povremeni populistički spektakl.

Karte za predstave bile su besplatne, izvedbe pune, a među publikom je bilo svih uzrasta pulskog građanstva (rekla bih i mnogo nove, mlade publike), pa čak i nezanemariv broj stranih turista. Festivalski proboj u grad bilo bi idealno nastaviti i tijekom zimskih mjeseci.

Umjetnički ravnatelj Branko Sušac ovom je selekcijom obnovio i vitalizam grada i kriterije svog festivala u jubilarnoj tridesetogodišnjici, ne odustajući od umjetničkog prava svih građana na teatar kao zrcalo politike i kulture.

Pokazalo se i da dvije glavne pulske izvedbene institucije, Istarsko narodno kazalište pod vodstvom Matije Ferlina i Teatar dr. Inat Branka Sušca, imaju puno zajedničkih točaka, koje bi bilo važno nastaviti spajati u nefestivalskom periodu.

Pod njima mislim fokus na plesnu i poetsku gestu, nenarativnost, njegovanje umjetničkog eksperimenta. S time da dr. Inat ima i političku oštricu koja INK-u (i dalje) nedostaje. Hvalevrijedno je i što PUF stalno u svoj radijus integrira nove oblike performansa, instalacija, koncerata, pjesničkih čitanja i izložbi, time modelirajući otvorenost teatra prema jezicima suvremene izvedbe.

To je i jedini kazališni festival koji dekadama njeguje ekološku agendu, nimalo ne zazirući od izjednačenja čovjeka, životinje i stabla. Na Puli je da ovu bogatu poetiku prepozna kao svoj trajni kulturalni kapital.